“U IME pape, bum”, glasila je poruka ostavljena uz ručno izrađenu bombu pronađenu u jednoj crkvi u Francuskoj koju je papa Ivan Pavao II trebao posjetiti u rujnu 1996. Ovo je bio ekstreman primjer negodovanja koje je obilježilo peti papin posjet Francuskoj. Pa ipak, te je godine otprilike 200 000 ljudi došlo u francuski grad Reims kako bi s papom proslavili 1 500. godišnjicu obraćenja franačkog kralja Klodviga na katoličanstvo. Tko je bio taj kralj čije se krštenje naziva krštenjem Francuske? I zašto je ova obljetnica izazvala tolike polemike?

Klodvig se rodio oko 466. n. e., a bio je sin Hilderika I, kralja salijskih Franaka. Njih su 358. n. e. pokorili Rimljani, nakon čega je tom germanskom plemenu bilo dopušteno da se nastani na području današnje Belgije pod uvjetom da brani granicu i svoje vojnike šalje u rimsku vojsku. Franci su bili u bliskom kontaktu s galorimskim stanovništvom, što je dovelo do postupne romanizacije Franaka. Hilderik I bio je saveznik Rimljanima u borbi protiv najezda drugih germanskih plemena, poput Vizigota i Sasa. Galorimsko stanovništvo bilo mu je zahvalno na tome.

Rimska provincija Galija protezala se od rijeke Rajne na sjeveru do Pireneja na jugu. Međutim, nakon smrti rimskog generala Aecija 454. n. e., u zemlji je nastalo bezvlađe. Osim toga, u Rimu je 476. n. e. svrgnut posljednji car, Romul Augustul, i Zapadno Rimsko Carstvo došlo je svom kraju, što je na ovom prostoru stvorilo veliku političku neizvjesnost. Poput zrelog voća koje samo čeka da ga netko uzme, i Galija je čekala da je uzme jedno od plemena koja su živjela unutar njenih granica. Ne iznenađuje da je Klodvig, nakon što je naslijedio svog oca, počeo težiti tome da proširi granice svog kraljevstva. Godine 486. n. e. porazio je u bici nedaleko od Soissonsa posljednjeg rimskog predstavnika u Galiji. Zahvaljujući toj pobjedi zavladao je cijelim područjem između rijeke Somme na sjeveru i Loire, koja je prolazila središnjim i zapadnim dijelom Galije.

Za razliku od drugih germanskih plemena, Franci su ostali pogani. Međutim, Klodvigov brak s burgundskom princezom Klotildom imao je snažan utjecaj na njegov život.  Klotilda je kao revna katolkinja neumorno poticala supruga na obraćenje. Prema povijesnim zapisima Grgura iz Toursa koji datiraju iz šestog stoljeća n. e., Klodvig je 496. n. e. u bici protiv plemena Alemana kod Tolbiacuma (Zülpich, Njemačka) dao riječ da više neće biti poganin ako mu Klotildin Bog podari pobjedu. Premda su Klodvigove trupe bile već gotovo poražene, alemanski je kralj poginuo, pa se njegova vojska predala. Klodvig je vjerovao da mu je tu pobjedu dao Klotildin Bog. Klodviga je prema predaji krstio “Sveti” Remigije 25. prosinca 496. n. e. u katedrali u Reimsu. No, neki smatraju da se najvjerojatnije radi o kasnijem datumu, 498/9. n. e.

Klodvigovi pokušaji da osvoji Burgundsko Carstvo na jugoistoku propali su. No dobio je rat protiv Vizigota kad ih je 507. n. e. porazio kod Vouilléa nedaleko od Poitiersa i tom je pobjedom preuzeo vlast nad većim dijelom jugozapadne Galije. U znak priznanja car Istočnog Rimskog Carstva Anastazije imenovao je Klodviga za počasnog konzula. Tako je Klodvig stekao viši položaj nego svi ostali zapadni kraljevi i galorimsko stanovništvo priznalo je legitimnost njegove vlasti.

Nakon što je na istoku zavladao rajnskim Francima, Klodvig je za svoju prijestolnicu izabrao Pariz. Posljednjih godina života učvrstio je svoje kraljevstvo tako što mu je dao pisani zakonik, Lex Salica, i sazvao crkveni koncil u Orléansu kako bi se definirao odnos crkve i države. U vrijeme kad je umro, vjerojatno 27. studenoga 511. n. e., bio je isključivi vladar tri četvrtine Galije.

Djelo The New Encyclopædia Britannica označava Klodvigovo obraćenje na katoličanstvo “presudnim trenutkom u povijesti zapadne Evrope”. Zašto je obraćenje ovog poganskog kralja toliko značajno? Zbog činjenice da se Klodvig opredijelio za katoličanstvo, a ne za arijanizam.

Arije, svećenik iz Aleksandrije (Egipat), počeo je otprilike 320. n. e. širiti bitno drugačije shvaćanje Trojstva. Poricao je da su Sin i Otac iste biti ili naravi. Smatrao je da Sin ne može biti Bog ili jednak Ocu jer je imao početak (Kološanima 1:15). Arije je vjerovao da je i sveti duh osoba, ali niža od Oca i Sina. Arijevo se učenje nadaleko proširilo i izazvalo veliki spor unutar Crkve. Odlukom Nicejskog koncila 325. n. e.  Arije je bio prognan, a njegova učenja osuđena. *

No time spor nije bio okončan. Rasprava o ovom učenju nastavila se nekih 60 godina, a svaki novi car priklanjao se jednoj ili drugoj strani. Na koncu je 392. n. e. car Teodozije I proglasio ortodoksno katoličanstvo, koje naučava i Trojstvo, državnom religijom Rimskog Carstva. U međuvremenu je germanski biskup Ulfila preobratio Gote na arijanizam. Ostala germanska plemena brzo su prihvatila ovaj oblik “kršćanstva”. *

Do Klodvigovog je vremena Katolička crkva na području Galije bila u krizi. Vizigoti, koji su prihvatili arijanizam, nastojali su ugušiti katoličanstvo tako što nisu dozvoljavali da se na mjesto umrlih biskupa postave novi. Osim toga, Crkva je proživljavala teške dane zbog dva papinska raskola, koja su dovela do toga da su se u Rimu svećenici dviju sukobljenih strana međusobno ubijali. Neki su katolički pisci doprinijeli tom kriznom stanju time što su nagoviještali da će 500. n. e. doći kraj svijeta. Zbog takvih se okolnosti smatralo da je obraćenje franačkog osvajača na katoličanstvo događaj koji budi nadu, navještava “novo tisućljeće svetaca”.

No što su bili Klodvigovi motivi? Premda se ne može isključiti vjerske motive, Klodvig je sigurno imao na umu i političke ciljeve. Time što se opredijelio za katoličanstvo Klodvig je stekao naklonost pretežno katoličkog galorimskog stanovništva, a i podršku utjecajne crkvene hijerarhije. To mu je osiguralo neospornu prednost nad svojim političkim neprijateljima. The New Encyclopædia Britannica navodi da je “njegovo osvajanje Galije preraslo u rat za oslobođenje od jarma omraženih arijanskih heretika”.

U govoru povodom predstojeće obljetnice koja se trebala održati 1996, nadbiskup Reimsa Gérard Defois govorio je o Klodvigu i rekao da je on “simbol promišljenog i odgovornog obraćenja”. No francuski povjesničar Ernest Lavisse rekao je: “Klodvigovo obraćenje ni na koji način nije promijenilo njegov karakter; pouka Evanđelja o plemenitosti i miroljubivosti nije doprla do njegovog srca.” Jedan drugi povjesničar rekao je:  “Umjesto Odina [staroskandinavskog boga], prizivao je Krista i ostao kakav je i bio.” Postupajući slično kao i Konstantin nakon svog takozvanog obraćenja na kršćanstvo, Klodvig je nastojao učvrstiti svoju vlast tako što je sustavno ubijao sve pretendente na svoje prijestolje. Dao je pogubiti “sve svoje rođake do šestog koljena”.

Nakon njegove smrti smišljene su lažne priče koje su ga iz okrutnog ratnika pretvorile u čuvenog sveca. Smatra se da je zapis Grgura iz Toursa, koji je nastao gotovo sto godina nakon Klodvigove smrti, napisan s namjerom da se Klodviga poistovjeti s Konstantinom, prvim rimskim carem koji je prihvatio “kršćanstvo”. Izgleda da je Grgur nastojao poistovjetiti Klodviga i s Kristom, jer je tvrdio da se Klodvig krstio kad je imao 30 godina (Luka 3:23).

Hinkmar, biskup Reimsa iz devetog stoljeća, nastavio je ovaj proces. U vrijeme kad su se katedrale natjecale da privuku što više hodočasnika, napisao je biografiju svog prethodnika “Svetog” Remigija, kojom je vjerojatno želio povećati ugled svoje crkve i tako doprinijeti njenom bogaćenju. U svom je djelu napisao da je bijeli golub donio bočicu s uljem za Klodvigovo pomazanje prilikom krštenja — što je očito aludiranje na Isusovo pomazanje svetim duhom (Matej 3:16). Hinkmar je tako povezao Klodviga, Reims i monarhiju te potkrijepio ideju da je Klodvig bio Gospodinov pomazanik. *

Bivši francuski predsjednik Charles de Gaulle jednom je rekao: “Smatram da povijest Francuske započinje s Klodvigom, kojeg su Franci izabrali za kralja Franačke, a po kojima je Francuska dobila ime.” No ne misle svi tako. Proslava 1 500. godišnjice Klodvigovog krštenja izazvala je polemike. Budući da je od 1905. u Francuskoj Crkva službeno odvojena od države, brojni su Francuzi kritizirali sudjelovanje države u, po njihovom mišljenju, vjerskoj obljetnici. Kad je gradsko vijeće Reimsa iznijelo u javnost da će odobriti pokrivanje troškova postavljanja pozornice za papin posjet, jedna je organizacija sudskim putem izborila poništenje te odluke jer ju je smatrala protuustavnom. Drugi su na proslavu gledali kao na pokušaj Crkve da Francuskoj ponovno nametne svoj moral i vlast. Pored toga, proslavu je zakompliciralo i to što je Klodvig postao simbol ultradesničarske Narodne fronte i fundamentalističkih katoličkih organizacija.

Drugi su proslavu kritizirali s povijesnog aspekta. Rekli su da Klodvigovo krštenje nije predstavljalo obraćenje Francuske na katoličanstvo budući da je katolička vjera već bila duboko ukorijenjena među galorimskim stanovništvom. Tvrde i to da Klodvigovo krštenje ne predstavlja rođenje Francuske kao države. Smatraju da je točniji datum nastanka Francuske 843. n. e., kad je došlo do podjele kraljevstva Karla Velikog, pa je Karlo Ćelavi, a ne Klodvig, postao prvi francuski kralj.

Kakva je slika današnjeg katoličanstva u Francuskoj, koja je već više od 1 500 godina “najstarija kći Crkve”? Do 1938. Francuska je imala najveći broj krštenih katolika u svijetu. Danas je na šestom mjestu, iza zemalja poput Filipina i Sjedinjenih Država. Premda Francuska ima 45 milijuna katolika, samo 6 milijuna njih redovito odlazi na misu. Anketa koja je nedavno provedena među katolicima u Francuskoj otkriva da 65 posto njih “ne mari za crkveno učenje o seksu”, a 5 posto njih izjasnilo se da im Isus ne predstavlja “apsolutno ništa”. Takav je negativan trend ponukao papu da za vrijeme svoje posjete Francuskoj 1980. upita: “Francuska, što je s tvojim obećanjima o krštenju?”