KAD smo se preselili u Pirej (Grčka), riječ “izbjeglica” poprimila je za nas posve novo značenje. Osjećali smo se kao potpuni stranci. Iako smo moj brat i ja dobili imena po slavnim grčkim filozofima, Sokratu i Aristotelu, rijetko tko nas je zvao po imenu. Svi su nas zvali mali Rusi.

Ubrzo nakon što je izbio Drugi svjetski rat, moja draga majka je umrla. Mnogo je značila našoj obitelji, pa nas je njena smrt shrvala. Budući da je neko vrijeme bila bolesna, naučila me obavljati mnoge kućanske poslove. Ono što sam naučio bilo mi je veoma korisno kasnije u životu.

Zbog ratnog stanja, nacističke okupacije i savezničkih snaga koje su neumorno bombardirale, svaki nam se dan činio kao posljednji. Vladalo je veliko siromaštvo i glad, a broj stradalih bio je ogroman. Od svoje 11. godine morao sam naporno raditi s ocem kako bismo izdržavali nas troje. Zbog oskudnog znanja grčkog jezika, rata i njegovih posljedica  nisam stekao neku osobitu svjetovnu naobrazbu.

Njemačka okupacija Grčke završila je u listopadu 1944. Ubrzo nakon toga stupio sam u kontakt s Jehovinim svjedocima. Usred očaja i bijede koji su vladali u to vrijeme, biblijska nada u svijetlu budućnost pod Božjim Kraljevstvom koju sam saznao dirnula me je u srce (Psalam 37:29). Božje obećanje o beskrajnom životu u miru ovdje na Zemlji bilo je pravi melem za moje rane (Izaija 9:7). Otac i ja smo se krstili 1946, simbolizirajući svoje predanje Jehovi.

Sljedeće godine radovao sam se svom prvom zaduženju da budem sluga za časopise u drugoj skupštini koja je osnovana u Pireju. Naše se područje protezalo oko 50 kilometara, od Pireja sve do Elevsísa. U to je vrijeme u ovoj skupštini služilo mnogo duhom pomazanih kršćana. Imao sam divnu priliku surađivati s njima i učiti od njih. Uživao sam u njihovom društvu jer su stalno pričali iskustva iz kojih je bilo vidljivo da je potreban veliki trud kako bi se izvršilo djelo propovijedanja. Njihov način života jasno je pokazivao da vjerno služenje Jehovi zahtijeva mnogo ustrajnosti i upornosti (Djela apostolska 14:22). Kako sam samo sretan što se na ovom području danas nalazi preko 50 skupština Jehovinih svjedoka!

Kasnije sam u Patrasu upoznao Eleni, divnu, revnu, mladu kršćanku. Zaručili smo se potkraj 1952. Međutim, Eleni se nekoliko mjeseci kasnije ozbiljno razboljela. Liječnici su ustanovili da ima tumor na mozgu i da je stanje vrlo kritično. Morala je odmah na operaciju. Nakon mnogo traženja u Ateni smo pronašli liječnika koji je — usprkos tome što tada nije bilo odgovarajuće opreme — pristao poštovati naša religiozna uvjerenja i izvršiti operaciju bez transfuzije krvi (3. Mojsijeva 17:10-14; Djela apostolska 15:28, 29). Nakon operacije liječnici nisu davali pretjerano optimistične prognoze u vezi sa stanjem moje zaručnice i nisu isključili mogućnost da će se tumor ponovno pojaviti.

S obzirom na situaciju, što sam trebao učiniti? Jesam li zbog promijenjenih okolnosti trebao raskinuti zaruke kako bih bio slobodan? Ne! Zaruke su značile da sam dao riječ i moje da trebalo je značiti da (Matej 5:37). Ni na trenutak si nisam dopustio razmišljati drugačije. Eleni se zahvaljujući njezi svoje starije sestre donekle oporavila, pa smo se vjenčali u prosincu 1954.

Tri godine kasnije tumor se opet pojavio, pa je isti liječnik ponovno operirao Eleni. Ovaj je put morao zaći dublje u mozak kako bi potpuno odstranio tumor. Zbog toga je moja supruga ostala djelomično paralizirana i ozbiljno joj je bio oštećen centar za govor. Sad smo se oboje morali nositi s čitavim nizom novih i teških izazova. Mojoj dragoj supruzi bilo je teško obaviti i najjednostavniji posao. Budući da se njeno stanje  pogoršalo, morali smo drastično promijeniti svakodnevnu rutinu. Prije svega, to je zahtijevalo izuzetno mnogo ustrajnosti i upornosti.

Sve ono čemu me majka naučila sada se pokazalo izuzetno korisnim. Svakog sam dana rano ujutro pripremio sve namirnice kako bi Eleni mogla skuhati obroke. Često smo pozivali goste, među ostalima i punovremene sluge, osobe s kojima smo proučavali Bibliju i siromašne sukršćane iz skupštine. Svi su se složili kako su Elenini obroci doista izvrsni! Ona i ja smo zajedno obavljali i druge kućanske poslove, tako da nam je dom bio čist i uredan. Takve posebno teške okolnosti potrajale su 30 godina.

Ništa nije moglo umanjiti ljubav moje supruge prema Jehovi kao ni njenu revnost u službi, što je na mene i druge djelovalo vrlo ohrabrujuće. S vremenom i uz mnogo truda Eleni je mogla komunicirati služeći se vrlo skromnim fondom riječi. Voljela je prilaziti ljudima na ulici i prenositi im dobru vijest iz Biblije. Kad sam odlazio na poslovna putovanja, poveo bih je sa sobom i parkirao automobil uz pločnik kojim je prolazilo mnogo ljudi. Ona bi otvorila prozor i pozivala prolaznike da uzmu časopise Kulu stražaru i Probudite se! Jednom je prilikom za dva sata uručila 80 primjeraka. Često je znala potrošiti sve starije časopise koji su bili u skupštini. Eleni je redovito sudjelovala i u drugim vidovima službe propovijedanja.

Svih tih godina tijekom kojih je moja supruga bila invalid uvijek je odlazila sa mnom na sastanke. Nikad nije izostala niti s jednog kongresa ili pokrajinskog sastanka, čak ni onda kada smo na njih morali putovati u inozemstvo jer se u Grčkoj proganjalo Jehovine svjedoke. Bila je veoma sretna što je usprkos ograničenjima prisustvovala kongresima u Austriji, Njemačkoj, na Cipru i u drugim zemljama. Nikad nije jadikovala ili previše zahtijevala, čak ni kad sam ponekad imao dodatnih odgovornosti u Jehovinoj službi, što joj je otežalo situaciju.

Ove su me okolnosti naučile da godinama budem ustrajan i uporan. Mnogo sam puta osjetio Jehovinu pomoć. Braća i sestre doista su se žrtvovali kako bi nam pomagali na svaki mogući način, a i liječnici su nas spremno podupirali. Svih tih teških godina uvijek smo imali ono osnovno za život, premda zbog otežanih okolnosti nisam mogao raditi puno radno vrijeme. Služba Jehovi i njegovi interesi uvijek su nam bili na prvom mjestu (Matej 6:33).

Mnogi su nas pitali što nam je tijekom tih teških godina davalo snage. Kad se osvrnem unazad, mogu reći da nam je osobno proučavanje Biblije, usrdna molitva Bogu, redovito posjećivanje kršćanskih sastanaka i revno  sudjelovanje u djelu propovijedanja davalo snage da ustrajemo i budemo uporni. Uvijek smo se prisjećali ohrabrujućih riječi iz Psalma 37:3-5, gdje stoji: “Uzdaj se u Jehovu i tvori dobro (...). Tješi se Jehovom (...). Predaj Jehovi put svoj, i uzdaj se u njega, on će učiniti.” Još jedan redak koji nam je bio veoma dragocjen je Psalam 55:22, koji kaže: “Stavi na Jehovu breme svoje, i on će te potkrijepiti.” Poput djeteta koje se u potpunosti oslanja na svog oca, mi ne samo da smo stavljali svoje breme na Jehovu nego smo ga i ostavili kod njega (Jakov 1:6).

Kad je moja supruga 12. travnja 1987. svjedočila ispred naše kuće, s leđa su je udarila teška željezna vrata, pa je pala na pločnik i teško se ozlijedila. Nakon toga je sljedeće tri godine bila u komi. Umrla je početkom 1990.

Godine 1960. bio sam imenovan za slugu skupštine u Nikaiji u Pireju. Otada sam imao prednost služiti u mnogim drugim skupštinama u Pireju. Premda nikad nisam imao svoju djecu, sretan sam što sam pomagao brojnoj duhovnoj djeci da budu postojana u istini. Neka od njih danas služe kao skupštinski starješine, sluge pomoćnici, pioniri i članovi betelske obitelji.

Kad je 1975. u Grčkoj ponovno uspostavljena demokracija, Jehovini svjedoci su mogli slobodno održavati kongrese, a ne više u tajnosti po šumama. Iskustvo u organiziranju kongresa u inozemstvu koje je stekla nekolicina nas sada se pokazalo dragocjenim. Tako sam godinama imao prednost služiti u raznim kongresnim odborima, što me veoma radovalo.

Kasnije, 1979, planirala se gradnja prve Kongresne dvorane u Grčkoj, u predgrađu Atene. Dobio sam zaduženje da pomažem organizirati i nadgledati izgradnju tog ogromnog građevinskog projekta. Ovaj je posao također zahtijevao mnogo ustrajnosti i upornosti. Tijekom tri godine suradnje sa stotinama samopožrtvovne braće i sestara među nama se razvila snažna veza ljubavi i jedinstva. Uspomene na taj projekt neizbrisivo su urezane u mom srcu.

Nekoliko godina kasnije otvorila su se vrata novih vidova službe. Nedaleko od područja moje skupštine, u Korydallosu, nalazi se jedan od najvećih zatvora u Grčkoj. Od travnja 1991. opunomoćen sam da kao propovjednik Jehovinih svjedoka svakog tjedna posjećujem taj zatvor. Tamo mi je dopušteno da vodim biblijske studije sa zainteresiranim zatvorenicima i održavam kršćanske sastanke. Mnogi od zatvorenika učinili su velike promjene i time dokazali koliko Božja Riječ ima snažan utjecaj (Hebrejima 4:12). To je ostavilo dubok dojam kako na zatvorske službenike tako i na ostale zatvorenike. Neki od zatvorenika s kojima sam proučavao Bibliju bili su pušteni i sada su objavitelji dobre vijesti.

Neko sam vrijeme proučavao s tri ozloglašena preprodavača droge. Kako su duhovno napredovali, na biblijski studij su dolazili obrijani, uredno počešljani i nosili su košulju i kravatu usred kolovoza — jednog od najtoplijih mjeseci u Grčkoj! Upravitelj zatvora, glavni čuvar i još neki službenici požurili su iz svojih ureda kako bi vidjeli to čudo. Nisu mogli vjerovati svojim očima!

Još jedno ohrabrujuće iskustvo stiže iz ženskog dijela zatvora. Tako je započet biblijski studij s jednom ženom koja je služila doživotnu kaznu zbog ubojstva. Bila je poznata po buntovnom ponašanju. Međutim, zahvaljujući biblijskoj istini ubrzo je počela  činiti drastične promjene, tako da su mnogi rekli da je bila poput lava, a sada je postala janje! (Izaija 11:6, 7). Za kratko je vrijeme zadobila poštovanje i povjerenje upraviteljice zatvora. Bio sam sretan kad sam vidio da je izvrsno duhovno napredovala i s vremenom se predala Jehovi.

Moja se supruga godinama borila s bolešću, pa sam bolje uočavao potrebe bolesnih i starijih u skupštini. Svaki put kad bi u našim publikacijama izašao članak koji je poticao da takvim pojedincima s puno ljubavi pružamo pomoć, sve sam više želio poduzeti nešto u tom pogledu. Čuvao sam takve članke i sakupljao ih. Nakon nekoliko godina imao sam fascikl s preko stotinu prikupljenih stranica — počevši od članka “Briga za starije i bolesne” iz Kule stražare od 15. srpnja 1962 (engl.). Mnogi od tih članaka pokazali su da je veoma korisno ako skupština organizirano pruža pomoć bolesnima i ostarjelima (1. Ivanova 3:17, 18).

Starješine su organizirali braću i sestre koji su se stavili na raspolaganje da se brinu za bolesne i starije u našoj skupštini. Dobrovoljce smo raspodijelili u grupe — u jednoj su bili oni koji su mogli pomagati preko dana, u drugoj oni koji su mogli pomagati tijekom noći, u trećoj oni koji su mogli obaviti prijevoz, u četvrtoj oni koji su se mogli staviti na raspolaganje 24 sata. Ova posljednja grupa bila je neka vrsta letećeg odreda.

Uloženi trud donio je izvrsne rezultate. Naprimjer, jednu bolesnu sestru koja živi sama posjećivalo se svaki dan i prilikom jedne takve posjete braća su zatekla sestru na podu u nesvijesti. O tome smo obavijestili sestru koja živi u blizini i ima automobil. Bolesnu je sestru odvezla u najbližu bolnicu u rekordnom vremenu — za samo deset minuta! Liječnici su rekli da joj je to spasilo život.

Bolesni i stariji veoma su zahvalni braći koja im pomažu. Nada da ćemo u Božjem novom sustavu živjeti s ovom sada nemoćnom braćom i sestrama u drugačijim okolnostima donosi veliku radost. A još je jedan razlog za radost spoznaja da im podrška koju im se pruža u njihovim poteškoćama pomaže ustrajati.

Danas služim kao starješina u jednoj skupštini u Pireju. Sretan sam što usprkos poodmaklim godinama i zdravstvenim problemima još uvijek mogu sudjelovati u izvršavanju skupštinskih aktivnosti.

Iskušavajuće okolnosti, poteškoće i nepredviđene situacije zahtijevale su tijekom godina izuzetno mnogo upornosti i ustrajnosti. No Jehova mi je uvijek davao potrebnu snagu kako bih izašao na kraj s problemima. Uvijek sam iznova osjetio istinitost psalmistovih riječi: “Kad rečem: drhti mi noga, milost tvoja, Jehova, prihvata me. Kad se umnože brige u srcu mom, utjehe tvoje miluju dušu moju” (Psalam 94:18, 19).