Biblija pokazuje da kršćani koji žele pristupiti Jehovi u molitvi trebaju to činiti u ime Isusa. Isus je rekao svojim učenicima: “Nitko ne dolazi Ocu osim preko mene.” Dodao je: “Što god zamolite u moje ime, učinit ću to, da se Otac proslavi u vezi sa Sinom. Ako što zamolite u moje ime, učinit ću to” (Ivan 14:6, 13, 14).

Ukazujući na Isusov jedinstveni položaj, u djelu Cyclopedia of Biblical, Theological, and Ecclesiastical Literature stoji: “Molitvu se upućuje isključivo Bogu, preko Isusa Krista kao Posrednika. Prema tome, sve molbe upućene svecima ili anđelima ne samo da su beskorisne, već predstavljaju hulu. Svako obožavanje stvorenja, ma koliko ono bilo uzvišeno, predstavlja idolopoklonstvo i strogo je zabranjeno u Božjem svetom zakonu.”

Što ako netko nakon što doživi nešto jako lijepo kaže: “Hvala ti, Jehova”, a pritom ne doda “u ime Isusa”? Je li to neispravno? Ne mora biti. Recimo da se neki kršćanin suoči s nenadanom opasnosti i poviče: “Pomozi mi, Jehova!” Bog ne bi odbio pomoći zato što njegov sluga nije rekao “u ime Isusa”.

Međutim, treba spomenuti da puko izgovaranje riječi naglas, čak i ako su upućene Bogu, samo po sebi ne čini molitvu. Naprimjer, nakon što ga je Jehova osudio zbog ubojstva svog brata Abela, Kain je rekao: “Krivica je moja velika da mi se ne može oprostiti. Evo me tjeraš danas iz ove zemlje da se krijem ispred tebe, i da se skitam i potucam po zemlji, pa će me ubiti tko me udesi” (1. Mojsijeva 4:13, 14). Iako je Kain te riječi uputio Jehovi, njegov izljev emocija bio je pritužba zbog gorkih posljedica grijeha.

Biblija kaže: “Bog se suprotstavlja oholima, a nezasluženu dobrohotnost daje poniznima.” Preslobodno obraćanje Svevišnjem kao da se obraćamo nekom običnom čovjeku zasigurno bi odražavalo pomanjkanje poniznosti (Jakov 4:6; Psalam 47:2; Otkrivenje 14:7). Isto tako, pokazali bismo pomanjkanje poštovanja ako bismo znali što Božja Riječ kaže o Isusovoj ulozi, a ipak se svjesno molili ne priznavajući Isusa Krista (Luka 1:32, 33).

To ne znači da Jehova očekuje da mu se molimo koristeći neki poseban način govora ili držeći se nekog propisanog pravila. Ključni faktor je srce osobe (1. Samuelova 16:7). U prvom stoljeću n. e. rimski stotnik po imenu Kornelije “neprestano se usrdno molio Bogu”. Kornelije, neobrezani ne-Židov, nije bio predan Jehovi. Premda svoje molitve vjerojatno nije upućivao u Isusovo ime, one su ‘uzašle kao podsjetnik pred Boga’. Zašto? Zato što je onaj tko “srca iskušava” vidio da je Kornelije “pobožan čovjek, koji se (...) bojao Boga” (Djela apostolska 10:2, 4; Priče Salamunove 17:3). Kad je stekao spoznaju o “Isusu iz Nazareta”, Kornelije je primio sveti duh i postao kršteni Isusov učenik (Djela apostolska 10:30-48).

I na koncu, nije na ljudima da odlučuju koje molitve Bog sluša. Ako se neki kršćanin koji put obratio Bogu, a nije upotrijebio izraz poput “u ime Isusa”, ne treba se opterećivati osjećajem krivnje. Jehova je potpuno svjestan naših ograničenja i želi nam pomoći (Psalam 103:12-14). Možemo biti sigurni da ako pokazujemo vjeru u “Sina Božjeg (...), što god da molimo u skladu s njegovom voljom, on čuje” (1. Ivanova 5:13, 14). No, pravi kršćani, naročito kad zastupaju druge u javnim molitvama, priznaju ulogu koju Isus zauzima u Jehovinom naumu, a objašnjena je u Bibliji. Oni pokazuju poslušnost i nastoje poštovati Isusa upućujući preko njega svoje molitve Bogu.