SMRTNA sjena naš je svakodnevni pratilac bez obzira na to koliko smo zdravi ili bogati. Smrt nas može zadesiti sljedeći put kad budemo prelazili cestu ili ležali u krevetu. Tragedije poput terorističkih napada koji su se 11. rujna 2001. dogodili u New Yorku i Washingtonu primoravaju nas da priznamo da “posljednji neprijatelj”, smrt, ubire svoje žrtve iz svih slojeva društva i svih dobnih skupina, ponekad njih tisuće za samo nekoliko minuta (1. Korinćanima 15:26).

Unatoč toj činjenici, izgleda da smrt fascinira ljude. Čini se da ništa ne može toliko povećati prodaju novina ili gledanost televizije koliko izvještaji o smrti, a naročito o jezivim tragedijama koje odnose velik broj života. Izgleda da ljudima nije nikad dosta informacija kad je riječ o žrtvama rata, elementarnih nepogoda, zločina ili bolesti. Ta zagonetna opčinjenost smrću posebno dolazi do izražaja u izljevima emocija koje kod ljudi izaziva smrt poznatih i slavnih osoba.

Nitko ne može reći da prethodno rečeno nije istina. Ljude i dalje fascinira smrt — i to smrt drugih ljudi. No ustuknu kad se suoče sa svojom smrću. Većina nas bježi i od same pomisli na vlastitu smrt.

Pomisao na vlastitu smrt uvijek izaziva nelagodu i uvijek će je izazivati. Zašto? Zato što je Bog u nas usadio jaku želju da živimo vječno. “Vječnost metnuo im je u srce”, stoji u Propovjedniku 3:11. Zato činjenica da je smrt neizbježna stvara u ljudima unutarnji konflikt, stalni osjećaj nemira. Kako bi riješili taj unutarnji konflikt i zadovoljili prirodnu težnju za vječnim životom, ljudi su smislili kojekakva vjerovanja, od učenja o besmrtnosti duše do vjerovanja u reinkarnaciju.

U svakom slučaju, smrt je užasan i zastrašujuć događaj, a strah od nje prisutan je u svakoj kulturi. Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi što se ljudsko društvo uglavnom teško nosi s njom. U prvom redu, smrt jasno pokazuje da je život posvećen stjecanju bogatstva i moći krajnje isprazan.

Nekada se ljudima koji su bili neizlječivo bolesni ili smrtno ranjeni omogućavalo da umru u svom domu, u krugu svoje obitelji.  To je bio običaj u biblijska vremena, a u nekim je kulturama još i danas (1. Mojsijeva 49:1, 2, 33). U tim je kulturama običaj da se okupi rodbina, a i djecu se uključi u razgovor. Tako se svakom članu obitelji pruži utjeha i potrebna pomoć te da do znanja da nije usamljen u svojoj tuzi.

To se potpuno razlikuje od onoga kako je to u društvima u kojima se smrt smatra tabuom, sam razgovor o njoj morbidnim, a usto i neprikladnim da se u njega uključi djecu, za koju bi on navodno bio previše. Danas ljudi umiru u mnogočemu drugačije nego nekad, a vrlo često i usamljeniji nego nekad. Mada bi većina željela mirno umrijeti u svom domu na rukama brižnih članova obitelji, surova je stvarnost da mnogi umiru u bolnici, obično usamljeni i u bolovima, priključeni na čitav niz zastrašujućih elektroničkih aparata. S druge strane, milijuni ljudi umiru kao bezimene žrtve genocida, gladi, AIDS-a, građanskih ratova ili krajnjeg siromaštva.

Biblija ne odvraća od razmišljanja o smrti. Zapravo, u Propovjedniku 7:2 stoji: “Bolje je ići u kuću gdje je žalost nego ići u kuću gdje je gozba, jer je ondje kraj svakoga čovjeka.” Kad prihvatimo činjenicu da nas smrt može zadesiti svakog trena, to nam omogućuje da se odvojimo od svakodnevnih briga i poslova te priznamo kako je život kratak. To nam može pomoći da smislenije vodimo život, umjesto da besciljno tumaramo i uzalud ga trošimo.

Kako ti gledaš na smrt? Jesi li ispitao osjećaje, vjerovanja, nade i strahove koji ti se javljaju pri pomisli na kraj života?

Kao ni samu prirodu života, čovjek nije u stanju objasniti i shvatiti ni prirodu smrti. Jedini koji mjerodavno može govoriti o tome je naš Stvoritelj. On je ‘izvor života’ i ‘u njegovoj su vlasti vrata smrtna’ (Psalam 36:9; 68:20). Iako se može činiti čudnim, pregled nekih uvriježenih vjerovanja o smrti u svjetlu Božje Riječi utješit će nas i ohrabriti. Vidjet ćemo da smrt nije nužno i kraj svega.