“SVE dok nekome možete ublažiti bol, vaš život nije uzaludan”, napisala je Helen Keller. Ona je zasigurno znala što je emocionalna bol. U dobi od oko godinu i po uslijed bolesti ostala je potpuno slijepa i gluha. No jedna suosjećajna učiteljica naučila ju je čitati i pisati na Brailleovom pismu, a kasnije i govoriti.

Helenina učiteljica Ann Sullivan itekako je dobro bila upoznata s očajem koji prati borbu s tjelesnim nedostatkom. I sama je bila skoro slijepa. Usprkos tomu, Ann je bila strpljiva i pronašla je način da komunicira s Helen. Pisala je slovo po slovo na njenoj ruci. Dirnuta samilošću svoje učiteljice, Helen je svoj život odlučila posvetiti pomaganju slijepima i gluhima. Budući da je svoj nedostatak nadvladala uz golem napor, suosjećala je s onima koji su bili u sličnoj situaciji. Htjela im je pomoći.

Vjerojatno si zapazio da je u ovom sebičnom svijetu jednostavno ‘zatvoriti vrata svoje duboke samilosti’ i ne obazirati se na potrebe drugih (1. Ivanova 3:17). Međutim, kršćani su dobili zapovijed da ljube svoje bližnje i da imaju žarku ljubav jedni prema drugima (Matej 22:39; 1. Petrova 4:8). Pa ipak, vjerojatno si svjestan sljedeće činjenice: Unatoč tomu što iskreno želimo ljubiti jedni druge, često propuštamo prilike da nekome ublažimo bol. To može biti jednostavno zato što nismo svjesni njihovih potreba. Sposobnost uživljavanja ključ je koji može otključati vrata našoj obzirnosti i samilosti.

Za sposobnost uživljavanja može se reći da je sposobnost poistovjećivanja s nečijom situacijom, osjećajima i motivima te njihovo razumijevanje. Također se opisuje kao sposobnost stavljanja u nečiji položaj. Dakle, da bismo imali sposobnost uživljavanja, moramo, kao prvo, razumjeti nečije okolnosti, a kao drugo, znati koji se osjećaji javljaju kad se netko nađe u tim okolnostima. Da, uživljavanje podrazumijeva osjetiti tuđu bol u svom srcu.

Izraz “sposobnost uživljavanja” ne pojavljuje se u Bibliji, no u njoj se indirektno ukazuje na to svojstvo. Apostol Petar savjetovao je kršćane da pokazuju ‘suosjećanje, bratsku naklonost i samilost’ (1. Petrova 3:8). Grčka riječ prevedena sa “suosjećanje” doslovno znači “patiti s nekim” ili “imati sažaljenja”. Apostol Pavao preporučio je da se pokažu slični osjećaji kad je sukršćanima rekao: “Radujte se s onima koji se raduju; plačite s onima koji plaču.” Pavao je dodao: “O drugima razmišljajte na isti način kao i o sebi” (Rimljanima 12:15, 16). A nije li točno da bi bilo gotovo nemoguće da ljubimo svog bližnjeg kao  samog sebe ako se ne bismo znali staviti u njegov položaj?

Sposobnost uživljavanja u nekoj mjeri prirodno posjeduju gotovo svi. Tko može ostati ravnodušan pred potresnim prizorima izgladnjele djece ili izbezumljenih izbjeglica? Koja to brižna majka može ostati ravnodušna na plač svoga djeteta? No nije svaka bol odmah primjetna. Kako bi nam samo bilo teško razumjeti kako se osjeća netko tko ima neku ne tako uočljivu tjelesnu manu ili boluje od depresije ili čak od poremećaja u navikama hranjenja — ako sami nikad nismo iskusili te probleme! Unatoč tomu, Biblija pokazuje ne samo da možemo već i da bismo trebali razviti suosjećanje prema onima čije su okolnosti drugačije od naših.

Jehova je najistaknutiji primjer osobe koja se zna uživjeti u situaciju drugih. Iako je sam savršen, on od nas ne očekuje da budemo savršeni “jer zna građu našu, opominje se da smo prah” (Psalam 103:14; Rimljanima 5:12). I ne samo to, budući da je svjestan naših ograničenja, on ‘ne dopušta da budemo iskušani preko onoga što možemo nositi’ (1. Korinćanima 10:13). On nam putem svojih slugu i svoga duha pomaže da pronađemo izlaz (Jeremija 25:4, 5; Djela apostolska 5:32).

Jehova osobno osjeća bol svog naroda. On je Židovima koji su se vratili iz Babilona rekao: “Tko tiče u vas, tiče u zjenicu oka mojega” (Zaharija 2:8). Duboko svjestan da je Bog sposoban uživjeti se u situaciju drugih, biblijski pisac David rekao mu je: “Suze se moje čuvaju u sudu kod tebe, one su u knjizi tvojoj” (Psalam 56:8). Kako je samo utješno znati da Jehova ne zaboravlja suze koje prolijevaju njegovi vjerni sluge dok se bore da sačuvaju svoju besprijekornost — one kao da su zapisane u nekoj knjizi!

Poput svog nebeskog Oca, ni Isus Krist nije ravnodušan prema osjećajima drugih. Prije nego što je izliječio jednog gluhog čovjeka, odveo ga je na stranu, vjerojatno kako ga čudotvorno izlječenje ne bi nepotrebno zbunilo ili uplašilo (Marko 7:32-35). Jednom drugom prilikom Isus je ugledao jednu udovicu koja je išla pokopati svog jedinca. On je istog trena osjetio njenu bol, pristupio pogrebnoj povorci i uskrsnuo mladića (Luka 7:11-16).

Kad se Isus nakon svog uskrsnuća pojavio Savlu na putu za Damask, dao mu je do znanja kako je na njega utjecalo to što je okrutno progonio njegove učenike. “Ja sam Isus, kojega ti progoniš”, rekao mu je (Djela apostolska 9:3-5). Isus je osjetio bol svojih učenika, poput majke koja osjeća bol svog bolesnog djeteta. Slično tome, kao naš nebeski Prvosvećenik, Isus ‘suosjeća s našim slabostima’ (Hebrejima 4:15).

Apostol Pavao naučio je ne biti ravnodušan prema patnjama i osjećajima drugih. “Tko je slab, a ja da nisam slab? Tko se spotaknuo, a ja da se ne raspalim?” upitao je on (2. Korinćanima 11:29). Kad je anđeo Pavla i Silu  čudom oslobodio okova u zatvoru u Filipima, Pavlu je prvo bilo na umu da zatvorskog čuvara obavijesti da nitko nije pobjegao. Budući da se mogao staviti u položaj zatvorskog čuvara, Pavao je naslutio da bi dotični mogao počiniti samoubojstvo. Pavao je znao da bi u skladu s rimskim običajem zatvorski čuvar bio oštro kažnjen ako bi mu pobjegao neki zatvorenik — a pogotovo ako je dobio uputu da ga pažljivo čuva (Djela apostolska 16:24-28). Ta Pavlova želja da spasi tuđi život dirnula je zatvorskog čuvara, te su on i njegov dom poduzeli korake da postanu kršćani (Djela apostolska 16:30-34).

U Bibliji nas se uvijek iznova potiče da oponašamo svog nebeskog Oca i njegovog Sina, Isusa Krista, pa je tako i sposobnost uživljavanja svojstvo koje trebamo razvijati. Kako to možemo činiti? Postoje tri glavna načina na koja možemo izoštriti svoju senzibilnost prema potrebama i osjećajima drugih: slušajući, zapažajući i upotrebljavajući maštu.

Slušaj. Ako pažljivo slušamo, možemo saznati s kojim se problemima drugi suočavaju. A što ih pažljivije slušamo, to je vjerojatnije da će oni otvoriti svoje srce i otkriti svoje osjećaje. “Lakše mogu razgovarati s nekim starješinom ako sam uvjerena da će me saslušati”, kaže Miriam. “Htjela bih osjetiti da on stvarno razumije moj problem. Moje povjerenje u njega raste kad mi postavlja promišljena pitanja, što je dokaz da je pažljivo slušao što sam mu govorila.”

Zapažaj. Neće nam svi otvoreno reći kako se osjećaju i kroz što prolaze. Međutim, pažljivi promatrač zapazit će kad sukršćanin izgleda potišteno, kad se tinejdžer povuče u sebe ili kad revni propovjednik izgubi oduševljenje. Ta sposobnost da se problem nasluti u njegovoj ranoj fazi od presudne je važnosti za roditelje. “Ne znam kako, ali moja majka zna kako se osjećam i prije nego joj to kažem”, zapaža Marie, “stoga mi nije teško otvoreno razgovarati s njom o svojim problemima.”

Upotrijebi maštu. Sposobnost uživljavanja najdjelotvornije možeš razvijati ako se zapitaš: ‘Da sam ja u ovoj situaciji, kako bih se osjećao? Kako bih reagirao? Što bi mi bilo potrebno?’ Tri Jobova lažna tješitelja nisu se stavila u njegov položaj. Zato su ga i osudili za grijehe za koje su pretpostavili da ih je morao počiniti.

Nesavršenim ljudima često je lakše osuđivati druge zbog njihovih pogrešaka nego razumjeti njihove osjećaje. Pa ipak, ako se istinski potrudimo razumjeti bol koju osjeća onaj tko je u nevolji, to će nam pomoći da suosjećamo, umjesto da osuđujemo. “U poziciji sam dati bolji savjet ako pažljivo slušam i pokušam razumjeti čitav problem prije nego što započnem davati prijedloge”, kaže Juan, iskusni starješina.

Mnogima su u tome pomogle publikacije koje se mogu dobiti od Jehovinih svjedoka. Časopisi Kula stražara i Probudite se! pisali su i o takvim složenim problemima kao što su depresija ili zloupotrebljavanje djece. Ove pravovremene informacije pomažu čitaocima da budu senzibilniji prema osjećajima onih koji pate na te načine. Isto tako, knjiga Pitanja mladih — djelotvorni odgovori pomogla je mnogim roditeljima da razumiju probleme svoje djece.

Malo je ljudi koji bi okrenuli glavu od izgladnjelog djeteta ako bi bili u mogućnosti dati mu nešto hrane. Ako imamo sposobnost uživljavanja, onda ćemo zapaziti i duhovno stanje osobe. Biblija o Isusu kaže: “Vidjevši mnoštvo, sažalio se na njih, jer su bili izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira” (Matej 9:36). Danas su milijuni ljudi u sličnom duhovnom stanju i potrebna im je pomoć.

Slično kao što je to bilo potrebno u Isusovim danima, možda ćemo i mi u nekim slučajevima, da bismo doprli do srca osobe, morati nadvladati neku prepreku kao što je predrasuda ili duboko ukorijenjena tradicija. Kako bi poruku koju prenosi učinio što privlačnijom, propovjednik koji se zna uživjeti nastoji pronaći zajednički temelj za razgovor ili razgovarati o stvarima koje ljude zanimaju (Djela apostolska 17:22, 23; 1. Korinćanima 9:20-23). I lijepe geste potaknute suosjećajnošću mogu navesti ljude da postanu prijemljiviji za poruku o Kraljevstvu, kao što je to bio slučaj sa zatvorskim čuvarom iz Filipa.

Sposobnost uživljavanja neprocjenjiva je pomoć kad želimo prijeći preko pogrešaka drugih u skupštini. Ako nastojimo razumjeti osjećaje brata koji nas je uvrijedio, nesumnjivo će nam biti lakše da mu oprostimo. Moguće je da bismo i mi postupili na isti način da smo se našli u istoj situaciji i da smo u životu proživjeli isto što i on. Jehovu sposobnost uživljavanja potiče da se ‘opominje da smo prah’. Stoga, zar nas ne bi naša sposobnost uživljavanja trebala potaknuti da uzimamo u obzir slabosti drugih i da im ‘spremno opraštamo’? (Psalam 103:14; Kološanima 3:13).

Ako nekome moramo dati savjet, vjerojatno ćemo to učiniti na kudikamo obzirniji način ako shvatimo osjećaje i potrebe onoga tko je sagriješio. Suosjećajni kršćanski starješina sebi napominje: ‘I ja sam mogao napraviti tu grešku. Mogao sam biti u njegovoj situaciji.’ Zato Pavao savjetuje: “Nastojte ispraviti takvoga u duhu blagosti, dok svatko od vas pazi na sebe, da i sam ne bi bio iskušan” (Galaćanima 6:1).

Sposobnost uživljavanja može nas potaknuti da ponudimo praktičnu pomoć koja je u granicama naših mogućnosti, makar se sukršćanin možda i ustručava tražiti je. Apostol Ivan piše: “Tko god ima sredstva ovog svijeta koja su potrebna za život i vidi da mu je brat u potrebi, a ipak pred njim zatvori vrata svoje duboke samilosti, kako ljubav prema Bogu ostaje u njemu? (...) Nemojmo ljubiti riječju ni jezikom, nego djelom i istinom” (1. Ivanova 3:17, 18).

Da bismo ljubili “djelom i istinom”, prvo moramo znati što je konkretno našem bratu potrebno. Trudimo li se uočavati potrebe drugih u želji da im pomognemo? To znači imati sposobnost uživljavanja.

Iako po prirodi možda i nismo skloni uživljavati se u situaciju drugih ljudi, mi ipak možemo razvijati tu sposobnost. Budemo li pažljivije slušali, bolje zapažali pojedinosti i češće se u mislima nastojali stavljati u situaciju drugih, naša će se sposobnost uživljavanja povećavati. To će nas onda potaknuti da pokazujemo više ljubavi, obzirnosti i samilosti prema svojoj djeci, drugim kršćanima i svojim bližnjima.

Nikad ne dozvoli da sebičnost uguši tvoju suosjećajnost. ‘Gledajte s osobnim zanimanjem ne samo na svoje vlastite interese nego i na interese drugih’, napisao je Pavao (Filipljanima 2:4). Naša vječna budućnost ovisi o suosjećajnosti Jehove i njegovog Prvosvećenika, Isusa Krista. Stoga imamo moralnu obavezu da razvijamo to svojstvo. Suosjećajnost će nas osposobiti da budemo bolji propovjednici i bolji roditelji. A povrh svega, ona će nam pomoći da uvidimo da je ‘više sreće u davanju nego u primanju’ (Djela apostolska 20:35).