PEARY je s rta Colgate, koji se nalazi na krajnjem sjeverozapadu Sjeverne Amerike, uočio nešto nalik bijelim planinskim vrhovima daleke zemlje. Nazvao ju je Crockerova zemlja, po jednom svom sponzoru. Kako su samo presretni morali biti članovi ekspedicije kad su pred sobom ugledali brežuljke, doline i snijegom prekrivene planinske vrhove! No ubrzo su shvatili da se radi samo o arktičkoj fatamorgani. Ta optička pojava u atmosferi zavarala je Pearya, pa su članovi ekspedicije postali svjesni da su vrijeme, snagu i sredstva utrošili u istraživanje nečega što nije stvarno.

Danas mnogi ljudi pokazuju odanost i poklanjaju svoje vrijeme bogovima koje smatraju stvarnima. I u danima Isusovih apostola štovali su se takvi bogovi, a neki od njih bili su Hermes i Zeus (Djela apostolska 14:11, 12). Danas broj bogova koji se štuju u šintoizmu, hinduizmu i drugim religijama dostiže milijune. Doista, kao što Biblija kaže: “Ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodina’” (1. Korinćanima 8:5, 6). No jesu li sve to pravi i živi bogovi?

Naprimjer, razmisli o upotrebi likova i simbola u štovanju bogova. Oni koji se uzdaju u idole ili se mole preko njih svoje idole smatraju spasiteljima s nadljudskim moćima koji mogu nagraditi ljude ili ih izbaviti iz opasnosti. No mogu li oni doista spasiti? O tim predmetima psalmist je u pjesmi rekao: “Idoli su neznabožački srebro i zlato, djelo ruku čovječjih; usta imaju, a ne govore;  oči imaju, a ne vide; uši imaju, a ne čuju; niti ima dihanja u ustima njihovim.” Uistinu, to su bogovi koji ‘ne mogu pomoći’ (Psalam 135:15-17; Izaija 45:20).

Istina, oni koji izrađuju idole mogu tvrditi da je djelo njihovih ruku živo i da ima moć. A oni koji štuju likove mogu se uzdati u njih. “Meću ga [idol] na rame”, rekao je prorok Izaija, “i nose ga, i postavljaju ga na mjesto njegovo, te stoji.” Dodao je: “Ne miče se s mjesta svojega; kako ga tko zove, ne odziva se niti ga izbavlja iz nevolje njegove” (Izaija 46:7). Ali prava istina je ta da idol ostaje beživotan bez obzira na to koliko gorljiva bila vjera onih koji se uzdaju u njega. Takvi rezani likovi i lijevani kipovi ‘bezvrijedni su bogovi’ (Habakuk 2:18, NS).

Danas je uobičajena stvar i idoliziranje i štovanje — ponekad i s vjerskim žarom — ličnosti iz svijeta zabave, sportaša, političkih sistema te nekih vjerskih vođa. Osim toga, mnogima je bog novac. U svakom slučaju, od tih se idola očekuje da budu ono što nisu. Oni nisu u stanju ispuniti sva nadanja onih koji vjeruju u njih. Naprimjer, na novac se možda gleda kao na rješenje za mnoge probleme, no moć bogatstva je prijevarna (Marko 4:19). Jedan je istraživač upitao: “Kako objasniti činjenicu da ljudi, kad dođu do onoga što mnogi gorljivo žele i smatraju nekom vrstom lijeka za sve probleme, doživljavaju osjećaje od razočaranja do traume?” Da, zbog težnje za bogatstvom osoba će možda morati žrtvovati ono što ima istinsku vrijednost, kao što su zdravlje, sretan obiteljski život, bliska prijateljstva ili dragocjeni odnos sa Stvoriteljem. Na kraju se ispostavi da njen bog nije ništa više do ‘lažni idol’! (Jona 2:8).

Nerazumno je smatrati stvarnim nešto što je nestvarno. U danima proroka Ilije štovatelji boga Baala shvatili su to na gorak način. Oni su čvrsto vjerovali da Baal može prouzročiti da vatra siđe s neba i proguta životinjsku žrtvu. Zapravo, “stadoše prizivati ime Baalovo od jutra do podne govoreći: Baale, usliši nas!” Je li Baal imao uši da čuje i usta da govori? Izvještaj dalje kaže: “Ni kakva glasa ni koga da odgovori.” Doista, nije bilo ‘nikoga da čuje’ (1. Kraljevima 18:26, 29). Baal nije bio ni stvaran ni živ niti je mogao nešto učiniti.

Kako je samo neophodno da upoznamo i štujemo Boga koji jest stvaran! No tko je on? I zašto je za naše dobro ako se uzdamo u njega?