U VRIJEME kad se udala za mog oca, koji je bio profesionalni vojnik, moja majka bila je revna pripadnica Anglikanske crkve. To je bilo prije Prvog svjetskog rata. Prvi svjetski rat izbio je 1914. i moja se majka usprotivila vikaru jer se propovjedaonicu koristilo za regrutiranje vojnika. Što joj je svećenik rekao? “Idite kući i ne zamarajte se tim stvarima!” No ta izjava majku nije zadovoljila.

Godine 1917, u samom jeku rata, majka je otišla pogledati “Foto-dramu stvaranja”. Uvjerena da je pronašla istinu, smjesta je napustila svoju crkvu i povezala se s Istraživačima Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Išla je na sastanke skupštine u Yeovilu, gradu najbližem našem selu West Cokeru u engleskoj grofoviji Somerset.

Majka je ubrzo svojim trima sestrama svjedočila o svojoj novopronađenoj vjeri. Stariji članovi skupštine Yeovil pričali su mi kako su moja majka i njena sestra Millie revno biciklima obilazile to veliko seosko područje, dijeleći biblijske publikacije Studije Svetog pisma. Ali nažalost, majka je zadnju godinu i po dana svog života bila prikovana uz krevet jer je oboljela od tuberkuloze, bolesti za koju tada nije bilo lijeka.

Teta Millie, koja je u to vrijeme živjela s nama, njegovala je našu bolesnu majku i brinula  se o meni i mojoj sedmogodišnjoj sestri Joan. Kad je majka umrla, teta Millie se odmah ponudila da preuzme brigu o nama djeci. Otac, sretan što se rasteretio te odgovornosti, drage se volje složio da teta Millie dođe za stalno živjeti s nama.

Voljeli smo svoju tetu i bili smo sretni što je odlučila ostati uz nas. No zašto je donijela takvu odluku? Poslije mnogo godina teta Millie nam je rekla da je osjećala obavezu da nastavi graditi na temeljima koje je majka postavila — da Joan i mene nastavi poučavati biblijskim istinama — jer je bila svjesna toga da naš otac to neće nikada učiniti, budući da ga nije zanimala religija.

S vremenom smo saznali da je teta Millie donijela još jednu posve osobnu odluku. Kako bi se o nama primjereno brinula, odlučila je da se ne uda. Kakva samopožrtvovnost! Joan i ja moramo joj biti duboko zahvalni. Nikada nismo zaboravili ono čemu nas je teta Millie poučila kao ni izvrstan primjer koji je pružila.

Joan i ja išli smo u seosku anglikansku školu gdje je teta Millie pred ravnateljicom zauzela čvrst stav u vezi s našim vjerskim obrazovanjem. Kad bi druga djeca išla u crkvu, mi bismo išli kući, a kad bi vikar došao u školu održati sat vjeronauka, mi bismo se odvojili od druge djece i napamet učili zadane biblijske retke. To mi je kasnije u životu itekako koristilo, budući da su se ti reci duboko urezali u moj um.

Školu sam napustio u 14. godini kako bih završio četverogodišnju obuku za rad u mjesnoj tvornici sira. Naučio sam i svirati klavir, a muzika i ples postali su moj hobi. Biblijska istina, iako ukorijenjena u mom srcu, tek me trebala pokrenuti. I tada me jednog dana u ožujku 1940. jedna starija Jehovina svjedokinja pozvala da odem s njom na kongres u Swindon, udaljen otprilike 110 kilometara. Albert D. Schroeder, nadglednik podružnice Jehovinih svjedoka u Britaniji, održao je javno predavanje. Taj je kongres za mene bio prekretnica.

Drugi svjetski rat je bjesnio. A kako sam ja živio? Odlučio sam ponovno krenuti u Dvoranu Kraljevstva u Yeovilu. Na prvom sastanku kojem sam prisustvovao bilo je riječi o svjedočenju na ulici kao novom vidu službe. Iako je moja spoznaja bila oskudna, dobrovoljno sam sudjelovao u toj aktivnosti, na zaprepaštenje mnogih mojih takozvanih prijatelja koji su mi se prolazeći rugali!

Krstio sam se u lipnju 1940. u Bristolu. Za mjesec dana postao sam opći pionir — propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju. Kako sam samo bio sretan kad je nedugo nakon toga i moja sestra simbolizirala svoje predanje krštenjem u vodi!

Godinu dana nakon početka rata dobio sam poziv za vojsku. Budući da su me u Yeovilu vodili kao osobu koja ulaže prigovor savjesti, morao sam se pojaviti na sudu u Bristolu. John Wynn i ja služili smo zajedno u pionirskoj službi u Cinderfordu, Gloucestershireu i potom u Haverfordwestu i Carmarthenu (Wales). * Kasnije sam na sudu u  Carmarthenu osuđen na tri mjeseca zatvora u Swanseau i globu od 25 funti — što je u to vrijeme bila znatna suma novca. Nakon toga sam morao odslužiti još tri mjeseca zatvora jer nisam platio tu globu.

Kad su me po treći put izveli pred sud, upitali su me: “Zar ne znate da Biblija kaže: ‘Vratite caru carevo’?” “Da, znam da kaže”, odgovorio sam, “no taj redak završava riječima: ‘A Bogu Božje.’ Ja upravo to i činim” (Matej 22:21). Nakon nekoliko tjedana dobio sam pismo u kojem je stajalo da sam oslobođen vojne obveze.

Početkom 1945. dobio sam poziv da se pridružim betelskoj obitelji u Londonu. Naredne zime u London su došli Nathan H. Knorr, koji je predvodio u organiziranju svjetskog djela propovijedanja, i njegov sekretar Milton G. Henschel. Osmorica mlade braće iz Britanije primljena su u osmi razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower radi školovanja za misionarsku službu, a među njima sam bio i ja.

Dvadeset trećeg svibnja 1946. otplovili smo teretnim brodom iz male kornvolske luke Fowey. Nakon što smo se otisnuli od obale, lučki kapetan imenom Collins, koji je bio Jehovin svjedok, oglasio se sirenom. Kao što je bilo i za očekivati, svi smo bili pomalo zbunjeni dok smo gledali kako se engleska obala gubi iza nas. Prelazak Atlantika bio je izuzetno težak, ali nakon 13 dana sigurno smo stigli u Sjedinjene Države.

Nezaboravan je događaj bio osmodnevni međunarodni teokratski kongres “Radosni narodi” koji se održao u Clevelandu (Ohio) od 4. do 11. kolovoza 1946. Bilo je prisutno 80 000 delegata, uključujući i 302 iz 32 strane zemlje. Na tom kongresu objavljeno je izlaženje časopisa Probudite se! *, a oduševljenom mnoštvu predstavljena je biblijska publikacija “Neka Bog bude istinit”.

Nakon što smo 1947. završili Gilead, Bill Copson i ja dobili smo zadatak da služimo u Egiptu. No prije nego što smo otputovali, Richard Abrahamson mi je u bruklinskom Betelu pružio dobru obuku u vezi s uredskim poslom, što mi je kasnije veoma koristilo. Iskrcali smo se u Aleksandriji i ubrzo sam se priviknuo na način života karakterističan za Bliski istok. Pa ipak, učenje arapskog bilo je pravi izazov; morao sam se služiti karticama sa svjedočanstvom na četiri jezika.

Bill Copson ostao je tamo sedam godina, a budući da ja nakon godinu dana nisam mogao produžiti vizu, morao sam napustiti zemlju. Tu godinu misionarske službe smatram najproduktivnijom u svom životu. Svakog sam tjedna imao divnu mogućnost voditi više od 20 biblijskih studija, a neki koji su tada upoznali istinu još uvijek služe Jehovi i hvale ga. Iz Egipta sam poslan na Cipar.

Počeo sam učiti novi jezik, grčki, i upoznavati se s mjesnim dijalektom. Ubrzo nakon toga, kad je Anthony Sideris bio zamoljen da se preseli u Grčku, bio sam imenovan da nadgledam djelo na Cipru. U to je vrijeme ciparska podružnica nadgledala i Izrael, pa sam s drugom braćom povremeno imao priliku posjetiti nekoliko tamošnjih Jehovinih svjedoka.

Tokom mog prvog boravka u Izraelu održali smo mali kongres u jednom restoranu u Haifi kojem je prisustvovalo 50 do 60 osoba. Program smo iznijeli na čak šest jezika, prethodno se podijelivši u grupe. Jednom drugom prilikom u Jeruzalemu sam prikazao jedan film koji su napravili Jehovini svjedoci i održao javno predavanje o kojem se pozitivno pisalo u jednim novinama koje su izlazile na engleskom jeziku.

Na Cipru je u to vrijeme bilo oko 100 Jehovinih svjedoka i morali su voditi tešku borbu za vjeru. Nasilna svjetina predvođena parosima Grčke pravoslavne crkve ometala je naše skupove, a kad sam svjedočio u seoskim područjima, znali su me gađati kamenjem, što dotad još nisam bio doživio. Morao sam naučiti brzo pobjeći! Tokom tog nasilnog protivljenja vjeru nam je ojačalo to što je još misionara bilo poslano na ovaj otok. Dennis i Mavis Matthews te Joan Hulley i Beryl Heywood meni su se pridružili u Famagusti, dok su Tom i Mary Goulden te Nina Constanti, Cipranka rođena u Londonu, otišli u Limasol. U isto je vrijeme i Bill Capson bio premješten na Cipar, a kasnije su mu se pridružili Bert i Beryl Vaisey.

Krajem 1957. razbolio sam se i nisam mogao nastaviti sa svojim misionarskim zadatkom. Kako bih se oporavio od bolesti, s tugom u srcu odlučio sam se vratiti u Englesku, gdje sam služio kao pionir do 1960. Moja sestra i njen suprug lijepo su me primili u svoj dom, no okolnosti su se promijenile, a Joan se sve teže nosila s njima. Naime, osim što se brinula o svom suprugu i maloj kćerki, tokom 17 godina moje odsutnosti ona se s puno ljubavi skrbila za našeg oca i tetu Millie, koji su u to vrijeme već bili stari i lošeg zdravlja. Bilo je očito da trebam slijediti samopožrtvovan primjer svoje tete, i tako sam ostao uz sestru sve do očeve i tetine smrti.

Bilo je lako skrasiti se u Engleskoj, no poslije predaha osjetio sam obavezu da se vratim svom zadatku. Uostalom, zar Jehovina organizacija nije utrošila mnogo novca na moje školovanje? I tako sam se 1972. na svoj trošak vratio na Cipar da tamo nastavim s pionirskom službom.

Stigao je Nathan H. Knorr kako bi organizirao kongres koji se trebao održati naredne godine. Kad je saznao da sam se vratio, dao je preporuku da me se imenuje za pokrajinskog nadglednika čitavog otoka, meni tako dragu službu u kojoj sam ostao četiri godine. Međutim, pribojavao sam se tog zadatka budući da sam trebao govoriti uglavnom grčki.

Stanovao sam s Cipraninom Paulom Andreouom, Jehovinim svjedokom koji je govorio grčki, u selu Karakoumi, istočnije od grada Kyrenije na sjevernoj obali otoka. Ciparska podružnica nalazila se u Nikoziji, južno od planinskog lanca Kyrenia. Početkom srpnja 1974. nalazio sam se u Nikoziji kad je izvršen državni udar kako bi se svrgnulo predsjednika Makariosa te sam vidio kako vatra guta njegovu palaču. Kad je opet bilo sigurno putovati, požurio sam u Kyreniju, gdje smo se spremali održati pokrajinski sastanak. Dva dana kasnije čuo sam kad je prva bomba pala na luku i vidio nebo prekriveno helikopterima koji su prebacivali vojne trupe iz Turske.

Budući da sam bio britanski državljanin, turski su me vojnici odveli na periferiju Nikozije gdje su me ispitivali službenici Ujedinjenih naroda, koji su nakon toga stupili u kontakt s podružnicom. Tada sam se suočio sa zastrašujućim zadatkom da preko gomile zapletenih telefonskih i električnih žica dođem do napuštenih kuća preko crte razdvajanja. Kako sam samo bio sretan što sam se u tim trenucima mogao obratiti Jehovi Bogu u molitvi! Molitve su mi pomogle u tom, jednom od najgorih iskustava u mom životu.

Izgubio sam sve svoje stvari, no bio sam sretan jer sam u podružnici bio na sigurnom. Ipak, takvo stanje nije dugo potrajalo. U nekoliko dana desantne su trupe preuzele kontrolu na sjeveru nad trećinom otoka. Trebali smo napustiti Betel, a nakon toga smo se preselili u Limasol. Bio sam sretan što sam tamo mogao surađivati s odborom koji je bio formiran radi zbrinjavanja 300 braće koja su bila pogođena tim metežom, a mnogi od njih izgubili su svoje domove.

U siječnju 1981. Vodeće tijelo zamolilo me da se preselim u Grčku i pridružim betelskoj obitelji u Ateni, no krajem iste godine opet sam bio na Cipru te sam imenovan za koordinatora Odbora podružnice. Andreas Kontoyiorgis i njegova supruga Maro, Ciprani koji su bili poslani iz Londona, bili su mi “pomoć koja jača” (Kološanima 4:11).

Krajem posjeta zonskog nadglednika Theodora Jaracza 1984. dobio sam pismo od Vodećeg tijela u kojem je kratko stajalo: “Kad brat Jaracz završi s posjetom, molimo te da s njim odeš u Grčku.” Nije bilo ni riječi o razlozima, no kad smo stigli u Grčku, u jednom drugom pismu Vodećeg tijela upućenom Odboru podružnice stajalo je da me se imenuje koordinatorom Odbora podružnice u toj zemlji.

U to smo se vrijeme suočavali s otpadništvom. Osim toga, stalno su nas optuživali za nezakonito bavljenje prozelitizmom. Jehovin narod svakodnevno se hapsilo i izvodilo pred  sudove. Divno je bilo upoznati braću i sestre koji su ustrajali i zadržali svoju besprijekornost u toj kušnji! Neke od njihovih slučajeva kasnije se razmatralo pred Evropskim sudom za ljudska prava, što je zbog povoljnih presuda pozitivno utjecalo na djelo propovijedanja u Grčkoj. *

Dok sam služio u Grčkoj, prisustvovao sam nezaboravnim kongresima u Ateni, Solunu te na otocima Rodosu i Kreti. Bile su to četiri sretne, uspješne godine, no na vidiku je bila još jedna promjena — povratak na Cipar 1988.

Tokom mog odsustva s Cipra braća su u Nissouu, nekoliko kilometara od Nikozije, kupila novi prostor za podružnicu, a govor na njenom svečanom otvorenju održao je Carey Barber iz centrale Jehovinih svjedoka u Brooklynu. Situacija se na otoku u to vrijeme donekle smirila i ja sam bio sretan što sam se vratio — ali zatišje nije dugo potrajalo.

Vodeće tijelo odobrilo je projekte za gradnju novog Betelskog doma nekoliko kilometara sjeverno od Atene. Budući da sam govorio i engleski i grčki, godine 1990. bio sam pozvan da se vratim u Grčku, na novo gradilište, kako bih služio kao prevodilac građevinskom timu sastavljenom od braće iz drugih zemalja. Još se sjećam kolika mi je samo radost bila tokom ljeta u šest sati dolaziti na gradilište i izražavati dobrodošlicu stotinama braće i sestara iz Grčke koji su pomagali građevinskom timu! Nikad neću zaboraviti njihovu sreću i revnost.

Parosi Grčke pravoslavne crkve i njihovi pristaše pokušali su ući na gradilište i prekinuti radove, no Jehova je uslišio naše molitve i zaštitio nas. Ostao sam tu do otvorenja novog betelskog doma 13. travnja 1991.

Naredne godine vratio sam se u Englesku na godišnji odmor i odsjeo kod svoje sestre i njenog supruga. Nažalost, dok sam bio tamo, moj šogor doživio je dva srčana udara i umro. Joan mi je davala punu podršku tokom moje misionarske službe. Gotovo svaki tjedan pisala mi je pismo ohrabrenja. Kakav je samo blagoslov za misionara takav kontakt! Sad je ona bila udovica kojoj je zbog sve slabijeg zdravlja trebala podrška. Što učiniti?

Joanina kćerka Thelma i njen suprug već su se brinuli o jednoj drugoj vjernoj udovici u svojoj skupštini, našoj rođakinji koja je bila neizlječivo bolesna. I tako sam, nakon što sam se mnogo molio, odlučio ostati i pomagati oko brige za Joan. Prilagodbe nije bilo jednostavno učiniti, no posebno se radujem što služim kao starješina u Pen Millu, jednoj od dvije skupštine u Yeovilu.

Braća s kojom sam služio u inozemstvu redovito me zovu telefonom i pišu mi pisma, za što sam im vrlo zahvalan. Kad bih ikad izrazio želju da se vratim u Grčku ili na Cipar, znam da bi putne karte brzo došle na moju adresu. Ali ja sad imam 80 godina, a ni vid ni zdravlje ne služe me kao nekad. Frustrira me što ne mogu biti aktivan kao prije, no godine provedene u betelskoj službi pomogle su mi da steknem mnoge navike koje mi danas koriste. Naprimjer, dnevni citat pročitam uvijek prije doručka. Isto tako, naučio sam imati dobre odnose s ljudima i voljeti ih — što je ključ za uspješnu misionarsku službu.

Kad se osvrnem na proteklih 60 divnih godina u kojima sam slavio Jehovu, uviđam da je punovremena služba najbolja zaštita i da pruža najbolje školovanje. Čitavim se srcem slažem s Davidovim riječima koje je uputio Jehovi: ‘Bio si mi obrana i utočište u dan nevolje moje’ (Psalam 59:16).