‘POSTOJI li uopće ikakva sličnost između filozofa i kršćanina, između onoga tko iskrivljuje istinu i onoga tko je utvrđuje i naučava? Kakav sklad postoji između Akademije i Crkve?’ Takva izazovna pitanja postavio je Tertulijan, pisac iz drugog i trećeg stoljeća n. e. Smatra ga se “jednim od najplodnijih pisaca iz čijih se djela mnogo može saznati o povijesti Crkve i doktrinama koje su se naučavale u njegovo vrijeme”. Gotovo nema aspekta religioznog života koji je promaknuo njegovoj pažnji.

Tertulijan je možda bio najpoznatiji po svojim paradoksalnim, odnosno naoko proturječnim izjavama poput ovih: “Bog je osobito velik onda kad je neznatan.” “[Smrt Božjeg Sina] je nešto u što se bezuvjetno treba vjerovati zato što je apsurdna.” “[Isus] je bio pokopan i ponovno podignut u život; ta je činjenica pouzdana jer je nemoguća.”

No kad je o Tertulijanu riječ, nisu paradoksalne samo njegove izjave. Iako je imao namjeru svojim djelima obraniti istinu i očuvati integritet Crkve i njenih nauka, na kraju je zapravo iskrivio istinita učenja. Njegov je najznačajniji doprinos kršćanstvu teorija koja je kasnijim piscima poslužila kao temelj za nauku o Trojstvu. Da bismo bolje razumjeli kako je do toga došlo, razmotrimo najprije neke informacije o samom Tertulijanu.

Malo se toga zna o Tertulijanu. Većina se izučavatelja slaže da je rođen oko 160. n. e. u Kartagi (sjeverna Afrika). Po svemu sudeći, bio je visokoobrazovan i temeljito upoznat s glavnim filozofskim školama svog vremena. Izgleda da ga je kršćanstvu privukla spremnost onih koji su se tada izjašnjavali kao kršćani da daju život za svoju vjeru. U vezi s mučeništvom kršćana upitao je: “Kojem to promatraču ono nije poticaj da ispita što iza njega stoji? Tko nakon ispitivanja ne bi prihvatio naša učenja?”

Nakon obraćenja na nominalno kršćanstvo Tertulijan je postao kreativan pisac s darom za jezgrovite i domišljate izjave. “Imao je talenat koji je bio rijedak među teolozima”, zapaža se u knjizi The Fathers of the Church. “Nikada nije bio dosadan.” Jedan je izučavatelj rekao: “Tertulijan [je imao] više dara za riječi nego za rečenice i mnogo je lakše razumjeti njegove dosjetke nego pratiti njegovu argumentaciju. Možda je to razlog zašto se tako često citira iz njegovih tekstova, a tako rijetko njihovi veći dijelovi.”

Tertulijanovo najpoznatije djelo je Obrana, a smatra se jednim od najsnažnijih literarnih obrana nominalnog kršćanstva. Napisao ga je tokom vremena kad su kršćani često bili žrtve praznovjerne svjetine. Tertulijan je stao u njihovu obranu i digao glas protiv nerazumnog načina postupanja prema njima. Rekao je: “[Protivnici] drže da su kršćani krivi za svaku javnosti poznatu tragediju i svaku  nesreću koja zadesi ljude. (...) Ako se Nil ne prelije preko korita i ne natopi polja, ako se ne mijenjaju vremenske prilike, ako se dogodi potres, ako vlada glad ili pošast — odmah se začuje povik: ‘Bacite kršćane lavovima!’”

Iako se kršćane često optuživalo za nelojalnost državi, Tertulijan je nastojao dokazati da su oni zapravo najpošteniji državljani u carstvu. Nakon što je spomenuo nekoliko pokušaja državnog udara, podsjetio je svoje protivnike da su urotnici bili iz redova pogana, a ne kršćana. Tertulijan je istaknuo da kad se kršćane ubija to ide na štetu države.

Druga Tertulijanova djela govore o kršćanskom životu. Naprimjer, u svom izlaganju O priredbama Tertulijan osuđuje prisustvovanje određenim vrstama zabave, poganskim igrama i kazališnim predstavama. Očigledno je bilo novih obraćenika koji nisu vidjeli nikakvu nedosljednost u tome da prisustvuju biblijskoj pouci, a nakon toga poganskim igrama. Pokušavajući potaknuti njihovu sposobnost prosuđivanja, Tertulijan je napisao: “Kako je apsurdno ići iz Božje crkve k đavlovoj — iz raja u svinjac.” Rekao je: “Ono što odbijaš učiniti ne bi smio niti gledati niti o tome slušati.”

Tertulijan je svoje djelo pod naslovom Protiv Prakseje započeo sljedećim riječima: “Đavo na razne načine konkurira istini i protivi joj se. Ponekad je njegov cilj uništiti istinu obranom nje same.” Ne zna se točno tko je bio čovjek imenom Prakseja, koji se spominje u tom djelu, no zna se da je Tertulijan doveo u pitanje njegova učenja o Bogu i Kristu. Tertulijan ga je smatrao pijunom u rukama Sotone, koji na prepreden način želi iskvariti kršćanstvo.

U to je vrijeme sporno pitanje među nominalnim kršćanima bio odnos između Boga i Krista. Neki među njima, a naročito oni grčkog porijekla, teško su mogli pomiriti vjerovanje u jednog Boga i ulogu Isusa kao Spasitelja i Otkupitelja. Prakseja je pokušao riješiti taj problem naučavajući da se Otac samo na jedan drugi način očitovao u osobi Isusa i da između Oca i Sina nema razlike. Ta teorija, poznata kao modalizam, zasniva se na postavci da se Bog očitovao “kao Otac u stvaranju i u objavi Zakona, kao Sin u Isusu Kristu i kao Duh Sveti nakon Kristovog uzašašća”.

Tertulijan je pokazao da Biblija pravi jasnu razliku između Oca i Sina. Nakon što je citirao 1. Korinćanima 15:27, 28, logično je zaključio: “Onaj koji je (sve) podložio i onaj kome je podloženo — to neophodno moraju biti dvije različite osobe.” Tertulijan je skrenuo pažnju na same Isusove riječi: “Otac je veći od mene” (Ivan 14:28). Služeći se dijelovima  Hebrejskih pisama, kao što je Psalam 8:5, Tertulijan je ukazao na to da Biblija potvrđuje “podređenost” Sina. “Tako je Otac različit od Sina, budući da je veći od Sina”, zaključio je Tertulijan. “Jer je Onaj koji rađa jedan, a Onaj koji je rođen drugi; također, Onaj koji šalje je jedan, a Onaj koji je poslan drugi; i ponovo, Onaj koji čini je jedan, a Onaj kroz koga je učinjeno drugi.”

Tertulijan je smatrao da je Sin podređen Ocu. Pa ipak, u svom pokušaju da pobije modalističku koncepciju otišao je “preko onoga što je napisano” (1. Korinćanima 4:6). U svom neopravdanom pokušaju da jednom drugom teorijom dokaže božansku narav Isusa prvi je uveo formulu “jedna narav unutar tri osobe”. Koristeći se tim konceptom, pokušao je objasniti da su Bog, njegov Sin i sveti duh tri različite osobe koje postoje u jednoj božanskoj naravi. Tertulijan je tako postao prvi koji je upotrijebio latinski oblik riječi “trojstvo” za Oca, Sina i sveti duh.

Kako je Tertulijan mogao doći do postavke “jedna narav unutar tri osobe”? Odgovor leži u još jednom paradoksu vezanom za tog čovjeka — u njegovom stavu prema filozofiji. Tertulijan je filozofiju smatrao “ljudskim i demonskim učenjima”. On je otvoreno govorio protiv običaja da se filozofiju koristi za dokazivanje kršćanskih istina. “Dosta je više sa svim tim pokušajima da se stvori iskrivljeno kršćanstvo sa stoičkim, platonističkim i dijalektičkim primjesama”, izjavio je. Pa ipak, sam Tertulijan izobilno je koristio svjetovnu filozofiju kad je ona bila u skladu s njegovim idejama (Kološanima 2:8).

Jedan priručnik kaže: “Svoj razvoj i terminološku bazu trinitarska teologija duguje utjecaju helenističkih ideja i pojmova.” A knjiga The Theology of Tertullian zapaža: “Neobična mješavina pravnih i filozofskih ideja i termina Tertulijanu je omogućila da afirmira trinitarsku doktrinu u obliku koji je, unatoč svojim ograničenjima i nedostacima, poslužio kao okosnica za kasnije uvođenje te doktrine na koncilu u Niceji.” Tako je Tertulijanova formula — tri osobe u jednoj božanskoj naravi — odigrala važnu ulogu u širenju religiozne zablude u čitavom svijetu kršćanstva.

Tertulijan je optuživao druge da pobijaju istinu u obrani nje same. Međutim, da ironija bude veća, time što je pomiješao od Boga nadahnutu biblijsku istinu i ljudsku filozofiju, Tertulijan je upao u tu istu zamku. Zato uzmimo k srcu biblijsko upozorenje da ne ‘poklanjamo pažnju zavodljivim nadahnutim izrazima i učenjima demonâ’ (1. Timoteju 4:1).