1. (a) Zašto Jehova zaslužuje da ga veličamo? (b) Kako ga veličamo zahvalama?

JEHOVA je svemogući Bog, Univerzalni Suveren, Stvoritelj. Zbog toga njegovo ime i njegovi naumi zaslužuju da ih se veliča. Veličati Jehovu znači iskazivati mu najveće poštovanje, uzvisivati ga te slaviti riječima i djelima. Kad se kaže da to trebamo činiti “u hvali”, ili zahvalama, onda to od nas zahtijeva da uvijek budemo zahvalni na onome što on sada čini za nas i što će učiniti u budućnosti. Kakav stav trebamo imati vidljivo je iz riječi vjernih duhovnih stvorenja na nebu, koja prema Otkrivenju 4:11 govore: “Dostojan si, Jehova, Bože naš, primiti slavu i čast i moć, jer si ti sve stvorio, i zbog tvoje volje postoji i stvoreno je.” A kako mi veličamo Jehovu? Tako da učimo o njemu i potom činimo ono što on zahtijeva od nas. Trebali bismo reagirati isto kao i psalmist kad je rekao: “Nauči me tvoriti volju tvoju, jer si ti Bog moj” (Psalam 143:10).

2. Kako Jehova postupa s onima koji ga veličaju, a kako s onima koji to ne čine?

² Jehova cijeni osobe koje ga veličaju. On zbog toga “nagrađuje one koji ga usrdno traže” (Hebrejima 11:6). Čime ih nagrađuje? Isus je u molitvi svom nebeskom Ocu rekao: “A ovo znači vječni život: da usvajaju spoznaju o tebi, jedinom pravom Bogu, i o onome koga si poslao, Isusu Kristu” (Ivan 17:3). Da, oni koji ‘veličaju Jehovu u hvali’ ‘naslijedit će zemlju i živjet će na njoj dovijeka’ (Psalam 37:29). S druge strane, “zao čovjek nema budućnosti” (Priče Salamunove 24:20, St). U ovim posljednjim danima Jehovu trebamo još više veličati jer će on uskoro uništiti zle, a sačuvati pravedne. “Svijet prolazi i njegova želja, no onaj tko vrši Božju volju ostaje zauvijek” (1. Ivanova 2:17; Priče Salamunove 2:21, 22).

3. Zašto bismo trebali pokloniti pažnju knjizi Malahije?

³ Iz Biblije saznajemo što je Jehovina volja, jer “sve je Pismo nadahnuto od Boga” (2. Timoteju 3:16). Ta Božja Riječ sadrži mnoge izvještaje koji pokazuju da Jehova blagoslivlja one koji ga veličaju, ali i pokazuju što se događa s onima koji to ne čine. Jedan od tih izvještaja govori o događajima u Izraelu za života proroka Malahije. Oko 443. pr. n. e.,  dok je Nehemija bio upravitelj u Judi, Malahija je napisao knjigu koja nosi njegovo ime. Ta upečatljiva i uzbudljiva knjiga sadrži informacije i proročanstva koja su ‘napisana za upozorenje nama, na koje su došli krajevi sustavâ stvari’ (1. Korinćanima 10:11). Ako poklonimo pažnju Malahijinim riječima, to nam može pomoći da se pripremimo za “veliki i strašni dan Jehovin”, u kojem će On uništiti ovaj zao sustav (Malahija 4:5).

4. Na kojih nam se šest točaka skreće pažnju u prvom poglavlju Malahije?

⁴ Kako Malahijina knjiga, napisana prije više od 2 400 godina, pomaže nama u ovom 21. stoljeću da se pripremimo za taj velik i strašan dan Jehovin? Prvo poglavlje usmjerava našu pažnju na najmanje šest točaka koje su izuzetno važne za veličanje Jehove zahvalama, putem čega dobivamo njegovo odobravanje i vječni život: (1) Jehova ljubi svoj narod. (2) Moramo pokazivati cijenjenje za svete stvari. (3) Jehova očekuje da mu damo svoje najbolje. (4) U pravom obožavanju glavni je motiv nesebična ljubav, a ne pohlepa. (5) Služenje koje Bog prihvaća ne predstavlja mučnu formalnost. (6) Svatko od nas mora položiti račun Bogu. Razmotrimo stoga svaku od tih točaka dok u ovom prvom od tri članka o knjizi Malahije budemo obrađivali njeno prvo poglavlje.

5, 6. (a) Zašto je Jehova ljubio Jakova? (b) Čemu se možemo nadati ako oponašamo Jakovljevu vjernost?

⁵ Jehovina ljubav jasno je vidljiva već u prvim recima Malahije. Ta knjiga započinje ovim riječima: ‘Riječ Jehovina Izraelu.’ Bog dalje kaže: “Ljubim vas.” Navodeći jedan primjer, Jehova u istom tom retku govori: “Jakova ljubih.” Jakov je bio čovjek koji je vjerovao u Jehovu. Jehova je nakon nekog vremena promijenio njegovo ime u Izrael, i on je postao praotac izraelskog naroda. Jehova je ljubio Jakova zato što je bio vjeran čovjek. Ljubio je i pripadnike izraelskog naroda koji su prema njemu imali isti stav kao i Jakov (Malahija 1:1, 2).

⁶ Ako ljubimo Jehovu i lojalno ostajemo uz njegov narod, možemo izvući utjehu iz 1. Samuelove 12:22, gdje stoji: “Jehova neće ostaviti naroda svojega radi velikoga imena svojega.” Jehova ljubi svoj narod i nagrađuje ga, a na koncu će ga nagraditi i vječnim životom. Stoga nam se kaže: “Uzdaj se u Jehovu i tvori dobro; živi na zemlji i hrani istinu. Tješi se Jehovom, i učiniće ti što ti srce želi” (Psalam 37:3, 4). Naša ljubav prema Jehovi povezana je s drugom točkom na koju nam se skreće pažnju u prvom poglavlju Malahije.

7. Zašto je Jehova mrzio Ezava?

⁷ Kao što čitamo u Malahiji 1:2, 3, Jehova prvo kaže da ‘Jakova ljubi’, a potom kaže da ‘Ezava mrzi’. Po čemu su se njih dvojica razlikovala? Jakov je veličao Jehovu, ali Ezav, njegov brat blizanac, nije. Ezav je također dobio ime Edom. U Malahiji 1:4 zemlju Edom naziva se bezakoničkom krajinom, odnosno  područjem, a njeni su stanovnici osuđeni. Ezav je dobio ime Edom (što znači “crven”) zato što je svoje dragocjeno prvenaštvo prodao Jakovu za malo crvenog jela. “Ezav nije mario za prvenaštvo svoje”, piše u 1. Mojsijevoj 25:34. Apostol Pavao opomenuo je suvjernike da paze kako “ne bi bilo bludnika niti ikoga tko ne cijeni svete stvari, poput Ezava, koji se u zamjenu za jedan obrok odrekao svojih prava prvorođenca” (Hebrejima 12:14-16).

8. Zašto je Pavao Ezava usporedio s bludnikom?

⁸ Zašto je Pavao Ezavove postupke usporedio s bludom? Zato što razvijanje stava kakav je imao Ezav može navesti osobu na to da prestane cijeniti svete stvari. Ishod toga pak mogu biti ozbiljni grijesi, kao što je blud. Stoga bi se svatko od nas mogao pitati: ‘Dođem li ponekad u iskušenje da zamijenim svoje kršćansko nasljeđe — vječni život — za nešto prolazno kao što je zdjela jela od leće? Prezirem li svete stvari, a da toga možda nisam ni svjestan?’ Ezav je bio nestrpljiv i morao je odmah zadovoljiti svoju fizičku potrebu. Jakovu je rekao: ‘Daj mi brže da jedem toga crvenog jela’ (1. Mojsijeva 25:30, Šarić). Nažalost, neki su Božji sluge takoreći rekli: “Brže! Čemu čekati častan brak?” Želja da se spolne želje zadovolji pod svaku cijenu postala im je isto što i Ezavu zdjela jela od leće.

9. Kako možemo sačuvati strahopoštovanje prema Jehovi?

⁹ Nikada nemojmo prezirati svete stvari s omalovažavanjem gledajući na čestitost, besprijekornost i naše duhovno nasljeđe. Nemojmo biti poput Ezava, već budimo poput vjernog Jakova i sačuvajmo strahopoštovanje prema Bogu, pokazujući duboko cijenjenje za svete stvari. Kako to možemo činiti? Tako da potpuno udovoljavamo Jehovinim zahtjevima. To nas logički vodi do treće točke koju se obrađuje u prvom poglavlju Malahije. O čemu je riječ?

10. Na koji su način svećenici prezirali Jehovin stol?

¹⁰ Svećenici u Judi, koji su u Malahijino vrijeme služili u hramu u Jeruzalemu, nisu Jehovi prinosili najbolje žrtve. U Malahiji 1:6-8 piše: “Sin poštuje oca i sluga gospodara svojega; ako sam ja otac, gdje je čast moja? i ako sam gospodar, gdje je strah moj? veli Jehova nad vojskama vama, svećenici, koji prezirete ime moje.” “U čem preziremo ime tvoje?” pitali su svećenici. “Donosite na moj oltar kruh oskvrnjen”, odgovorio je Jehova. “Čim te oskvrnismo?” upitali su svećenici. Nato im je Jehova rekao: “Tim što govorite: stol je Jehovin za preziranje.” Ti su svećenici pokazali da preziru Jehovin stol svaki put kad su kao žrtvu prinijeli neku životinju s manom, govoreći: ‘Nije to zlo.’

11. (a) Što je Jehova rekao o tome koliko su žrtve bile neprihvatljive? (b) U kom je pogledu narod, u cjelini gledano, bio kriv?

¹¹ Jehova potom navodi argumente koji pokazuju koliko su te žrtve neprihvatljive: “Odnesi ga starješini svojemu, hoćeš li mu ugoditi i hoće li pogledati na te?” Ne,  njihovom starješini, ili upravitelju, takvim se darom neće ugoditi. A kamoli da će Univerzalni Suveren prihvatiti žrtve s manom! No nisu samo svećenici griješili. Istina, oni su prezirali Jehovu prinoseći takve žrtve. Ali jesu li pripadnici naroda, u cjelini gledano, bili nedužni? Daleko od toga! Oni su bili ti koji su svećenicima donosili te slijepe, hrome i bolesne životinje da ih žrtvuju. Koliki grijeh!

12. Što nam pomaže da Jehovi dajemo svoje najbolje?

¹² Jedan način na koji Jehovi pokazujemo da ga doista ljubimo je da mu dajemo svoje najbolje (Matej 22:37, 38). Za razliku od iskvarenih svećenika Malahijinog vremena, Jehovina organizacija danas prenosi mnoge dobre biblijske pouke koje nam pomažu da udovoljavamo Jehovinim zahtjevima te ga na taj način veličamo i pokazujemo mu svoju zahvalnost. S tim je povezana i četvrta važna točka na koju se ukazuje u prvom poglavlju Malahije.

13. Kojim su postupcima svećenici pokazali da ih motivira pohlepa?

¹³ Svećenici iz Malahijinih dana bili su sebični, bez ljubavi i željni novca. Kako to znamo? Malahija 1:10 kaže: “Tko je među vama koji bi zatvorio vrata ili zapalio oganj na mom oltaru ni za što? Niste mi mili, veli Jehova nad vojskama, i neću primiti dara iz vaše ruke.” Da, ti su pohlepni svećenici zahtijevali novčanu naknadu čak za najobičnije hramske službe, tražeći da im se plati za zatvaranje vrata i paljenje vatre na oltaru! Nikakvo čudo što se Jehovi nisu dopadale žrtve iz njihovih ruku!

14. Zašto možemo reći da Jehovine svjedoke motivira ljubav?

¹⁴ Možda nas pohlepa i sebičnost grešnih svećenika iz drevnog Jeruzalema podsjeti na to da, kao što kaže Božja Riječ, pohlepne osobe neće naslijediti Božje Kraljevstvo (1. Korinćanima 6:9, 10). Isto tako, razmišljanje o sebičnim postupcima tih svećenika jača naše cijenjenje prema svijetom raširenom djelu propovijedanja koje obavljaju Jehovini svjedoci. Mi propovijedamo dobrovoljno; nikada ne naplaćujemo nijedan oblik naše službe. Ne, “mi nismo trgovci Božjom riječi” (2. Korinćanima 2:17). Poput Pavla svatko od nas može iskrena srca reći: “Bez naplate sam vam rado objavio Božju dobru vijest” (2. Korinćanima 11:7). Zapazi da je Pavao ‘rado objavio dobru vijest’. To ukazuje na petu točku na koju nam se skreće pažnju u prvom poglavlju Malahije.

15, 16. (a) Kakav su stav svećenici imali prema prinošenju žrtava? (b) Kako Jehovini svjedoci prinose svoje žrtve?

¹⁵ Nevjerni svećenici u drevnom Jeruzalemu prinošenje žrtava smatrali su zamornom formalnošću. To im je bio teret. Kao što je zapisano u Malahiji 1:13 (St), Bog im je rekao:  “Kažete još: ‘Gle, šteta truda!’ i prezirete ga.” Ti su svećenici prezirali Božje svete stvari. Molimo se da mi osobno nikada ne postanemo poput njih. Umjesto toga, uvijek pokazujmo stav opisan u 1. Ivanovoj 5:3: “Ljubav prema Bogu znači ovo: da držimo njegove zapovijedi; a njegove zapovijedi nisu teške.”

¹⁶ S oduševljenjem prinosimo duhovne žrtve Bogu i nikada ih nemojmo smatrati zamornim teretom. Uzmimo u obzir proročanske riječi: “Recite [Jehovi]: oprosti sve bezakonje, i primi dobro; i daćemo žrtve usana svojih” (Ozej 14:2). Izraz “žrtve usana svojih” odnosi se na duhovne žrtve, na riječi kojima hvalimo Jehovu i njegove naume. U Hebrejima 13:15 stoji: “Preko [Isusa Krista] uvijek prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana koje daju javnu izjavu za njegovo ime!” Doista smo sretni što naše duhovne žrtve nisu puka formalnost, već od srca pružen dokaz da ljubimo Boga! Tako dolazimo do šeste točke o kojoj se govori u prvom poglavlju Malahije.

17, 18. (a) Zašto je Jehova prokleo ‘varalicu’? (b) Što osobe koje su postupale lukavo nisu uzele u obzir?

¹⁷ Osobe koje su živjele u Malahijinim danima same su snosile odgovornost za svoja djela, a tako je i s nama (Rimljanima 14:12; Galaćanima 6:5). Shodno tome, u Malahiji 1:14 piše: “Proklet da je varalica, koji ima u svom stadu [zdravo] muško i zavjetuje, pa prinosi Jehovi kvarno.” Čovjek koji je imao stado nije posjedovao samo jednu životinju — recimo jednu ovcu — pa da nije mogao birati. Kad je odlučivao koju će životinju prinijeti kao žrtvu, nije morao odabrati slijepu, hromu ili bolesnu životinju. Ukoliko je ipak izabrao životinju s manom, to je bio dokaz da prezire prinošenje žrtava koje je Jehova omogućio, jer ako je netko imao stado sigurno je mogao pronaći životinju koja nije imala takve mane!

¹⁸ Dakle, Jehova je s dobrim razlogom prokleo varalicu, odnosno onoga tko je postupao lukavo, koji je svećeniku za žrtvu donio — a možda je čak morao i vući — slijepu, hromu ili bolesnu životinju, iako je imao zdravog mužjaka. Pa ipak, nema ni najmanje naznake da je ijedan svećenik citirao Božji zakon koji kaže da životinje s manom nisu prihvatljive (3. Mojsijeva 22:17-20). Razumne su osobe znale da bi loše prošle ako bi pokušale podvaliti takav dar upravitelju. A one su ih zapravo davale Univerzalnom Suverenu, Jehovi, koji je daleko, daleko viši od bilo kojeg ljudskog upravitelja. Malahija 1:14 to ovako objašnjava: “[Ja] sam velik kralj, veli Jehova nad vojskama, i ime je moje strašno među narodima.”

19. Za čime čeznemo, i što bismo trebali činiti?

¹⁹ Kao lojalni Božji sluge čeznemo za danom kada će čitavo čovječanstvo poštovati Velikog Kralja, Jehovu. Tada će “zemlja biti puna poznanja Jehovina kao more vode što je puno” (Izaija 11:9). U međuvremenu dajmo sve od sebe kako bismo udovoljili Jehovinim zahtjevima, oponašajući psalmista koji je rekao: “Veličaću ga u hvali” (Psalam 69:30). Malahija ima još neke savjete koji nam u tome mogu biti od velike pomoći. Stoga u sljedeća dva članka obratimo punu pažnju ostalim poglavljima knjige Malahije.