TKO može reći da nikada nije osjetio bol koja prati usamljenost? Usamljeni se možemo osjećati zbog mnogih razloga. Pa ipak, osjećaj usamljenosti posebno može biti snažan kod neudatih žena, udovica ili kod onih koje su razvedene.

Naprimjer, mlada kršćanka imenom Frances kaže: “Izgledalo mi je da su do vremena kad sam napunila 23 godine svi moji prijatelji već stupili u brak, a ja sam ostala sama.” * Osjećaj samoće može postati intenzivniji kako godine prolaze, a prilika za brak ima sve manje. “Nisam namjeravala ostati sama, a i još uvijek bih se htjela udati ako za to bude prilike”, priznaje Sandra, koja ima blizu 50 godina. Angela, koja ima preko 50 godina, kaže: “Nisam odlučila ne udati se, no tako je ispalo. U području gdje sam služila kao specijalni pionir bilo je malo neoženjene braće.”

Pohvalno je da mnoge kršćanke, budući da lojalno žele primjenjivati Jehovin savjet da se udaju “samo u Gospodinu”, radije ostaju neudate (1. Korinćanima 7:39). Neke se dobro priviknu na samaštvo, no druge osjećaju da im se želja da se udaju i imaju djecu s godinama povećava. “Osjećaj emocionalne praznine zbog toga što nemam bračnog druga moj je stalni suputnik”, priznaje Sandra.

Zbog nekih drugih faktora, kao što je briga za ostarjele roditelje, osjećaj usamljenosti može postati intenzivniji. “Budući da nisam udata, članovi moje obitelji očekivali su da se brinem o našim ostarjelim roditeljima”, kaže Sandra. “Tokom 20 godina nosila sam veći dio tereta te odgovornosti, mada sam jedno od šestero djece. Život bi mi bio mnogo lakši da sam imala supruga koji bi mi pružao podršku.”

Frances spominje još nešto zbog čega se osjeća još usamljenijom. Ona kaže: “Ponekad me ljudi direktno pitaju: ‘Zašto se nisi udala?’ Takva me primjedba navede na pomisao da sam na neki način sama kriva što sam ostala neudata. Na skoro svakoj svadbi na koju odem netko mi postavi to užasno pitanje: ‘A kad ćeš se ti udati?’ I onda promislim: ‘Ako se duhovno zrela braća ne zanimaju za mene, možda nemam potrebne kršćanske osobine ili im jednostavno nisam privlačna.’”

Na koji se način osjećaji samoće i usamljenosti mogu nadvladati? Kako drugi, ako je to moguće, mogu pomoći?

Psalmist je pjevao: “Stavi na Jehovu breme svoje, i on će te potkrijepiti. Neće dati dovijeka pravedniku da posrne” (Psalam 55:22). Riječ “breme” u hebrejskom tekstu doslovno znači “dio” i odnosi se na brige i probleme koji su sastavni dio našeg života. Jehova je više nego itko svjestan svega što nas opterećuje i može nam dati snagu da to nosimo. Ono što pomaže Angeli da se nosi s osjećajem usamljenosti jest oslanjanje na Jehovu Boga. Prisjećajući se svoje punovremene službe, ona kaže: “Kad sam započela pionirsku službu, moja suradnica i ja živjele smo daleko od najbliže skupštine. Naučile smo se u potpunosti oslanjati na Jehovu i ta ovisnost o njemu pomagala mi je kroz čitav život. Kad počnem negativno razmišljati, kažem to Jehovi u molitvi i on mi pomogne. Psalam 23. oduvijek mi je bio velika utjeha i čitam ga redovito.”

Apostol Pavao morao je nositi doista teško breme. U najmanje tri navrata ‘molio je Gospodina da njegov trn u tijelu ode od njega’. Pavao nije doživio neko čudo, ali je dobio obećanje da će ga Bog poduprijeti svojom nezasluženom dobrohotnošću (2. Korinćanima 12:7-9). Osim toga, Pavao je otkrio tajnu kako biti zadovoljan. Kasnije je napisao: “U svemu i u svim okolnostima naučio sam tajnu: i kako biti sit i kako gladovati, i kako imati obilje i kako trpjeti oskudicu. Za sve imam snage uz pomoć onoga koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:12, 13).

Kako osoba može dobiti Božju snagu kad se osjeća obeshrabreno ili usamljeno? Pavao je napisao: “Ne budite tjeskobno zabrinuti ni za što, nego u svemu molitvom i usrdnim moljenjem zajedno sa zahvaljivanjem obznanite svoje molbe Bogu; i Božji mir koji nadilazi svaku misao čuvat će vaša srca i vaše misaone snage posredstvom Krista Isusa” (Filipljanima 4:6, 7). Sandra primjenjuje taj savjet. Ona kaže: “Budući da sam neudata, mnogo vremena provodim sama. Zbog toga imam mnogo prilika da se molim Jehovi. Vrlo sam prisna s njim i slobodno mu mogu reći što me muči i što me raduje.” A Frances kaže: “Kad bih se sama morala boriti s negativnim mislima, ne bih imala predaha. Ali ogromna mi je pomoć to što Jehovi mogu iskreno reći kako se osjećam. Uvjerena sam da Jehova s pažnjom prati sve što bi moglo utjecati na moju duhovnu i emocionalnu dobrobit” (1. Timoteju 5:5).

Budući da smo dio kršćanskog bratstva, ne moramo sami nositi svoje breme. “Nosite bremena jedan drugoga, i tako ispunite Kristov zakon”, poticao je apostol Pavao (Galaćanima 6:2). Ako se družimo sa sukršćanima, možemo čuti ‘dobru riječ’ ohrabrenja koja nam može olakšati teret usamljenosti (Priče Salamunove 12:25).

Osim toga, razmotri što Biblija kaže o kćerki izraelskog suca Jefte. Prije pobjede nad neprijateljskim snagama Amona, Jefta se zavjetovao da će Jehovi dati onoga iz svog doma tko mu prvi dođe čestitati. Bila je to njegova kćerka (Suci 11:30, 31, 34-36). Iako je to značilo da će ostati neudata te da će se odreći prirodne želje da ima obitelj, Jeftina se kćerka dobrovoljno podložila tom zavjetu i ostatak svog života provela služeći u svetištu u Silu. Je li njena žrtva prošla nezapaženo? Baš naprotiv: “Od godine do godine idu kćeri Izraelove da plaču za kćerju [“da bi pohvalile kćer”, NS] Jefta od Galada, četiri dana u godini” (Suci 11:40). Da, pohvala može ohrabriti onoga kome je upućena. Stoga ne propustimo pohvaliti one koji to zaslužuju.

Dobro je da uzmemo u obzir i Isusov primjer. Mada kod Židova nije bio običaj da muškarci razgovaraju sa ženama, Isus se družio s Marijom i Martom. One su vjerojatno bile ili udovice ili neudate žene. Isus je htio  da obje izvuku duhovnu korist iz njegovog prijateljstva (Luka 10:38-42). Isusov primjer možemo slijediti tako da neudate sestre pozivamo u društvo te da s njima planiramo ići u službu propovijedanja (Rimljanima 12:13). Cijene li one takvu pažnju? Jedna je sestra rekla: “Znam da me braća vole i cijene, ali sam zahvalna kad na neki poseban način pokažu da im je stalo do mene.”

“Budući da nemamo svoju obitelj”, kaže Sandra, “imamo i veću potrebu da osjetimo da smo voljene i da pripadamo obitelji duhovne braće i sestara.” Očito je da se Jehova brine o takvim osobama, a mi surađujemo s njim ako one mogu osjetiti da ih volimo i cijenimo (1. Petrova 5:6, 7). Takva briga neće proći nezapaženo jer “Jehovi pozajmljuje tko poklanja siromahu, i platiće mu [Jehova Bog] za dobro njegovo” (Priče Salamunove 19:17).

Iako drugi mogu pružiti pomoć i podršku koja će ohrabriti osobu, “svatko će nositi svoj vlastiti teret” (Galaćanima 6:5). Pa ipak, dok nosimo teret usamljenosti, trebamo biti svjesni određenih opasnosti. Naprimjer, usamljenost nas može nadvladati ako se povučemo u sebe. S druge strane, usamljenost možemo nadvladati ljubavlju (1. Korinćanima 13:7, 8). Davanje je najbolji put do sreće — bez obzira na to kakve su nam okolnosti (Djela apostolska 20:35). “Nemam baš previše vremena razmišljati kako sam usamljena”, kaže jedna pionirka koja naporno radi u službi. “Kad se osjećam korisnom i kad sam zaokupljena službom, ne osjećam se usamljeno.”

Osim toga, moramo biti oprezni da nas usamljenost ne gurne u neku nemudru romantičnu vezu. Naprimjer, kako bi samo bilo tužno kad bismo dopustili da nas želja za brakom toliko zaslijepi da ne vidimo do kojih problema može dovesti brak s osobom koja nije Jehovin svjedok, a pogotovo da zanemarimo mudar biblijski savjet da izbjegavamo takvo ujarmljivanje! (2. Korinćanima 6:14). Jedna razvedena kršćanka kaže: “Postoji nešto što je puno gore nego biti sam. To je biti u braku s pogrešnom osobom.”

Problem koji se ne može riješiti mora se podnositi, barem zasad. Uz Božju pomoć može se podnositi osjećaj usamljenosti. Dok nastavljamo služiti Jehovi, budimo uvjereni da će jednog dana sve naše potrebe biti zadovoljene na najbolji mogući način (Psalam 145:16).