VELIČANSTVENE planine te zemlje stoje u oštroj suprotnosti s pješčanim plažama, koraljnim grebenima, ribarskim naseljima i prometnim gradovima u nizinama. Osim toga, planine predstavljaju veliku prepreku propovijedanju ‘dobre vijesti’ o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14).

Filipinsko otočje nalazi se na mjestu gdje se dodiruju dvije tektonske ploče. Na većim su se otocima uzdizanjem kopna stvorili strmi planinski lanci. Više od 7 100 otoka koji sačinjavaju Filipine nalazi se na zapadnom luku pacifičkog “vatrenog prstena”. Zbog toga kao da su posuti vulkanima, koji ovaj kraj čine još brdovitijim. Zbog takvog su područja ljudi koji tamo žive izolirani. Budući da je u tom području relativno malo cesta prikladno za promet motornih vozila, do tih je ljudi teško doći.

Usprkos tim preprekama, Jehovini svjedoci shvaćaju da je potrebno doći do ‘svih vrsta ljudi’ (1. Timoteju 2:4). Zato Jehovini svjedoci koji žive na Filipinima postupaju u skladu s porukom Izaije 42:11, 12: “Neka pjevaju koji žive po stijenama, neka klikuju savrh gora. Neka daju slavu Jehovi, i hvalu njegovu neka javljaju po otocima.”

Već se preko 50 godina sustavno nastoji svjedočiti ljudima koji žive u planinama. Misionari su nakon Drugog svjetskog rata pomogli da se u tim područjima pokrene djelo. Mnogi tamošnji stanovnici prihvatili su biblijsku istinu i potom pomogli da istina dopre do sela visoko u planinama. To je dovelo do divnih rezultata. Naprimjer, u planinama Cordillera Centrala, na sjeveru otoka Luzona, ima preko 6 000 objavitelja dobre vijesti. Uglavnom su to pripadnici  starosjedilačkih naroda, kao što su Ibaloi, Ifugao i Kalinga.

Pa ipak, do nekih područja u planinama još je uvijek teško doći. Ali ljudi koji tamo žive nisu zaboravljeni. Kako se dolazi do nekih od njih i kako reagiraju?

U planinskom području provincije Abre na otoku Luzonu, koji se nalazi na sjeveru Filipina, žive Tingianci. To ime vjerojatno potječe od stare malajske riječi tinggi, koja znači “planina”. Doista, vrlo prikladno! Oni sami sebe smatraju pripadnicima naroda Itneg, a tako zovu i svoj jezik. Vjeruju u boga imenom Kabunian, a na njihov svakodnevni život uvelike utječe praznovjerje. Naprimjer, ako se desi da osoba koja namjerava negdje poći kihne, to se smatra lošim predznakom. Osoba mora pričekati nekoliko sati da nestane zla kob.

Godine 1572. u to su područje došli Španjolci i donijeli katolicizam, no Tingiance nisu upoznali s pravim kršćanstvom. Oni koji su postali katolici i dalje su vjerovali u Kabuniana i držali se vjerskih običaja. Točna biblijska spoznaja do tih je ljudi prvi put došla 1930-ih kad su Jehovini svjedoci počeli prenositi poruku o Kraljevstvu u tim planinama. Otada su mnogi iskreni Tingianci počeli slaviti Jehovu “savrh gora”.

Naprimjer, Lingbaoan je prije u tom kraju bio ugledni plemenski poglavica. On je itekako držao do tingianske kulture. “Vjerno sam njegovao tingiansku tradiciju. Ako bi osoba bila ubijena, nakon ukopa izvodili bismo ritualne plesove i udarali u gongove. Osim toga, žrtvovali smo životinje. Vjerovali smo u Kabuniana i nismo poznavali Boga Biblije.” A sve je to činio iako se izjašnjavao kao katolik.

 Jehovini svjedoci došli su propovijedati u to područje. Upoznali su se s Lingbaoanom i potakli ga da čita Bibliju. On se prisjeća: “Biblija me uvjerila da je Jehova pravi Bog.” Jedan Jehovin svjedok proučavao je s njim Bibliju i Lingbaoan je donio odluku da će služiti pravom Bogu. Napustio je svoj prijašnji način života, uključujući i položaj plemenskog poglavice, što je razljutilo mjesnog svećenika i Lingbaoanove bivše suradnike. Međutim, Lingbaoan je odlučno ostao pri tome da će slijediti istine koje je pronašao u Bibliji. On sada služi kao skupštinski starješina.

Mada se u nekim dijelovima Abre sada prilično redovito čuje dobra vijest, ostala njena područja veoma su udaljena i tamošnji ljudi samo s vremena na vrijeme dobiju svjedočanstvo. Prije nekog vremena pokušalo se doći do jednog od tih područja. Jedna grupa od 35 Jehovinih svjedoka otputovala je prema jednom neobrađenom području u Tinegu (Abra), u kojem se nije propovijedalo 27 godina.

Ta propovjednička ekspedicija pješačila je sedam dana. Zamisli da prelaziš viseće mostove i duboke rijeke, hodaš satima po planinskim obroncima noseći opremu i druge stvari — a sve to da bi propovijedao dobru vijest onim ljudima koji je rijetko imaju prilike čuti! Ekspedicija je četiri od šest noći provedenih na putovanju spavala na otvorenom.

Mada su smioni članovi te ekspedicije uzeli i nešto hrane, nisu je mogli ponijeti dovoljno za čitav put. Međutim, to nije bio problem, budući da su tamošnji ljudi bili više nego sretni što su hranu mogli mijenjati za biblijske publikacije. Svjedoci su dobili mnogo voća i povrća, ribe i srnećeg mesa. Iako je bilo i nekih neugodnosti, grupa je izjavila: “Sve naše žrtve nadoknadila je neopisiva radost koju smo osjetili.”

Tokom sedam dana ti su propovjednici svjedočili u deset sela te podijelili 60 knjiga, 186 časopisa, 50 brošura i mnogo traktata. Sedamdeset četiri grupe ljudi imale su priliku vidjeti kako se proučava Biblija. U Tinegu je na zamolbu mjesnih vlasti i nekih uglednih mještana održan skupštinski sastanak kojem je prisustvovalo 78 ljudi. Među prisutnima je bilo najviše učitelja i policajaca. Nadamo se da će se još mnogi Tingianci pridružiti onima koji “pjevaju” i slave Jehovu s gorskih vrhova.

Nešto južnije od Luzona nalaze se filipinski otoci na kojima su Španjolci pronašli zlato. Zbog toga su prozvani Mindoro, što je skraćeni oblik španjolskog izraza mina de oro, ili “rudnik zlata”. No na tim se otocima danas pronalazi nešto vrednije od zlata — ljude koji žele služiti pravom Bogu, Jehovi.

Oko 125 000 starosjedilaca koji se zovu Mangianci živi duboko u šumom prekrivenoj unutrašnjosti Mindora. Oni žive jednostavnim životom, uglavnom odvojeno od vanjskog svijeta i imaju svoj jezik. Većina su animisti i politeisti te vjeruju u razne duhove u prirodi.

 Ponekad se pojedini Mangianci zbog nestašice hrane i ostalih stvari spuste u priobalna područja u potragu za poslom. Tako je bilo s Pailingom koji pripada jednoj podgrupi mangianskog naroda koja se zove Batangan. Pailing je odrastao u planinskim šumama među svojim narodom i usvojio batanganska vjerovanja i običaje. Tamo se nosi jednostavna odjeća, komad tkanine vezan oko bokova. Da se osigura bogata žetva, batanganska tradicija nalaže da vjernici zakolju kokoš i da, dok se mole, krv ispuste u vodu.

Pailing više ne slijedi te običaje. Zašto? Kad je došao u nizinu, radio je zajedno s nekim obiteljima Jehovinih svjedoka. Jedna od tih obitelji smatrala je to dobrom prilikom da Pailingu prenese biblijsku istinu. Zainteresirao se i istinski cijenio to što može učiti o Jehovinom naumu s čovjekom i Zemljom. Ta mu je obitelj pomogla da krene u osnovnu školu, kao i da proučava Bibliju. Pailing se kao Jehovin svjedok krstio u dobi od 24 godine. U dobi od 30 godina bio je u drugom razredu srednje škole, a škola je bila područje na kojem je propovijedao. Danas ga zovu Rolando (uobičajeno ime u nizinskim dijelovima otoka).

Ako se susretneš s Rolandom, vidjet ćeš nasmijanog, lijepo odjevenog čovjeka koji služi kao punovremeni propovjednik i sluga pomoćnik u jednoj od skupština na Mindoru. Rolando se nedavno vratio u planine, no ne da bi se Batangancima pridružio u slijeđenju njihovih običaja, već da bi im prenio životodajne istine iz Biblije.

Provincija Bukidnon — što u prijevodu s jezika cebuano znači “gorštaci” — nalazi se na južnom otoku, Mindanau. To je područje koje krase planine, kanjoni, riječne doline i visoravni. Zbog plodne zemlje tamo uspijevaju ananas, kukuruz, kava, riža i banane. Visoko u tamošnjim planinama žive plemena Talaandig i Higaonon. I tim ljudima treba pružiti mogućnost da upoznaju Jehovu. Nedavno se u blizini mjesta Talakaga ta mogućnost otvorila na jedan vrlo zanimljiv način.

Jehovini svjedoci koji propovijedaju u tom planinskom kraju nailaze na hladnu klimu, ali i na srdačnu dobrodošlicu. Mjesno stanovništvo tvrdilo je da vjeruje u svemogućeg Boga, Oca, no nisu znali njegovo ime. Budući da uglavnom obitavaju u šumi, bilo je to prvi put da su se susreli s Jehovinim svjedocima. Svjedoci su ih upoznali s Božjim imenom i njegovim divnim naumom u vezi s Kraljevstvom. Ljudi su bili oduševljeni, pa je dogovoreno da Svjedoci ponovno posjete njihovo selo.

Uslijedilo je nekoliko posjeta. A kao rezultat toga, žitelji su ponudili zemljište za “kuću” Jehovinih svjedoka. Svjedoci su rado prihvatili tu ponudu. Zemljište se nalazilo na vrhu najvišeg brda u tom području, s kojeg se pruža pogled na cestu. Objekt je sagrađen od drva, bambusa i palminog lišća. Gradnja je trajala tri mjeseca i deset dana. Na pročelju je istaknut natpis “Dvorana Kraljevstva Jehovinih svjedoka”. Zamisli, Dvorana Kraljevstva podignuta je prije osnivanja skupštine!

Nakon toga su se na to područje doselili jedan skupštinski starješina koji je punovremeni propovjednik i jedan sluga pomoćnik. Oni su, zajedno sa Svjedocima iz okolnih područja, nastojali osnovati skupštinu. To je ostvareno u kolovozu 1998. Sada jedna mala skupština koristi tu Dvoranu Kraljevstva da ljudima koji žive u tamošnjim planinama pomogne upoznati biblijske istine.

Nema sumnje, Jehova se na izvanredan način služi svojim revnim slugama na Filipinima kako bi se istina o Kraljevstvu pronijela čak i do teško pristupačnih planinskih područja. To nas podsjeća na Izaiju 52:7, gdje stoji: “Kako su krasne na gorama noge onoga koji nosi dobre glase.”