Zakon koji je Jehova dao izraelskom narodu ne govori mnogo o svadbenim svečanostima i običajima. Međutim, on sadrži zabrane određenih bračnih veza. Naprimjer, u 3. Mojsijevoj 18:6-20 (NS) nalazimo popis zabranjenih veza između ‘bliske krvne rodbine’. Taj dio prilično detaljno navodi koje osobe, koje su u krvnom srodstvu, ne smiju međusobno stupiti u spolne odnose. Naravno, kršćani nisu pod Mojsijevim zakonom niti podliježu njegovim odredbama (Efežanima 2:15; Kološanima 2:14). Unatoč tome, to ne znači da kršćani mogu naprosto ignorirati to pitanje kad odlučuju s kim će stupiti u brak. Postoji više razloga zašto je tako.

Za početak, tu su svjetovni zakoni koji reguliraju brak između bliske rodbine, a kršćani su zapravo dužni biti poslušni zakonima zemlje u kojoj žive (Matej 22:21; Rimljanima 13:1). Naravno, ti se zakoni razlikuju od zemlje do zemlje. Većina suvremenih zakona ovog tipa temelji se prvenstveno na genetskim razlozima. Poznata je činjenica da brak između osoba koje su u bliskom krvnom srodstvu može lako uzrokovati genetske poremećaje i bolesti potomstva. Iz tog razloga, ali i zbog svoje ‘podložnosti višim vlastima’, kršćani koji stupaju u brak slijede bračne zakone zemlje u kojoj žive.

Pored toga, tu je i pitanje prihvatljivog i neprihvatljivog u društvu u kojem netko živi. Gotovo svaka kultura ima pravila i običaje koji osuđuju brak između osoba koje su u bliskom krvnom srodstvu te takve veze često smatra rodoskvrnilačkim i stoga zabranjenima. Iako se određene veze koje su zabranjene mogu uvelike razlikovati od kulture do kulture, “općenito uzevši, što je genetska veza između dvoje ljudi bliža, to je jača i teža zabrana kojom se ne dopušta spolne odnose između njih ili se odvraća od njih”, stoji u djelu The Encyclopædia Britannica. Dakle, čak i kad nije u pitanju rodoskvrnilačka veza, kršćani svojim postupanjem ne bi trebali potpuno zanemariti uvriježene običaje ili opravdane osjećaje sredine u kojoj žive kako ne bi nanijeli sramotu kršćanskoj skupštini ili Božjem imenu (2. Korinćanima 6:3).

Ne treba previdjeti ni savjest koju smo dobili od Boga. Svi su ljudi rođeni s osjećajem za ispravno i pogrešno, dobro i loše (Rimljanima 2:15). Njihova im savjest, ukoliko nije iskrivljena ili otupjela zbog izopačenih postupaka, govori što je normalno i ispravno, a što neprirodno i sablažnjivo. Jehova je ukazao na tu činjenicu kad je Izraelcima dao zakon protiv braka između osoba koje su u bliskom krvnom srodstvu. O tome čitamo: “Nemojte činiti što se čini u zemlji Egipatskoj, u kojoj ste živjeli, niti činite što se čini u zemlji Kanaanskoj, u koju vas vodim, i po uredbama njihovim nemojte živjeti” (3. Mojsijeva 18:3). Kršćani cijene svoju biblijski školovanu savjest i ne dozvoljavaju da na nju štetno djeluje iskrivljeni osjećaj koji ljudi iz nacija imaju za ispravno i pogrešno (Efežanima 4:17-19).

Do kojeg onda zaključka dolazimo? Iako kršćani nisu pod Mojsijevim zakonom, njihova im savjest jasno govori da je brak između osoba koje su u bliskom krvnom srodstvu — kao što su otac i kćerka, majka i sin, brat i sestra — potpuno neprihvatljiv u kršćanskoj zajednici. * Što se tiče osoba koje su u daljem srodstvu, kršćani znaju da postoje zakoni i odredbe koji određuju zakonski brak te mjerila koja su prihvatljiva u nekom društvu ili kulturi. Na njih moramo obratiti punu pažnju kako bismo udovoljili biblijskoj opomeni: “Neka brak bude častan među svima” (Hebrejima 13:4).