JOHN ADAMS, drugi predsjednik Sjedinjenih Država, bio je jedan od potpisnika povijesne Deklaracije nezavisnosti u kojoj su stajale i ove divne riječi: ‘Smatramo da je ova istina očita sama po sebi — svi su ljudi stvoreni ravnopravni.’ Pa ipak, John Adams je izgleda sumnjao u to da su ljudi stvarno ravnopravni, budući da je napisao: “Svemogući Bog je stvorio ljude s tako velikim različitostima u pogledu mentalnih i fizičkih sposobnosti da nema tog mudro smišljenog plana ili te politike koji bi ih mogli učiniti ravnopravnima.” Za razliku od toga, britanski povjesničar H. G. Wells mogao je zamisliti ravnopravno društvo zasnovano na sljedeće tri stvari: zajednička, ali čista i neiskvarena svjetska religija, isto obrazovanje za sve i nepostojanje oružanih snaga.

Povijest pokazuje da se do sada nije ostvarilo takvo ravnopravno društvo koje  je zamislio Wells. Ljudi su sve samo ne ravnopravni, a klasne razlike još uvijek su istaknuto obilježje ljudskog društva. Je li takva podjela na klase donijela imalo dobra društvu u cjelini? Nije. Sustav klasnog društva razdvaja ljude, uslijed čega dolazi do zavisti, mržnje, boli i mnogih krvoprolića. Nekadašnje vjerovanje u nadmoć bijele rase donijelo je patnju pripadnicima drugih rasa u Africi, Australiji i Sjevernoj Americi — uključujući i potpuno istrebljenje Aboridžina u Van Diemenovoj zemlji (današnjoj Tasmaniji). U Evropi je proglašenje Židova narodom nižeg reda bilo uvertira za holokaust. Ogromno bogatstvo aristokracije i nezadovoljstvo među nižim i srednjim slojevima društva bili su činioci koji su doveli do Francuske revolucije u 18. stoljeću te Boljševičke revolucije u 20. stoljeću u Rusiji.

Jedan je mudri čovjek iz prošlosti napisao: “Vlada čovjek nad čovjekom na zlo njegovo” (Propovjednik 8:9). Njegove su riječi istinite bilo da su oni koji vladaju pojedinci ili čitavi slojevi društva. Kad se jedan sloj ljudi uzdiže iznad drugog, to neizbježno vodi u nevolje i patnje.

Jesu li neki ljudi sami po sebi bolji od drugih? Ne u Božjim očima. Biblija kaže: “Od jednog je čovjeka [Bog] načinio sve ljudske narode da prebivaju po cijeloj površini zemlje” (Djela apostolska 17:26). Osim toga, Stvoritelj “ne gleda knezovima tko su, niti u njega vrijedi više bogati od siromaha, jer su svi djelo ruku njegovih” (Job 34:19). Svi su ljudi u krvnom srodstvu i pred Bogom se svi rađaju jednaki.

Isto tako, ne zaboravi, kad čovjek umre, nestaju i sve njegove težnje za nadmoći nad drugima. Drevni Egipćani nisu tako mislili. Kad bi faraon umro, oni bi u njegov grob stavili skupocjene predmete da ih može koristiti u zagrobnom životu dok i tamo bude zauzimao svoj visoki položaj. Je li faraon koristio te predmete? Nije. Velik dio tog blaga završio je u rukama pljačkaša grobova, a mnogi predmeti koji nisu došli u njihove ruke danas se mogu vidjeti u muzejima.

Budući da je bio mrtav, faraon nije mogao koristiti te skupocjene predmete. Smrt ne pravi razliku između viših i nižih slojeva, bogatih i siromašnih. U Bibliji stoji: “I mudri umiru, i (...) luđak kao životinja gine. Čovjek nema opstanka unatoč svojemu sjaju. Sličan je stoci, što se smakne” (Psalam 49:11, 13, Šarić [49:10, 12, Daničić]). Bili mi kraljevi ili robovi, sljedeće nadahnute riječi odnose se na sve nas: “Mrtvi ne znaju ništa niti im ima plaće (...). Nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u šeolu u koji ideš” (Propovjednik 9:5, 10).

U Božjim očima svi se mi rađamo jednaki i sve nas snalazi jednak kraj — smrt. Kako li je onda uzaludno uzdizati jednu grupu ljudi nad drugom tokom kratkog ljudskog vijeka!

Ipak, ima li nade da će jednoga dana postojati ljudsko društvo u kojem društvene klase neće biti važne? Da, ima. Prije gotovo 2 000 godina, kad je Isus bio na Zemlji, položen je temelj za takvo društvo. Isus je dao svoj život kao otkupninu za sve koji će pokazati vjeru, tako da “nitko tko pokazuje vjeru u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život” (Ivan 3:16).

Kako bi istaknuo da se nijedan njegov sljedbenik ne bi smio uzdizati iznad svojih suvjernika, Isus je rekao: “Vi nemojte dopustiti da vas zovu Rabbi, jer jedan je vaš učitelj, a vi ste svi braća. Osim toga, nikoga na zemlji ne zovite svojim ocem, jer jedan je vaš Otac, onaj  koji je na nebesima. Nemojte dopustiti ni da vas zovu ‘vođama’, jer je vaš Vođa jedan, Krist. A najveći među vama mora biti vaš sluga. Tko se god uzvisi, bit će ponižen” (Matej 23:8-12). U Božjim očima svi Isusovi pravi učenici ravnopravni su u vjeri.

Jesu li se prvi kršćani smatrali ravnopravnima? Oni koji su shvatili smisao Isusovog učenja jesu. Takvi su smatrali jedni druge ravnopravnima u vjeri i to su pokazali oslovljavajući se s “brate” (Filemonu 1, 7, 20). Nikoga se nije poticalo da sebe smatra boljim od drugih. Naprimjer, razmotri kako se Petar ponizno predstavio u svom drugom pismu: “Šimun Petar, rob i apostol Isusa Krista, onima koji su stekli vjeru, koja je prednost jednaka našoj” (2. Petrova 1:1). Petra je poučavao Isus osobno i kao apostol zauzimao je važan i odgovoran položaj. Pa ipak, sebe je smatrao robom i bio je svjestan da u pogledu vjere i drugi kršćani imaju jednaku prednost kao i on sam.

Neki bi mogli reći da je ideal jednakosti u suprotnosti s činjenicom da je Bog u pretkršćansko vrijeme Izrael smatrao posebnim narodom (2. Mojsijeva 19:5, 6). Možda će tvrditi da je to primjer uzdizanja jedne rase nad drugom, no to nije tako. Istina je da su Izraelci, kao Abrahamovi potomci, bili u posebnom odnosu s Bogom te da je On putem njih ljudskom rodu davao svoje objave (Rimljanima 3:1, 2). Međutim svrha toga nije bila da ih se postavi na pijedestal, već da se tako ‘blagoslove svi narodi’ (1. Mojsijeva 22:18; Galaćanima 3:8).

Ispostavilo se da većina Izraelaca nije oponašala vjeru svog praoca Abrahama. Bili su nevjerni i odbacili su Isusa kao Mesiju. Zbog toga je Bog odbacio njih (Matej 21:43). Pa ipak, ponizni pojedinci nisu izgubili priliku da prime obećane blagoslove. Na Pentekost 33. n. e. rođena je kršćanska skupština. Ta organizacija kršćana pomazanih svetim duhom nazvana je ‘Izrael Božji’ i postala je sredstvo preko kojeg su trebali doći ti blagoslovi (Galaćanima 6:16).

Neke članove te skupštine trebalo je poučiti jednakosti. Naprimjer, učenik Jakov dao je savjet onima koji su iskazivali veću čast bogatim kršćanima nego onima koji su bili siromašniji (Jakov 2:1-4). Takvo postupanje bilo je neispravno. Apostol Pavao ukazao je na to da kršćani ne-Židovi nisu ni u kom pogledu manje vrijedni od kršćana Židova te da u kršćanskoj skupštini žene ni u kom pogledu nisu manje vrijedne od muškaraca. Napisao je: “Svi ste vi, zapravo, Božji sinovi posredstvom svoje vjere u Krista Isusa. Jer svi vi koji ste se krstili u Krista, obukli ste Krista. Nema tu ni Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog roda; jer vi ste svi jedna osoba u zajedništvu s Kristom Isusom” (Galaćanima 3:26-28).

Danas se Jehovini svjedoci trude živjeti prema biblijskim načelima. Oni znaju da u Božjim očima pripadnost nekom sloju društva nema nikakvo značenje. Zbog toga kod  njih ne postoji podjela na svećenike i laike i ne dijele se prema boji kože ili materijalnom statusu. Mada su neki od njih imućni, takvi se ne usredotočuju na “upadljivo isticanje svojih životnih sredstava” budući da shvaćaju da su te stvari prolazne (1. Ivanova 2:15-17). Umjesto toga, svi su oni ujedinjeni u obožavanju Univerzalnog Suverena, Jehove Boga.

Svi oni prihvaćaju odgovornost propovijedanja dobre vijesti o Kraljevstvu svojim bližnjima. Oni poput Isusa iskazuju čast potlačenima i zapostavljenima, posjećujući ih u njihovim domovima s ponudom da ih poučavaju o Božjoj Riječi. Oni koji pripadaju nižem sloju služe rame uz rame s onima koje bi netko mogao smatrati pripadnicima višeg društvenog sloja. Važnost se pridaje duhovnim svojstvima, a ne društvenom statusu. Kao što je to bilo i u prvom stoljeću, svi su oni braća i sestre u vjeri.

Dakako, jednakost ne podrazumijeva potpunu jednoličnost. Muškarci i žene, stari i mladi — svi su oni zastupljeni u toj kršćanskoj organizaciji koju čine ljudi mnogih rasa, jezika, narodnosti te različitog materijalnog statusa. Kao pojedinci, imaju različite umne i fizičke sposobnosti. No te razlike ne čine neke nadređenima, a druge podređenima. Umjesto toga, zbog takvih razlika do izražaja dolazi divna raznolikost. Ti kršćani shvaćaju da su svi talenti koje imaju dar od Boga i da se zbog toga nemaju razloga osjećati superiornijima od drugih.

Klasne podjele posljedica su toga što čovjek nastoji vladati sam umjesto da slijedi Božje vodstvo. Kad uskoro Božje Kraljevstvo za sva vremena preuzme vlast nad Zemljom, nestat će klasnih razlika, koje je stvorio sam čovjek, i svega ostalog što je bilo uzrokom patnje tokom proteklih vjekova. Tada će u pravom smislu ‘ponizni naslijediti zemlju’ (Psalam 37:11). Nestat će razloga zbog kojih bi se netko mogao hvaliti navodnom superiornošću. Nikad se više neće dopustiti da društvene klase dijele svjetsko bratstvo.