DOGODILO se to 1953, kad sam imao šest godina. Naša poligamna obitelj živjela je u Ewossi, selu u zapadnom dijelu središnje Nigerije u kojem se ljudi bave poljoprivredom. Bio sam drugo dijete, a prvi sin u našoj obitelji koju su s vremenom sveukupno činile 3 očeve žene i 13 djece. Živjeli smo u djedovoj četverosobnoj kući od blata sa slamnatim krovom. U njoj su još stanovali baka i tri strica sa svojim obiteljima.

Imao sam teško djetinjstvo. Tome je najviše doprinijelo očevo narušeno zdravlje. Godinama je patio od kroničnih bolova u želucu, sve do svoje smrti. Nikakvo liječenje dostupno afričkoj seoskoj obitelji — ni biljem ni tradicionalno — nije mu pomoglo izliječiti tu nepoznatu bolest. Mnoge smo noći probdjeli plačući pored oca koji se od bolova prevrtao po podu sve do jutra, kad je pijetao počeo kukurikati. Otac je često s majkom odlazio od kuće ne bi li pronašao lijek za svoju bolest, pa  su mene, moju braću i sestre ostavljali baki na čuvanje.

Naša je obitelj živjela od uzgoja i prodaje jama, kasave i kola-oraha. Osim toga, ponekad smo zarezivali kaučukovac kako bismo povećali skromne prihode. Jam nam je bio glavno jelo. Za doručak smo jeli jam, za ručak tučeni jam, a za večeru opet jam. Ponekad smo za promjenu imali pečene brašnaste banane.

Obožavanje predaka igralo je važnu ulogu u našem životu. Obitelj bi stavljala hranu ispred štapova na kojima su bile svezane školjke nudeći je tako precima. Otac je štovao i idola koji štiti od zlih duhova i vještica.

Kad sam imao pet godina, privremeno smo se preselili iz našeg sela na jedno gospodarstvo udaljeno otprilike 11 kilometara. Tamo se otac zarazio gvinejskim crvom, što mu je uz probleme koje je imao zbog želuca stvorilo dodatne poteškoće. Danju nije mogao raditi, a noću je trpio jake bolove u trbuhu. Ja sam obolio od jedne vrste tifusa koju prenosi pješčana buha. Zbog svega toga pali smo na teret šire obitelji, o kojoj smo ovisili. Jadno stanje u kojem smo se nalazili natjeralo nas je da se vratimo u svoje selo Ewossu kako bismo preživjeli. Otac je želio da kao njegov najstariji sin postignem u životu nešto više od toga da budem poljoprivrednik koji jedva spaja kraj s krajem. Smatrao je da bi ukoliko steknem kvalitetnu naobrazbu naša obitelj mogla imati viši životni standard te da bi bilo lakše othraniti moju braću i sestre.

Po povratku u naše selo krenuo sam u školu. Tamo sam došao u doticaj s kršćanskim religijama. U 1950-ima je religija kolonijalne vlasti bila sastavni dio zapadnjačkog školstva. Budući da sam pohađao katoličku osnovnu školu, morao sam biti rimokatolik.

Godine 1966, kad sam navršio 19, bio sam primljen u hodočasničku baptističku srednju školu u gradu Ewohinmi, udaljenom otprilike osam kilometara od Ewosse. Tamo sam primao drugačiju vjersku poduku. Budući da sam sada pohađao protestantsku školu, katolički mi svećenici nisu dozvolili da učestvujem u nedjeljnoj misi.

U vrijeme kad sam pohađao ovu baptističku školu prvi sam put došao u doticaj s Biblijom. Premda sam i dalje odlazio u katoličku crkvu, svake sam nedjelje nakon mise čitao Bibliju. Učenja Isusa Krista duboko su me se dojmila i u meni razvila želju da život provedem smisleno i u odanosti Bogu. Što sam više čitao Bibliju, više sam se zgražao nad licemjerstvom pojedinih vjerskih vođa i nemoralnim načinom života mnogih laika. Ono što sam vidio kod onih koji su se smatrali kršćanima veoma se razlikovalo od onoga što su naučavali i činili Isus i njegovi učenici.

Neki su me događaji naročito šokirali. Jednom sam otišao u trgovinu vjeroučitelja kupiti krunicu i vidio sam kako je na dovratniku obješena juju amajlija. Druga je situacija bila kad me ravnatelj baptističke škole pokušao seksualno zlostavljati. Kasnije sam saznao da je homoseksualac i da je već napastovao neke. Razmišljajući o svemu tome pitao sam se: ‘Odobrava li Bog religije čiji članovi, pa čak i vođe, ne odgovaraju za svoje teške grijehe?’

Usprkos tome, sviđalo mi se ono što sam čitao u Bibliji, pa sam odlučio nastaviti s čitanjem. Ponovno sam počeo razmišljati o onome što je otac rekao prije nekih 15 godina: “Na ovom svijetu samo Jehovini svjedoci imaju mir.” No malo me plašilo to što se mlade Jehovine svjedoke u mojoj školi ismijavalo, a ponekad i kažnjavalo jer nisu prisustvovali našem jutarnjem bogoslužju. Usto, neka njihova vjerovanja bila su mi neobična. Naprimjer, bilo mi je teško vjerovati da će samo 144 000 ljudi ići na nebo (Otkrivenje 14:3). Budući da sam želio ići na nebo, pitao sam se je li tih 144 000 ljudi već odabrano prije nego sam se rodio.

Jehovini svjedoci odskakali su od drugih po vladanju i stavovima. Nisu se poput drugih mladih iz škole nemoralno i nasilno vladali. Po mom mišljenju, oni su doista bili odijeljeni od svijeta, a takvi bi prema onome što sam pročitao u Bibliji trebali biti pripadnici prave religije (Ivan 17:14-16; Jakov 1:27).

Odlučio sam pobliže ispitati stvar. U rujnu 1969. nabavio sam knjigu Istina koja vodi do vječnog života. Sljedećeg je mjeseca jedan pionir, kako Jehovini svjedoci nazivaju propovjednike koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju, počeo proučavati sa mnom. Ono što smo prvi put proučili toliko me oduševilo da sam knjigu Istina počeo čitati u subotu navečer, a završio sljedećeg dana poslijepodne. Kolegama u školi odmah sam počeo pričati o divnim stvarima koje sam pročitao. Učenici i profesori mislili su da sam zbog te novostečene vjere počeo gubiti razum. No znao sam da nisam poludio (Djela apostolska 26:24).

Roditelji su saznali da propovijedam neku novu vjeru. Molili su me da se odmah vratim kući kako bi saznali o čemu se radi. Nisam imao nikoga s kim bih se posavjetovao jer su svi Jehovini svjedoci otišli na oblasni kongres u Ilesu. Kad sam se vratio kući, majka i ostali članovi obitelji obasuli su me pitanjima i kritizirali. Nastojao sam na najbolji mogući  način obraniti ono što sam naučio iz Biblije (1. Petrova 3:15).

Kad me stric nije uspio uvjeriti da su Jehovini svjedoci lažni učitelji, pokušao je na drugi način. Ozbiljno mi je rekao: “Sjeti se da si otišao u školu kako bi stekao određenu naobrazbu. Ako napustiš školu i odeš propovijedati, nikada nećeš završiti školovanje. Zašto onda ne bi pričekao da najprije završiš školu, pa se onda priključio toj novoj vjeri.” To mi se činilo razumno, pa sam prestao proučavati s Jehovinim svjedocima.

Čim sam u prosincu 1970. završio školovanje, otišao sam u Dvoranu Kraljevstva i sve odonda pohađam sastanke Jehovinih svjedoka. Svoje sam predanje Bogu simbolizirao krštenjem 30. kolovoza 1971. To je bio šok za moje roditelje, ali i za cijelo selo. Rekli su da sam ih razočarao, jer sam bio prvi na području Ewosse s državnom naobrazbom. Mnogi su zbog mene gajili velika očekivanja. Nadali su se da ću svoje obrazovanje iskoristiti na dobrobit sela.

Moja obitelj i stariji ljudi iz sela poslali su delegaciju koja me trebala nagovoriti da se odreknem svoje vjere. Nagovaranje je bilo popraćeno i kletvama. Govorili su: “Ako ne napustiš tu vjeru, propast ćeš. Nećeš dobiti posao. Nećeš imati svoju kuću. Nećeš se oženiti i imati obitelj.”

Suprotno njihovim zloslutnim prognozama, deset mjeseci nakon što sam završio školu zaposlio sam se kao učitelj. U listopadu 1972. oženio sam se svojom voljenom suprugom Veronicom. Kasnije me država školovala da radim na razvoju poljoprivrede. Kupio sam svoj prvi automobil i počeo graditi kuću. Petog studenoga 1973. rodila nam se prva kćerka, Victory, a narednih smo godina još dobili Lydiju, Wilfreda i Joan. Godine 1986. rodilo nam se posljednje dijete, sin Micah. Svi su bili divna djeca, nasljedstvo od Jehove (Psalam 127:3).

Kad se osvrnem unazad, mogu reći da sam unatoč zlim željama seljana doživljavao samo blagoslove. Zbog toga sam našu prvu kćer i nazvao Victory (Pobjeda). Nedavno su mi seljani mog sela poslali pismo u kojem je stajalo: “Budući da te Bog zaista blagoslivlja, molimo te da se vratiš kući i doprineseš razvoju našeg sela.”

Supruga i ja bili smo svjesni da ne možemo udovoljiti od Boga dobivenoj odgovornosti da odgajamo djecu, a istovremeno težiti za materijalnim bogatstvom. Zbog toga smo naučili biti zadovoljni jednostavnim životom. Radije smo se odlučili za takav život nego da iskusimo posljedice koje su mogle uslijediti da smo izabrali drugačiji način života.

U ovim je krajevima uobičajeno živjeti s drugim obiteljima, koristiti zajedničku kupaonicu, kuhinju i druge prostorije. Sretni smo što smo u svakom gradu u koji sam bio premješten kao državni službenik živjeli odvojeno od drugih. Takav je smještaj doduše bio skuplji, no tako su nam djeca bila manje izložena štetnim utjecajima. Zahvalan sam Jehovi što nam je tokom godina omogućavao da djecu odgajamo u duhovno zdravoj sredini.

Osim toga, moja je supruga bila kod kuće s djecom kako bi se brinula za njih. Još i danas kad dođem s posla nastojimo zajedno provoditi vrijeme kao obitelj. Sve što radimo, radimo zajedno. To uključuje obiteljski biblijski studij, pripremu za skupštinske sastanke i odlazak na njih, sudjelovanje u kršćanskoj službi te druženje.

Nastojali smo primjenjivati savjet iz 5. Mojsijeve 6:6, 7, koji roditelje potiče da svoju djecu ne poučavaju samo kod kuće nego u svakoj  prilici. Zbog toga su djeca tražila prijatelje među Jehovinim svjedocima, a ne u svijetu. Budući da Veronica i ja ne provodimo mnogo vremena s osobama koje ne dijele naša uvjerenja, djeca su iz našeg primjera naučila da i sama paze s kim se druže (Priče Salamunove 13:20; 1. Korinćanima 15:33).

Naravno, pored našeg usmjeravanja i poučavanja i druge su stvari pozitivno utjecale na život naše djece. Vrata našeg doma bila su i još su uvijek otvorena revnim kršćanima, od kojih su mnogi putujući sluge Jehovinih svjedoka. Družeći se kao obitelj s tim zrelim kršćanima naša su djeca mogla uočiti njihovu samopožrtvovnost i učiti iz njihovog načina života. To je pomoglo našoj djeci da shvate važnost onoga čemu smo ih poučavali, pa je biblijska istina postala njihova svojina.

Danas smo supruga i ja te četvero naše djece u punovremenoj službi. Ja sam prvi započeo s pionirskom službom 1973. godine. Tijekom godina sam povremeno iz ekonomskih razloga morao prekinuti s tom službom. Osim toga, s vremena na vrijeme imam divnu priliku poučavati u Školi službe za Kraljevstvo, u kojoj se školuju kršćanski nadglednici Jehovinih svjedoka. Trenutno imam prednost služiti u Odboru za kontaktiranje s bolnicama te sam nadglednik grada Uhonmore.

Moje starije dvije kćerke, Victory i Lydia, sretno su udate za divne kršćanske starješine. One zajedno sa svojim supruzima služe u podružnici Jehovinih svjedoka u Igiedumi (Nigerija). Naš stariji sin Wilfred služi kao sluga pomoćnik, a mlađi sin, Micah, povremeno služi kao pomoćni pionir. Joan je 1997. završila srednju školu i započela s općom pionirskom službom.

Pomaganje drugima da služe Jehovi Bogu jedna je od najradosnijih stvari koje sam iskusio u životu. Među osobama kojima sam pomogao su i neki članovi moje šire obitelji. Moj je otac poduzeo određene korake kako bi služio Jehovi, ali ga je poligamija spriječila da dalje napreduje. Još sam od mladosti volio ljude. Kad vidim koliko drugi pate, čini mi se da moji problemi i nisu toliko ozbiljni. Mislim da ljudi osjećaju da im iskreno želim pomoći i zbog toga im je lakše razgovarati sa mnom.

Među osobama kojima sam pomogao upoznati Božje naume bio je jedan mladi čovjek prikovan za krevet. Radio je u elektrani i na poslu je doživio jaki strujni udar, zbog čega je paraliziran od prsa nadolje. Prihvatio je biblijski studij i postupno usvajao što je učio. Krstio se 14. listopada 1995. u rijeci blizu našeg doma i to je bilo prvi put da je nakon 15 godina izišao iz kreveta. Rekao je da mu je to najsretniji dan u životu. Danas u skupštini služi kao sluga pomoćnik.

Mogu reći da ne žalim što sam prije otprilike 30 godina odlučio služiti Jehovi s njegovim ujedinjenim, predanim narodom. Tu sam vidio pravu ljubav na djelu. Čak i kad Jehova svoje vjerne sluge ne bi nagradio nadom u vječni život, opet bih želio provesti život u odanosti Bogu (1. Timoteju 6:6; Hebrejima 11:6). Zahvaljujući njoj moj je život smislen i stabilan te meni i mojoj obitelji donosi radost, zadovoljstvo i sreću.