SELA su sravnjena sa zemljom, ljudi odvedeni u zatvor ili ubijeni. Stravičan masakr koji su počinili ovi nemilosrdni vojnici izazvao je zgražanje Evrope. Stradalo je oko 2 700 ljudi, 600 ih je odvedeno na galije, a da ne spominjemo kakve su patnje proživjele žene i djeca. Francuski kralj i papa pohvalili su vojnog zapovjednika odgovornog za ovaj krvavi pohod.

Nešto prije toga reformacija je već razjedinila Njemačku, a francuski kralj Franjo I zabrinuo se kao katolik zbog širenja protestantizma, pa se raspitivao o takozvanim hereticima u svom kraljevstvu. Vlast je u Provansi ustanovila da se ne radi samo o pokojem heretiku nego o čitavim selima otpadnika. Izdan je edikt o iskorjenjivanju hereze, a proveden je 1545. kad je izvršen opisani masakr.

Tko su bili ti heretici? I zašto su bili predmet nasilja iza kojeg je stajala vjerska netrpeljivost?

U masakru su pobijeni pripadnici vjerskog pokreta koji datira iz 12. stoljeća, a raširio se diljem Evrope. Zbog načina na koji se širio i održao nekoliko stoljeća, ovaj pokret zauzima posebno mjesto u analima heretičkih pokreta. Većina se povjesničara slaže da je pokret započeo negdje 1170. Bogati trgovac Valdes iz francuskog grada Lyona iskreno je želio saznati kako ugoditi Bogu. Na njega su očito duboko utjecale riječi Isusa Krista upućene jednom bogatom čovjeku kojem je savjetovao da proda svoju imovinu i novac da siromašnima, pa je Valdes materijalno osigurao svoju obitelj, a ostatak bogatstva razdijelio te se posvetio propovijedanju  Evanđelja (Matej 19:16-22). Uskoro je imao sljedbenike koji su kasnije postali poznati kao valdenzi. *

Valdes je živio siromašno, a propovijedanje i Biblija bile su mu najvažnije stvari u životu. Osuđivanje raskošnog načina života svećenika nije bilo ništa novo. Jedno je vrijeme mnogo ljudi istupalo iz svećeničkih redova i razotkrivalo nepošteno postupanje Crkve te zloupotrebu njenog autoriteta. No Valdes je bio laik kao i većina njegovih sljedbenika. Stoga je razumljivo zašto je smatrao neophodnim da se Bibliju prevede na narodni jezik. Crkveni prijevod Biblije na latinski jezik bio je dostupan samo svećenstvu, pa je Valdes pokrenuo prevođenje Evanđelja i drugih biblijskih knjiga na provansalski jezik, koji je razumio običan narod u istočnom dijelu središnje Francuske. * Postupajući u skladu s Isusovom zapovijedi da treba propovijedati, lionski siromasi javno su objavljivali svoju poruku (Matej 28:19, 20). Povjesničar Gabriel Audisio kaže da je njihovo uporno javno propovijedanje bilo glavni razlog zašto se Crkva borila protiv valdenza.

Crkva si je uzimala pravo da odredi tko smije propovijedati, pa je u to vrijeme samo kler to mogao činiti. Svećenici su valdenze smatrali priprostim, neukim ljudima, no Valdes je 1179. od pape Aleksandra III zatražio dozvolu za propovijedanje. I dobio je dozvolu — no samo pod uvjetom da je odobre mjesni župnici. Povjesničar Malcolm Lambert kaže da je to bilo “gotovo jednako definitivnom odbijanju”. Ustvari, nadbiskup Jean Bellesmains iz Lyona službeno je zabranio da laici propovijedaju. Valdes je dao do znanja kakav je njegov stav prema zabrani citirajući Djela apostolska 5:29, gdje stoji: “Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude.” Budući da nije poštovao zabranu, Valdes je 1184. bio izopćen iz Crkve.

Premda su valdenzi bili protjerani iz lionske biskupije i grada, izgleda da ih se prvobitno osuđivalo samo formalno. Mnogi obični ljudi cijenili su valdenze zbog njihove čestitosti i načina života, a čak su i biskupi nastavili razgovarati s njima.

Prema povjesničaru Euanu Cameronu čini se da se valdenški propovjednici nisu “suprotstavljali Rimskoj crkvi zbog nje same”. Oni su samo “željeli propovijedati i poučavati”. Povjesničari kažu da su praktički bili natjerani postati hereticima jer se brojnim dekretima neprestano ograničavalo djelovanje pokreta dok ono konačno nije bilo oslabljeno. Crkvene osude dostigle su vrhunac 1215. kad su valdenzi na Četvrtom lateranskom koncilu bili izopćeni iz Crkve. Kako se to odrazilo na njihovo propovijedanje?

Nakon što je Valdes 1217. umro, njegovi su se sljedbenici uslijed progonstva raspršili po alpskim dolinama Francuske, po Njemačkoj, sjevernoj Italiji te srednjoj i istočnoj Evropi. Progonstvo ih je natjeralo da se naseljavaju u sela, pa je njihova propovjednička aktivnost u mnogim područjima bila ograničena.

Godine 1229. Katolička crkva završila je križarski rat protiv katara, ili albigenza, u južnoj Francuskoj *. Nakon toga su valdenzi postali meta napada. Uskoro se inkvizicija nemilosrdno okomila na sve neprijatelje Crkve. Valdenzi su zbog straha počeli djelovati u tajnosti. Do 1230. više nisu javno propovijedali. Audisio objašnjava: “Umjesto da su tražili nove ovce (...), posvetili su se obraćenicima, pomažući im da ostanu u vjeri usprkos vanjskom pritisku i progonstvu.” Još dodaje da im je “propovijedanje i dalje bilo važno, no poprimilo je posve novi oblik”.

Umjesto da i muškarci i žene sudjeluju u propovijedanju, valdenzi su do 14. stoljeća stvorili razliku između propovjednika i vjernika. Pastirsku službu vršili su samo dobro školovani muškarci. Ove se putujuće propovjednike kasnije nazivalo barbe (ujaci).

Barbe su posjećivali obitelji valdenza u njihovim domovima, nastojali su pokret održati živim, ali ga nisu širili. Svi su barbe znali čitati i pisati, a njihovo je školovanje trajalo čak šest godina i zasnivalo se na proučavanju Biblije. Koristili su Bibliju na narodnom jeziku kako bi je mogli objasniti svome stadu. Čak su i protivnici priznali da su valdenzi, kao i njihova djeca, dobro poznavali Bibliju i mogli su citirati mnogo odlomaka iz nje.

Valdenzi su u početku, između ostalog, odbacivali laganje, nauku o čistilištu, mise za umrle, papin oprost grijeha te štovanje Marije i “svetaca”. Jednom u godini održavali su Gospodinovu večeru, odnosno Posljednju večeru. Njihova je religija prema riječima Lamberta “ustvari bila religija običnih laika”.

Valdenzi su unutar zajednice bili blisko povezani. Vjenčali su se s pripadnicima svog pokreta i tijekom stoljeća su stvorili svoja prezimena. No kako su se borili za opstanak, valdenzi su tajili svoje stavove. Budući da su svoja uvjerenja i vjerske običaje držali u tajnosti, protivnicima su davali povoda za teške optužbe, kao naprimjer da obožavaju Đavla. *

Jedan način na koji su valdenzi izlazili na kraj s takvim optužbama bio je taj da su radili kompromise i pribjegavali onome što povjesničar Cameron naziva “minimalno prilagođavanje” katoličkom bogoslužju. Mnogi su se valdenzi ispovijedali katoličkim svećenicima, odlazili na mise, koristili svetu vodicu i čak hodočastili. Lambert objašnjava: “Činili su mnoge stvari kao i njihovi susjedi katolici.” Audisio otvoreno kaže da su valdenzi s vremenom počeli “živjeti dvostrukim životom”. On dodaje: “S jedne strane, u javnosti su se u svemu vladali kao i katolici kako bi nastavili relativno mirno živjeti, a s druge su se strane unutar svoje zajednice držali nekih obreda i običaja kako bi pokret i dalje postojao.”

Reformacija je u 16. stoljeću drastično izmijenila religioznu scenu Evrope. Žrtve vjerske netrpeljivosti mogle su od države tražiti zakonsko priznanje svog djelovanja ili otići iz zemlje u potrazi za boljim uvjetima života. Ni hereza više nije bila glavni problem jer su mnogi ljudi počeli dovoditi u pitanje ispravnost tradicionalne religije.

Poznati reformator Martin Luther već je 1523. spominjao valdenze. Jedan valdenški barba donio je 1526. u Alpe vijesti o religioznim zbivanjima u Evropi. Uslijedio je period međusobne suradnje valdenza i protestantskih zajednica, koje su valdenzima prenosile svoja vjerska gledišta. Protestanti su poticali valdenze da pokrenu prevođenje prve Biblije s izvornih jezika na francuski. Štampana je 1535. i kasnije je nazvana Olivétanova Biblija. No žalosno je da većina valdenza nije razumjela francuski.

Katolička crkva nastavila je proganjati valdenze, pa se velik broj njih preselio na sigurnije područje, u južnu francusku pokrajinu Provansu, kao što su to učinili i protestantski doseljenici. Vlasti su to ubrzo saznale. Usprkos tome što su čuli mnogo dobrih stvari o načinu života i moralu valdenza, neki su ljudi sumnjali u njihovu čestitost i optuživali ih da su prijetnja vlastima. Izdan je Merindolski edikt, a posljedica je bila strašno krvoproliće opisano na početku članka.

Odnosi između katolika i valdenza sve su se više zaoštravali. Kako bi se obranili od napada, valdenzi su čak i sami uzeli oružje u ruke. Ti su ih sukobi natjerali da se pridruže protestantima. Tako su se valdenzi priključili protestantizmu, glavnom vjerskom pokretu.

Valdenzi su tijekom stoljeća osnovali crkve daleko od Francuske, čak u Urugvaju i Sjedinjenim Državama. No većina se povjesničara slaže s Audisiom koji smatra da je “pokret valdenza nestao u vrijeme reformacije”, kad ga je “progutao” protestantizam. Ustvari, pokret valdenza već je stoljećima ranije uvelike izgubio svoju prvobitnu revnost. To se dogodilo zato što su njegovi pripadnici zbog straha prestali propovijedati i poučavati na temelju Biblije.