SVJETINA se dočepala bespomoćnog čovjeka i počela ga udarati. Misle da zaslužuje smrt. Ali upravo u trenutku kad izgleda da mu je smrt neizbježna, pojavljuju se vojnici i jedva ga otimaju iz ruku nasilne rulje. Taj čovjek je apostol Pavao. Njegovi su napadači Židovi koji se žestoko protive Pavlovom propovijedanju i optužuju ga za oskvrnuće hrama. A njegovi su izbavitelji Rimljani, predvođeni svojim zapovjednikom Klaudijem Lizijom. U tom metežu Pavao je uhapšen pod sumnjom da je zločinac.

U posljednjih sedam poglavlja knjige Djela apostolska iznose se pojedinosti o sudskom postupku koji je započeo tim hapšenjem. Uvid u zakonske aspekte Pavlovog porijekla, u optužbe protiv njega, u način kako se branio te u neka obilježja rimskog krivičnog postupka omogućava nam da bolje razumijemo ta poglavlja.

Dužnost Klaudija Lizije uključivala je održavanje reda u Jeruzalemu. Njegov pretpostavljeni, rimski namjesnik Judeje, boravio je u Cezareji. Lizijin se postupak u Pavlovom slučaju s jedne strane može protumačiti kao čin zaštite pojedinca od napada, a s druge kao pritvaranje narušavatelja mira. Reakcija Židova potakla je Liziju da uhapšenika prebaci u vojničko sjedište, tvrđavu Antoniju (Djela apostolska 21:27–22:24).

Lizija je trebao saznati što je Pavao učinio. U onom metežu nije saznao ništa. Stoga je, ne želeći tratiti vrijeme, zapovjedio da se Pavla “treba ispitati pod bičevanjem, kako bi točno  saznao zašto tako viču protiv njega” (Djela apostolska 22:24). To je bio uobičajeni postupak za iznuđivanje priznanja od kriminalaca, robova i drugih iz nižih slojeva društva. Bič (flagrum) možda i jest efikasno služio svojoj svrsi, ali bio je užasno sredstvo. Neki od tih bičeva imali su na lancima obješene metalne kuglice. U druge su bile upletene oštre kosti i komadići metala. Uzrokovali bi užasne rane, parajući meso.

U tom trenutku Pavao je dao do znanja da je rimski građanin. Budući da se neosuđeni Rimljanin nije smio bičevati, Pavlova je izjava imala trenutan učinak. Zlostavljanje ili kažnjavanje rimskog građanina rimskog je časnika moglo stajati službe. Sasvim je razumljivo da se od tog trenutka pa nadalje s Pavlom postupalo kao s posebnim zatvorenikom — koji je čak mogao primati posjetioce (Djela apostolska 22:25-29; 23:16, 17).

Budući da mu nije bilo jasno za što je Pavao optužen, Lizija ga je doveo pred Sanhedrin kako bi dobio objašnjenje za tu opću uzbunu. Međutim, Pavao je izazvao sukob kad je rekao da mu se sudi zbog vjerovanja u uskrsnuće. Došlo je do takve podjele da je Lizija mislio da će Pavla rastrgati, pa je ponovno bio primoran izbaviti ga pred bijesnim Židovima (Djela apostolska 22:30–23:10).

Lizija nije htio biti odgovoran za smrt jednog Rimljanina. Saznavši da su Židovi skovali zavjeru da ubiju Pavla, Lizija je svog zatvorenika hitno odveo u Cezareju. Pravna procedura nalagala je da izvještaj o sudskom slučaju prati zatvorenika kad dolazi na višu sudbenu instancu. Izvještaj bi obično sadržavao rezultate prvih ispitivanja, razloge za poduzete mjere i istražiteljevo mišljenje o slučaju. Lizija je u svom izvještaju napisao da je Pavao ‘optužen za pitanja u vezi sa židovskim Zakonom, ali da nije okrivljen ni za jednu stvar koja zaslužuje smrt ili okove’ te je Pavlovim tužiteljima naložio da svoje optužbe iznesu prokuratoru Feliksu (Djela apostolska 23:29, 30).

Sudbena vlast bila je u rukama Feliksa, a temeljila se na njegovoj moći i ovlastima. Ako je htio, Feliks je mogao slijediti ili lokalne običaje ili zakon o krivičnom postupku — koji se primjenjivao na ugledne članove društva i državne službenike. Taj zakon zvao se ordo, ili red. Feliks je imao sudbenu ovlast primijeniti i extra ordinem, postupak koji se mogao koristiti u rješavanju prijestupa bilo koje vrste. Od upravitelja provincije očekivalo se da ‘ne razmatra što se radilo u Rimu, već što bi se općenito trebalo uraditi’. Tako je mnogo toga bilo prepušteno njegovoj osobnoj prosudbi.

Iako nisu poznati svi detalji antičkoga rimskog prava, Pavlov se slučaj smatra “tipičnim primjerom provincijskog kaznenog postupka extra ordinema”. Upravitelj bi uz pomoć savjetnika saslušao optužbe pojedinih osoba. Optuženik bi bio pozvan da se suoči sa svojim tužiteljem kako bi se mogao braniti, ali tužitelj je bio taj koji je trebao dokazati svoje tvrdnje. Sudac bi presudio po svojoj procjeni. Presudu je mogao donijeti odmah ili je odgoditi do daljnjega, a u tom slučaju optuženik bi ostao u pritvoru. “Nema sumnje”, kaže izučavatelj Henry Cadbury, “imajući takve proizvoljne ovlasti, upravitelj ih je lako mogao prekoračiti ili se dati podmititi kako bi oslobodio, osudio ili odgodio presudu.”

Prvosvećenik Ananija, židovski starješine i Tertul službeno su optužili Pavla pred Feliksom da je “kuga i da izaziva pobune među svim Židovima”. Tvrdili su da je kolovođa “nazarećanske sekte” te da je pokušao oskvrnuti hram (Djela apostolska 24:1-6).

Ljudi koji su prvobitno napali Pavla mislili su da je on uveo ne-Židova Trofima u dvorište u koje su smjeli doći samo Židovi (Djela apostolska 21:28, 29). * Preciznije govoreći,  navodni prijestupnik bio je Trofim. No ako su Židovi protumačili navodni Pavlov postupak kao pomoć ili poticaj pri izvršenju prijestupa, i to se moglo smatrati prijestupom kažnjivim smrću. A Rim je, po svemu sudeći, učinio ustupak priznajući smrtnu kaznu za taj prijestup. Stoga, da Pavla nije uhapsio Lizija, nego hramski redari, Sanhedrin mu je mogao suditi i osuditi ga bez ikakvih problema.

Židovi su zaključili da to što Pavao naučava nije judaizam, odnosno zakonski priznata religija (religio licita). Smatrali su to nezakonitim, čak podrivačkim djelovanjem.

Također su tvrdili da Pavao “izaziva pobune među svim Židovima po cijeloj nastanjenoj zemlji” (Djela apostolska 24:5). Car Klaudije je nedugo prije toga optužio Židove iz Aleksandrije za “širenje zla po čitavom svijetu”. Sličnost je očita. “Optužba je bila potpuno ista kao i ona podignuta protiv Židova tokom Klaudijeve ili prvih godina Neronove vladavine”, kaže povjesničar A. N. Sherwin-White. “Židovi su nastojali navesti upravitelja da zaključi kako je Pavlovo propovijedanje uzrok građanskih nemira među židovskim stanovništvom u čitavom Carstvu. Znali su da upravitelj nije sklon osuditi nekoga isključivo na osnovi vjerskih optužbi, stoga su tim vjerskim optužbama nastojali pridodati političku konotaciju.”

Pavao se branio točku po točku. ‘Nisam izazivao nered. Istina, pripadam onome što oni nazivaju “sekta”, no to zapravo podrazumijeva da ja živim po židovskom nauku. Neki Židovi iz pokrajine Azije izazvali su metež. Ako oni imaju nešto protiv mene, trebali bi biti ovdje da se izjasne.’ Zapravo, Pavao je time optužbe sveo na vjerske razmirice među Židovima, za što Rim baš i nije bio mjerodavan. Pazeći da dodatno ne ražesti već ionako buntovne Židove, Feliks je odgodio presudu, dovodeći, takoreći, sudski proces na mrtvu točku. Pavao nije niti bio predan Židovima, koji su tvrdili da su mjerodavni za taj slučaj, niti mu se sudilo po rimskom zakonu niti je bio oslobođen. Feliksa se nije moglo natjerati da donese presudu, a osim što je htio “skupljati poene” kod Židova, imao je još jedan razlog za odugovlačenje — nadao se da će ga Pavao podmititi (Djela apostolska 24:10-19, 26). *

Židovi su u Jeruzalemu dvije godine kasnije, s dolaskom novog upravitelja Porcija Festa, ponovno podigli optužbe protiv Pavla, zahtijevajući da im se preda u njihovu nadležnost. No Fest je nepopustljivo odgovorio: “Kod Rimljana nije običaj predati nekog čovjeka, samo da bi se time nekome ugodilo, prije nego što se on kao optuženi suoči s tužiteljima i dobije priliku da se brani od optužbe.” Povjesničar Harry W. Tajra zapaža: “Festu nije trebalo dugo da shvati da se protiv rimskog građanina priprema sudski linč.” Stoga je Židovima rekao da svoj slučaj iznesu u Cezareji (Djela apostolska 25:1-6, 16).

Tamo su Židovi tvrdili da Pavao “ne smije više živjeti”, iako nisu podastrli nikakve dokaze, pa je Fest zaključio da Pavao nije ništa učinio što zaslužuje smrt. “Jednostavno [su] s njim imali nekakve sporove u vezi sa svojim obožavanjem boga i u vezi s nekim Isusom koji je umro, ali za kojega Pavao tvrdi da je živ”, pojasnio je Fest jednom drugom službeniku (Djela apostolska 25:7, 18, 19, 24, 25).

Pavao je bio posve čist u odnosu na bilo koju političku optužbu, no Židovi su, po svemu sudeći, tvrdili da je u slučajevima vjerskih sporova nadležan jedino njihov sud. Hoće li Pavao otići u Jeruzalem da mu se presudi na toj osnovi? Fest je upitao Pavla hoće li ići, no to je doista bio neumjestan prijedlog.  Da ga je poslao natrag u Jeruzalem, gdje bi tužitelji postali suci, značilo bi da je Pavao predan Židovima. “Stojim pred carskom sudačkom stolicom, i tu mi se treba suditi”, rekao je Pavao. “Ništa nisam skrivio Židovima. (...) Nitko me ne može njima predati samo da bi im time ugodio. Prizivam se na cara!” (Djela apostolska 25:10, 11, 20).

Kad bi neki Rimljanin to rekao, prestala bi sudska nadležnost provincije. Njegovo pravo na priziv (provocatio) bilo je “stvarno, sveobuhvatno i djelotvorno”. Stoga je Fest, nakon što se formalno posavjetovao sa svojim savjetnicima, izjavio: “Na cara si se prizvao; k caru ćeš ići” (Djela apostolska 25:12).

Festu je bilo drago što se riješio Pavla. Kao što je priznao Herodu Agripi II nekoliko dana kasnije, taj ga je slučaj opterećivao. Fest je nakon toga caru morao napisati izvještaj o slučaju, ali, po njegovom mišljenju, optužbe su se ticale teško razumljivih stvari u vezi s kompliciranim židovskim zakonom. Međutim, Agripa je bio vrsni poznavalac tih stvari, stoga je istog trena, kad je pokazao interes za slučaj, bio zamoljen da pomogne oko sastavljanja pisma. Budući da Fest nije mogao razumjeti govor koji je Pavao potom održao pred Agripom, uzviknuo je: “Luduješ, Pavle! Velika učenost tjera te u ludilo!” No Agripa je govor izvrsno razumio. “Još malo pa ćeš me uvjeriti da postanem kršćanin”, rekao je. Bez obzira na to što su mislili o Pavlovim argumentima, Fest i Agripa složili su se da je Pavao nevin i da je mogao biti oslobođen da se nije prizvao na cara (Djela apostolska 25:13-27; 26:24-32).

Kad je došao u Rim, Pavao je pozvao vodeće ljude među Židovima ne samo da bi im propovijedao već i da bi saznao što znaju o njemu. Na taj način mogao je saznati nešto o namjerama svojih progonitelja. Nije bilo ništa neobično da jeruzalemske vlasti zatraže pomoć Židova u Rimu u rješavanju nekih slučajeva, no Pavao je saznao da nisu dobili nikakve upute u vezi s njim. Do suđenja Pavlu se dopustilo da unajmi kuću i slobodno propovijeda. Takva popustljivost daje naslutiti da su Rimljani Pavla smatrali nevinim (Djela apostolska 28:17-31).

Pavao je ostao u pritvoru još dvije godine. Zašto? Biblija ne navodi pojedinosti o tome. Onaj tko se prizvao na cara obično je bio zadržan dok se ne bi pojavili njegovi tužitelji i iznijeli tužbu, no možda se Židovi iz Jeruzalema, uviđajući krhkost svojih dokaza, uopće nisu pojavili. Zapravo, možda je upravo to što se nisu pojavili bio najefikasniji način da ušutkaju Pavla što je duže moguće. Bilo kako bilo, Pavao je očigledno došao pred Nerona, gdje ga se proglasilo nevinim i konačno oslobodilo, da bi — oko pet godina nakon hapšenja — opet nastavio svoju misionarsku aktivnost (Djela apostolska 27:24).

Protivnici istine još od davnina ‘stvaraju nevolje pod izlikom zakona’ kako bi ometali kršćansko djelo propovijedanja. To nas ne bi smjelo čuditi. Isus je rekao: “Ako su progonili mene, progonit će i vas” (Psalam 94:20, St; Ivan 15:20). Međutim, Isus nam jamči i slobodu da čitavom svijetu kažemo radosnu vijest (Matej 24:14). Stoga Jehovini svjedoci danas ‘brane i zakonski utvrđuju dobru vijest’ kao što se i apostol Pavao branio od progonstva i protivljenja (Filipljanima 1:7).