KAD je prvi put došao u Mali, Johna je ganula srdačna gostoljubivost Mamadoua i njegove obitelji. Dok je John sjedio na podu i nespretno jeo iz zajedničke zdjele, pitao se kako najbolje podijeliti sa svojim domaćinom tako dragocjeni dar — dobru vijest o Kraljevstvu iz Božje Riječi, Biblije. Premda je znao francuski jezik, kojim se govori u Maliju, John se pitao kako naći zajednički jezik s obitelji koja ima potpuno drugačiju religiju i način razmišljanja.

Nikakvo čudo što je John pomislio na biblijski izvještaj o gradu Babelu. U njemu je Bog pomiješao jezik buntovnog naroda (1. Mojsijeva 11:1-9). Zbog toga su se stanovnici s različitim jezicima, religijama i načinom razmišljanja pojavili u raznim dijelovima svijeta. Danas, kada su putovanje i migracije postale normalne pojave, mnogi se suočavaju s izazovom kakav je imao John, i to čak u svom susjedstvu: Kako prenijeti biblijsku nadu ljudima drugog porijekla?

Jona je, kao i drugi proroci u Izraelu, prvenstveno govorio Izraelcima. Prorokovao je u vrijeme kada je otpadničko desetplemensko kraljevstvo javno sudjelovalo u običajima kojima je sramotilo Boga (2. Kraljevima 14:23-25). Zamisli kako je Jona reagirao kad je dobio poseban zadatak da napusti svoju domovinu i ode u Asiriju propovijedati stanovnicima Ninive, narodu koji je imao drugačiju religiju i kulturu. Postoji mogućnost da Jona čak nije znao jezik Ninivljana, barem ne tečno. Kako bilo da bilo, Jona je taj zadatak očito smatrao preteškim, pa je pobjegao (Jona 1:1-3).

Očito je trebao naučiti da Jehova Bog gleda dalje od same vanjštine i da ispituje srce (1. Samuelova 16:7). Nakon što je na čudesan način spasio Jonu od utapanja, Jehova mu je po drugi put zapovjedio da propovijeda stanovnicima Ninive. Jona je poslušao i to je dovelo do masovnog pokajanja Ninivljana. Usprkos tome, Jona nije imao ispravan stav. Jehova ga je pomoću jednog vrlo zornog primjera naučio da treba promijeniti svoj stav. Potom je upitao Jonu: “A meni da ne bude žao Ninive, velikoga grada, u kom ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji još ne znaju što je desno što li lijevo?” (Jona 4:5-11). Kako je s nama danas? Kako možemo pomoći ljudima drugog porijekla?

Isus je u prvom stoljeću zapovjedio svojim sljedbenicima da čine učenike od ljudi iz svih naroda (Matej 28:19). To nije bilo lako. Isusovi učenici bili su Židovi i, poput Jone, imali su običaj razgovarati samo s ljudima koji su iz njihove sredine i iz iste kulture kao oni. Naravno, bili su i pod utjecajem predrasuda koje su prevladavale u to vrijeme. Međutim, Jehova je tako vodio stvari da su njegovi sluge s vremenom uvidjeli što on želi od njih.

Prvi je korak bio pobijediti predrasude između Židova i Samarićana. Židovi nisu kontaktirali sa Samarićanima. Ipak, Isus je u više navrata pripremao put da bi Samarićani mogli u budućnosti prihvatiti dobru vijest. Pokazao je nepristranost kad je razgovarao sa Samarićankom (Ivan 4:7-26). Jednom drugom prilikom usporedbom o milosrdnom Samarićaninu pokazao je jednom religioznom Židovu da i drugi ljudi, a ne samo Židovi, znaju pokazivati ljubav prema bližnjem (Luka 10:25-37). Kad je došlo vrijeme da Jehova pridruži Samarićane kršćanskoj skupštini, Filip, Petar i Ivan — koji su bili Židovi — propovijedali su stanovnicima Samarije. Njihova je poruka izazvala veliku radost u tom gradu (Djela apostolska 8:4-8, 14-17).

Ako je židovskim kršćanima bilo teško ljubiti Samarićane, koji su zapravo bili u daljem krvnom srodstvu sa Židovima, mora da im je bilo još teže pokazivati ljubav ne-Židovima, koje su Židovi prezirali i mrzili. Usprkos tome, nakon što je Isus umro, barijera koja je stajala između židovskih kršćana i ne-Židova bila je uklonjena (Efežanima 2:13, 14). Da bi pomogao Petru da prihvati taj novi pogled na stvari, Jehova mu je dao viziju u kojoj mu je rekao da ‘prestane zvati okaljanim ono što je Bog očistio’. Jehovin ga je duh potom odveo do ne-Židova imenom Kornelije. Kad je Petar shvatio kakvo je Božje mišljenje — da ne smije zvati tog čovjeka iz nacija okaljanim jer ga je Bog očistio — pod nadahnućem je rekao: “Sada zaista shvaćam da Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu prihvatljiv onaj tko ga se boji i čini ono što je pravedno” (Djela apostolska 10:9-35). Jasno da je Petar bio jako iznenađen kad je Bog pokazao da je prihvatio Kornelija i njegovu obitelj izlijevajući sveti duh na njih!

Pavlova služba izvanredan je primjer toga kako Jehova postepeno priprema svoje sluge da ljube sve vrste ljudi i pomažu im. U vrijeme Pavlovog obraćenja Isus mu je rekao da će služiti kao izabrana posuda da nosi njegovo ime nacijama (Djela apostolska 9:15). Pavao je tada otišao u Arabiju, možda zato da  bi razmišljao o Božjem naumu da ga koristi za objavljivanje dobre vijesti nacijama (Galaćanima 1:15-17).

Tokom svog prvog misionarskog putovanja Pavao je revno propovijedao ne-Židovima (Djela apostolska 13:46-48). Jehova je blagoslovio Pavlovo djelo, što je bio dokaz da je taj apostol postupao u skladu s njegovim naumom. Pavao je pokazao da u potpunosti razumije Jehovino gledište kad je hrabro ispravio Petra, koji je pokazivao pristranost izbjegavajući druženje sa svojom braćom ne-Židovima (Galaćanima 2:11-14).

Daljnji dokaz da je Bog vodio Pavlove aktivnosti vidljiv je na njegovom drugom misionarskom putovanju kad ga je sveti duh spriječio da ide propovijedati u rimsku provinciju Bitiniju (Djela apostolska 16:7). Očito za to još nije bio došao pravi čas. No kasnije su neki iz Bitinije postali kršćani (1. Petrova 1:1). Nakon što je Pavao u viziji vidio nekog Makedonca koji ga je molio, govoreći: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam”, došao je do zaključka da treba promijeniti smjer putovanja kako bi objavio dobru vijest u toj rimskoj provinciji (Djela apostolska 16:9, 10).

Pavlova je prilagodljivost uvelike iskušana kad je propovijedao Atenjanima. Grčki i rimski zakon zabranjivao je zastupanje stranih bogova i uvođenje novih vjerskih običaja. Pavla je ljubav prema ljudima potaknula da uvaži njihove vjerske običaje. U Ateni je primijetio jedan žrtvenik na kojem je pisalo “Nepoznatom Bogu”. U svom je svjedočenju spomenuo taj detalj (Djela apostolska 17:22, 23). Bio je to izvrstan način da svoju poruku prenese obazrivo i s puno poštovanja prema ljudima!

Kako li je Pavao morao biti sretan kad je razmišljao o rezultatima koje je postigao dok je služio kao apostol nacijama! Pomogao je u osnivanju skupština u Korintu, Filipima, Solunu i gradovima u Galaciji, čiji su članovi bili brojni kršćani ne-židovskog porijekla. Pomagao je vjernim muškarcima i ženama, kao što su Damara, Dionizije, Sergije Pavao  i Tit. Bila je uistinu velika prednost vidjeti kako ljudi koji nisu poznavali Jehovu i Bibliju prihvaćaju istinu o kršćanstvu! O svojoj ulozi u pomaganju ne-Židovima da dođu do spoznaje o istini Pavao je rekao: “I tako sam sebi postavio cilj da ne objavljujem dobru vijest tamo gdje se Krist već spominjao, (...) nego, kao što je napisano: ‘Oni kojima ništa nije naviješteno o njemu vidjet će, i oni koji nisu čuli razumjet će’” (Rimljanima 15:20, 21). Možemo li i mi prenositi dobru vijest ljudima koji ne pripadaju istoj kulturi kao mi?

Salamun se molio Jehovi za ne-Izraelce koji su dolazili obožavati Boga u hram u Jeruzalemu. Molio se: “Ti čuj s neba, iz stana svojega, i učini sve za što poviče k tebi onaj stranac, da bi poznali ime tvoje svi narodi na zemlji” (1. Kraljevima 8:41-43). Tisuće objavitelja Kraljevstva u mnogim zemljama danas osjećaju isto. Oni nailaze na ljude nalik Ninivljanima koji u duhovnom pogledu “ne znaju što je desno što li lijevo”. A propovjednici Kraljevstva jedva čekaju sudjelovati u ispunjenju proročanstava o sakupljanju pravih obožavatelja iz raznih naroda (Izaija 2:2, 3; Mihej 4:1-3).

Baš kao što su ljudi iz svijeta kršćanstva prihvatili biblijsku poruku nade, isto čine i ljudi iz drugih religija. Kako bi to trebalo djelovati na tebe osobno? Iskreno se preispitaj. Ako osjećaš da su duboko u tebi ukorijenjene predrasude, iskorijeni ih pomoću ljubavi. * Ne odbacuj ljude koje je Bog spreman prihvatiti (Ivan 3:16).

Planiraj što ćeš reći prije nego počneš razgovarati s ljudima koji su drugog porijekla. Upoznaj se s njihovim vjerovanjima, problemima i načinom razmišljanja; zatim potraži zajednički temelj. Budi dobar i suosjećajan prema drugima. Izbjegavaj rasprave, budi fleksibilan i pozitivan (Luka 9:52-56). Tako ćeš ugoditi Jehovi, “čija je volja da se sve vrste ljudi spase i dođu do točne spoznaje istine” (1. Timoteju 2:4).

Doista smo sretni što u našim skupštinama ima ljudi različitog porijekla! (Izaija 56:6, 7). Zbilja je divno što danas ne čujemo samo imena kao što su Marija, Ivan, Stjepan i Marko već i imena poput Mamadou, Timotej, Ruben i Viktorija! Nama su se zaista “otvorila velika vrata koja vode u aktivnost” (1. Korinćanima 16:9). Iskoristimo prilike koje imamo kako bismo širili poziv nepristranog Boga, Jehove, da se srdačno prihvati ljude iz svih naroda!