ROĐEN sam 1924. u Halstenbeku, udaljenom oko 20 kilometara od njemačke luke Hamburg. Odrastao sam uz majku i djeda. Nakon što sam izučio za alatničara, 1942. bio sam pozvan u Wehrmacht, njemačke oružane snage. Ono što sam doživio tokom Drugog svjetskog rata dok sam se borio na ruskom frontu previše je strašno da se izrazi riječima. Obolio sam od trbušnog tifusa, no nakon liječenja poslan sam natrag na bojište. U siječnju 1945. nalazio sam se u Lodzu (Poljska), gdje sam teško ranjen i zbog toga smješten u vojnu bolnicu. Tamo sam dočekao kraj rata. U bolnici i kasnije u zarobljeničkom logoru u Neuengammeu imao sam vremena razmišljati o životu. Mučila su me pitanja kao što su: Postoji li doista Bog? Ako postoji, zašto dopušta toliko mnogo okrutnosti?

U rujnu 1947, kratko nakon što sam izašao iz zarobljeničkog logora, vjenčao sam se s Karlom. Odrasli smo u istom gradu, no dok je Karla bila katolik, ja nisam bio vjerski odgajan. Svećenik koji nas je vjenčao predložio  nam je da barem zajedno svaku večer molimo Očenaš. Činili smo kako nam je rekao, iako nismo razumjeli za što smo se molili.

Nakon godinu dana rodio se Hans Werner. Negdje u to vrijeme Wilhelm Ahrens, kolega s posla, upoznao me s Jehovinim svjedocima. Pokazao mi je u Bibliji da ratova jednog dana više neće biti (Psalam 46:9). U jesen 1950. predao sam svoj život Jehovi i krstio se. Kako sam samo bio sretan kad se godinu dana kasnije krstila i moja draga supruga!

U Bibliji sam pročitao da je Jehova začetnik braka (1. Mojsijeva 1:26-28; 2:22-24). To što sam bio prisutan kad su se rađala naša djeca — Hans Werner, Karl-Heinz, Michael, Gabriele i Thomas — ojačalo je moju odlučnost da budem dobar suprug i otac. Rođenje svakog našeg djeteta pričinjavalo je Karli i meni neizmjernu radost.

Kongres Jehovinih svjedoka koji se 1953. održao u Nürnbergu bio je značajan događaj za našu obitelj. U petak poslijepodne tokom govora “Odgajati djecu u društvu novog svijeta” čuli smo nešto čega se još uvijek sjećamo: “Najvrednije nasljedstvo koje možemo dati svojoj djeci je želja da budu Božji sluge.” Karla i ja upravo smo to htjeli dati svojoj djeci, a znali smo da će nam Jehova u tome pomoći. No kako to učiniti?

Za početak smo uveli u praksu da se svaki dan molimo zajedno kao obitelj. Tako su djeca shvatila kolika je važnost molitve. Svako je dijete još kao malo naučilo da se uvijek molimo prije obroka. Još kao bebe, čim bi ugledali svoju bočicu, pognuli bi glavicu i sklopili ručice. Jednom smo prilikom bili pozvani na vjenčanje nekoga od ženine rodbine, a oni nisu Jehovini svjedoci. Nakon samog vjenčanja roditelji mladenke pozvali su uzvanike na zakusku. Svi su htjeli odmah početi jesti. No naš petogodišnji sin Karl-Heinz smatrao je da to nije baš u redu. “Možemo li se prije pomoliti?” rekao je. Gosti su najprije pogledali njega, pa nas i na kraju domaćina. Da se izbjegnu neugodnosti, predložio sam da se u molitvi zahvalim za hranu, s čime se domaćin složio.

Taj me događaj podsjetio na Isusove riječi: “Iz usta male djece i dojenčadi pribavio si sebi hvalu” (Matej 21:16). Uvjereni smo da su naše redovite i iskrene molitve pomogle  djeci da na Jehovu gledaju kao na nebeskog Oca punog ljubavi.

Osim toga, da bi se djecu poučilo da ljube Boga, potrebno je s njima redovito čitati i proučavati njegovu Riječ. Imajući to na umu, svaki smo tjedan održavali obiteljski studij, i to najčešće ponedjeljkom navečer. Budući da je između najstarijeg i najmlađeg djeteta razlika od devet godina, djeca su imala vrlo različite potrebe, tako da nismo uvijek mogli razmatrati iste informacije sa svakim od njih.

Naprimjer, pouka za djecu predškolske dobi bila je jednostavna. Karla bi s njima razmotrila samo jedan biblijski redak ili bi koristila slike u biblijskim publikacijama. Još se uvijek rado sjećam trenutaka kada su nas naša mlađa djeca znala probuditi rano ujutro penjući se na naš krevet u želji da nam pokažu svoje najdraže slike u knjizi Novi svijet. *

Karla je postala pravi majstor u tome kako strpljivo poučavati djecu mnogim razlozima zašto svi moramo ljubiti Jehovu. Znam da može zvučati banalno, no odgajanje djece u biti je i Karli i meni u fizičkom i emocionalnom smislu bio posao s gotovo punim radnim vremenom. No ipak, nismo odustali. Željeli smo biti prvi od kojih će upijati njihova mala srca, prije nego na njih počnu utjecati osobe koje ne poznaju Jehovu. Iz tog smo razloga činili sve da naša djeca budu prisutna na obiteljskom studiju čim su mogla sjediti.

Kao roditelji, Karla i ja shvatili smo koliko je važno da sami damo dobar primjer svojoj djeci kad se radi o obožavanju Boga. Naime, bilo da smo jeli, radili u vrtu ili šetali, gledali smo na to kao na prilike da ojačamo odnos svakog djeteta s Jehovom (5. Mojsijeva 6:6, 7). Pobrinuli smo se da svako naše dijete ima svoju Bibliju već od rane dobi. Nadalje, kad bi došli novi časopisi, na svakom primjerku napisao bih ime člana obitelji kojem pripada. Tako su djeca naučila da svatko ima svoju literaturu. Osim toga, došli smo na ideju da djeci damo zadatak da pročitaju određeni članak iz časopisa Probudite se! Nakon nedjeljnog ručka ispričali bi nam kako su razumjeli te informacije.

Naravno, stvari nisu uvijek išle glatko. Dok su djeca rasla, uvidjeli smo da moramo znati što je u njihovim srcima ako u njih želimo usaditi ljubav. Ustvari, trebali smo ih slušati. Naša bi se djeca ponekad na nešto potužila, pa smo Karla i ja znali sjesti i razgovarati s njima. Uveli smo posebnih pola sata na kraju obiteljskog studija. Svi su mogli otvoreno reći što im je na srcu.

Naprimjer, Thomas i Gabriele, naša najmlađa djeca, smatrali su da smo posebno naklonjeni njihovom najstarijem bratu. Na jednom takvom razgovoru otvoreno su rekli: “Tata, mislimo da mama i ti uvijek popuštate Hansu Werneru.” Najprije nisam mogao vjerovati svojim ušima. Međutim, nakon što smo objektivno sagledali stvari, Karla i ja morali smo priznati da su djeca bila u pravu. Zato smo se još više trudili da prema nijednom djetetu ne postupamo pristrano.

Ponekad bih prebrzo ili neprimjereno kaznio djecu. U tim smo slučajevima mi kao roditelji morali naučiti ispričati se. Nakon toga bismo se pomolili Jehovi. Bilo je važno da djeca vide da se njihovom ocu nije teško ispričati Jehovi i njima, djeci. Zbog toga smo imali srdačan i prijateljski odnos s njima. Često su nam znali reći: “Vi ste naši najbolji prijatelji.” To bi nas usrećilo.

Zajedničko obavljanje poslova promiče jedinstvo obitelji. Zbog toga je svatko imao neko stalno zaduženje. Hans Werner je imao  zaduženje da jednom tjedno ode u kupovinu, što je obično značilo da je uz popis stvari koje je trebalo kupiti dobio i nešto novca. Jednog tjedna nismo mu dali ni popis ni novac. Od majke je želio saznati razlog tomu i ona mu je rekla da smo ostali bez novca. Nato su se djeca počela šapćući nešto dogovarati i potom su donijela svoje kasice i ispraznila ih na stol. “Mama, sad možemo otići u kupovinu!” uzviknuli su. Da, djeca su naučila uskočiti u hitnim situacijama, a to nas je kao obitelj još više zbližilo.

S godinama su se dječaci počeli zanimati za djevojke. Naprimjer, Thomas se jako zanimao za jednu 16-godišnju suvjernicu. Rekao sam mu da ukoliko su njegove namjere ozbiljne, onda mora biti spreman oženiti se djevojkom i preuzeti odgovornosti koje uključuju brigu za suprugu i djecu. Thomas je shvatio da još nije bio spreman za brak, budući da je imao samo 18 godina.

Jedno za drugim, svako se naše dijete još od rane dobi uključilo u Teokratsku školu propovijedanja. Pažljivo smo slušali djecu kako iznose svoje zadatke i budući da smo mogli vidjeti da u svom srcu gaje ljubav prema Bogu, to nam je pružalo ohrabrenje. S vremena na vrijeme kod nas bi odsjeli oblasni ili pokrajinski nadglednici, koji bi nam pričali svoja životna iskustva i čitali nam iz Biblije. Ti muževi i njihove supruge pomogli su nam da kao obitelj zavolimo punovremenu službu.

Radovali smo se kongresima. Oni su imali ključnu ulogu u našim nastojanjima da u djecu usadimo želju da budu Božji sluge. Za djecu je bio svečani trenutak kad bi prije polaska na mjesto održavanja kongresa stavili svoje kongresne značke. Za nas je bio dirljiv trenutak kad se Hans Werner krstio u dobi od deset godina. Neki su smatrali da je premlad za predanje Jehovi, no kad je imao 50, rekao mi je koliko je zahvalan za 40 godina službe Jehovi.

Svojoj smo djeci dali do znanja da je osobni odnos s Jehovom važan, no nismo na njih vršili pritisak da mu se predaju. Dakako, bilo nam je drago kad su se i ostala djeca krstila, svako u svoje vrijeme.

Našoj sreći nije bilo kraja kad je 1971. Hans Werner završio 51. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower i dobio zadatak da kao misionar služi u Španjolskoj. Jedno za drugim, i ostala su djeca određeno vrijeme bila u punovremenoj službi, zbog čega smo bili jako sretni. Negdje u to vrijeme Hans Werner poklonio mi je Bibliju koju sam spomenuo na početku. Činilo nam se da našu obiteljsku sreću ništa ne može narušiti.

 No tada smo shvatili da s Jehovom moramo biti još prisniji. Zašto? Zato što smo mogli vidjeti kako se neka od naše odrasle djece suočavaju s problemima koji su ozbiljno ispitali njihovu vjeru. Naprimjer, naša draga kćerka Gabriele nije bila pošteđena teških problema. Godine 1976. udala se za Lothara. On se ubrzo nakon vjenčanja razbolio. Postajao je sve slabiji, a Gabriele ga je njegovala sve do njegove smrti. To što smo vidjeli kako se jedan zdrav član obitelji razbolio i na kraju umro, podsjetilo nas je na to koliko nam je potrebna brižna Jehovina ruka (Izaija 33:2).

Kad sam 1955. bio imenovan za slugu skupštine (kako se tada zvao predsjedavajući nadglednik), nisam se smatrao sposobnim za tu odgovornost. Trebalo je obaviti mnogo posla, a da ne bih bio u zaostatku, ponekad sam trebao ustati u četiri sata ujutro. Supruga i djeca bili su mi velika pomoć i činili su sve da me ne ometaju u večernjim satima kad je bilo još posla koji je trebalo obaviti.

Unatoč tome, nastojali smo kao obitelj provoditi što je god bilo moguće više slobodnog vremena. Ponekad mi je poslodavac znao posuditi svoj auto, pa bih s obitelji otišao na izlet. Djeca su uživala kad bismo Kulu stražaru proučavali u šumi. Također smo zajedno pješačili — ponekad kroz šumu, pjevajući pjesme uz pratnju moje usne harmonike.

Godine 1978. imenovan sam za zamjenika pokrajinskog nadglednika (putujući sluga). Osjetivši da mi je ta odgovornost pretežak teret, molio sam se Jehovi: “Jehova, mislim da nisam sposoban za taj zadatak. No ako želiš od mene da pokušam, onda ću dati sve od sebe.” Dvije godine kasnije, kad sam imao 54 godine, prebacio sam svoju malu firmu na najmlađeg sina Thomasa.

U to su vrijeme sva naša djeca bila odrasli ljudi, što je Karli i meni pružilo priliku da više učinimo za Jehovu. Te godine imenovan sam za pokrajinskog nadglednika, a služio sam na području Hamburga i čitave pokrajine Schleswig-Holstein. Budući da smo imali iskustva u podizanju obitelji, mogli smo pokazati izrazito razumijevanje za roditelje i njihovu djecu. Mnoga su nas braća zvala pokrajinski roditelji.

Nakon što je deset godina bila uz mene u pokrajinskoj službi, Karla je morala ići na operaciju. A te iste godine liječnici su ustanovili da imam tumor na mozgu. Iz tog sam razloga prestao služiti kao pokrajinski nadglednik i podvrgnuo se operaciji. Prošle su tri godine prije nego što sam opet mogao služiti kao zamjenik pokrajinskog nadglednika. Karla i ja sad imamo preko 70 godina i više nismo u putujućoj službi. Jehova nam je pomogao da uvidimo da nema smisla zadržati zadatak koji se više ne može izvršavati.

Kad se osvrnemo unatrag, Karla i ja zahvalni smo Jehovi što nam je pomogao usaditi ljubav prema istini u srca naše djece (Priče Salamunove 22:6). Kroz sve te godine Jehova nas je vodio i školovao, a usto nam pomagao da ispunimo svoje odgovornosti. Možda jesmo stari i nemoćni, no naša ljubav prema Jehovi mlada je i snažna kao što je uvijek bila (Rimljanima 12:10, 11).