JOSIP je uvažio očevu želju, iskoristivši običaj koji je u to vrijeme bio uvriježen u Egiptu. Naredio je “slugama svojim ljekarima da mirisima pomažu [“balzamiraju”, St] oca njegova”. Prema izvještaju iz 50. poglavlja 1. Mojsijeve liječnicima je obično trebalo 40 dana da pripreme tijelo. Zahvaljujući tome što je Jakov bio balzamiran velika, spora karavana s članovima obitelji i egipatskim dostojanstvenicima mogla je proputovati 400 kilometara i prenijeti njegovo tijelo u Hebron radi ukopa (1. Mojsijeva 50:1-14).

Ima li šanse da se Jakovljevo balzamirano tijelo jednog dana pronađe? U najboljem slučaju, vrlo su male. Izrael je bio područje bogato vodom, pa su tamo pronađene samo neke vrste arheoloških predmeta (2. Mojsijeva 3:8). Pronađeno je jako puno drevnih metalnih i kamenih predmeta, ali većina stvari koje su podložne raspadanju, kao što je odjeća, koža i mumije, nije odoljela vlazi i prirodnim procesima do kojih je došlo tokom vremena.

Što je zapravo balzamiranje? Zašto ga se prakticiralo? Je li za kršćane?

Balzamiranje se može najbolje opisati kao očuvanje ljudskog ili životinjskog mrtvog tijela. Povjesničari se uglavnom slažu da balzamiranje potječe iz Egipta, no prakticirali su ga i drevni Asirci, Perzijanci i Skiti. Možda su se ljudi počeli interesirati za balzamiranje i eksperimentirati s njim nakon što su pronađena tijela koja su bila pokopana u pustinjskom pijesku i tako prirodno očuvana. Takvim je ukopom spriječeno da vlaga i zrak dođu do tijela zbog čega je usporeno njegovo raspadanje. Neki nagađaju da je balzamiranje započelo kad su pronađena tijela očuvana u natronu (natrijev karbonat), lužini koje ima u izobilju u Egiptu i okolnom području.

 Cilj osobe koja se bavi balzamiranjem naprosto je prekinuti prirodni bakterijski proces koji započinje nekoliko sati nakon smrti i uzrokuje raspadanje tijela. Ako se taj proces zaustavi, raspadanje prestaje ili barem bude znatno usporeno. Potrebno je učiniti tri stvari: očuvati truplo u što prirodnijem obliku, spriječiti truljenje i učiniti truplo otpornim na napade insekata.

Drevni su Egipćani svoje umrle balzamirali uglavnom iz religioznih razloga. Njihova predodžba o životu nakon smrti bila je povezana sa željom umrloga da ostane u vezi s fizičkim svijetom. Vjerovali su da će se njihova tijela koristiti u čitavu vječnost i da će ponovno oživjeti. Koliko god da je balzamiranje bilo popularno, do dan-danas nije pronađen nijedan egipatski izvještaj o tome kako se to radilo. Najbolji zapis je zapis grčkog povjesničara Herodota iz petog stoljeća pr. n. e. Međutim, pokušaj da se dođe do istih rezultata, slijedeći njegove upute, navodno nije baš uspio.

Jakova su balzamirale osobe koje nisu dijelile njegova religiozna vjerovanja. Pa ipak, nezamislivo je da bi Josip predao tijelo svog oca liječnicima i zatražio da balzamiranje bude popraćeno molitvama i ritualima koje se u Egiptu u to vrijeme vjerojatno vršilo tokom većine balzamiranja. I Jakov i Josip imali su snažnu vjeru (Hebrejima 11:21, 22). Iako Jehova, po svemu sudeći, nije zapovjedio da se Jakovljevo tijelo sačuva, to se u Bibliji ne osuđuje. Balzamiranje Jakova nije bio presedan za izraelski narod ni za kršćansku skupštinu. Ustvari, u Božjoj Riječi ne postoje konkretne upute u vezi s tim. Nakon što je i sam Josip balzamiran u Egiptu, u Bibliji se taj običaj više ne spominje (1. Mojsijeva 50:26).

Ostaci leševa pronađeni u lošem stanju u grobovima u Palestini pokazuju da Hebreji nisu imali običaj balzamirati umrle, barem ne s ciljem da ih očuvaju na duže vrijeme. Naprimjer, Lazara se nije balzamiralo. Iako je bio umotan u platno, ljudima nije bilo svejedno kad je trebalo odmaknuti kamen koji je ležao na ulazu u njegov grob. Budući da je Lazar bio mrtav četiri dana, njegova je sestra bila sigurna da će zaudarati kad se grob otvori (Ivan 11:38-44).

Je li Isus Krist bio balzamiran? Izvještaji iz Evanđelja ne navode na taj zaključak. U to su vrijeme Židovi imali običaj pripremiti tijelo za ukop koristeći mirodije i mirisna ulja. Naprimjer, Nikodem je u tu svrhu za Isusovo tijelo upotrijebio jako mnogo mirisnih tvari (Ivan 19:38-42). Zašto tako mnogo? Vjerojatno su ga iskrena ljubav i poštovanje prema Isusu potaknuli na takvu velikodušnost. Ne bismo trebali zaključiti da se te mirodije koristilo za očuvanje tijela.

Treba li kršćanin osuđivati običaj balzamiranja? Realno gledajući, balzamiranje nije ništa više nego odlaganje neminovnog. Nastali smo iz praha, pa se prilikom smrti vraćamo u prah (1. Mojsijeva 3:19). No koliko će vremena proći od trenutka smrti do ukopa? Ukoliko članovi obitelji i prijatelji dolaze izdaleka i žele vidjeti tijelo, nesumnjivo će ga trebati u nekoj mjeri balzamirati.

 Dakle, s biblijskog gledišta nema razloga za zabrinutost ako mjesni zakoni nalažu da se tijelo balzamira ili ako to žele članovi obitelji. Mrtvi “ne znaju ništa” (Propovjednik 9:5). Ako su u Božjem sjećanju, uskrsnut će u novom svijetu koji je on obećao (Job 14:13-15; Djela apostolska 24:15; 2. Petrova 3:13).