ČOVJEK je kroz povijest zbunjen i uplašen stajao pred crnom slutnjom smrti. Štoviše, strah od smrti pothranjivao se i još se uvijek pothranjuje mješavinom lažnih vjerskih predodžbi, uvriježenih običaja i duboko ukorijenjenih osobnih vjerovanja. Strah od smrti predstavlja problem u tom smislu što osobu lišava životne radosti i što joj razara pouzdanje da život ima smisao.

Posebno je tradicionalna religija vrijedna osude zbog širenja brojnih uvriježenih zabluda vezanih za smrt. Dok nekoliko njih budemo sagledavali u svjetlu biblijske istine, možda će ti to pomoći da iskristaliziraš svoje osobno gledište o smrti.

“Smrt (...) je sastavni dio našeg života”, stoji u knjizi Death—The Final Stage of Growth. Ovakve izjave odraz su vjerovanja da je normalno i prirodno da svi živi organizmi umiru. Mnogi su zbog toga usvojili nihilistički pogled na život i postali beskrupulozni.

No je li smrt uistinu prirodna? Nisu svi istraživači tog mišljenja. Naprimjer, biolog Calvin Harley, koji istražuje područje ljudskog starenja, rekao je u jednom intervjuu da ne vjeruje da su ljudi “programirani da umru”. Imunolog William Clark kazao je svoje viđenje: “Smrt nije nerazmrsivo isprepletena s definicijom života.” A Seymour Benzer s Kalifornijskog tehnološkog instituta promišljajući o tome kaže da je “starenje prikladnije usporediti ne sa satom, već sa scenarijem za koji se nadamo da će se promijeniti”.

Kad proučavaju građu ljudskog tijela, znanstvenici ostaju zbunjeni. Priznaju da je čovjek obdaren tjelesnim i umnim sposobnostima koje daleko nadmašuju njegove potrebe u periodu od 70 do 80 godina, koliko traje njegov životni vijek. Naprimjer, znanstvenici su utvrdili da ljudski mozak ima izvanrednu sposobnost pamćenja. Jedan je istraživač procijenio da naš mozak može upiti količinu informacija koja bi “ispunila oko dvadeset milijuna knjiga, isto koliko se nalazi u nekima od najvećih svjetskih knjižnica”. Neki neurolozi procjenjuju da čovjek tokom prosječnog životnog vijeka koristi svega desettisućiti dio (0,0001) kapaciteta svog mozga. Stoga je sljedeće pitanje sasvim na mjestu: ‘Zašto ljudi imaju mozak s tako velikim kapacitetom ako za vrijeme prosječnog životnog vijeka koriste samo jedan njegov sićušni dio?’

Ako je smrt prirodna, razmotri samo kako ljudi neprirodno reagiraju na smrt! Smrt supruge, supruga ili djeteta za većinu je ljudi  najbolnije životno iskustvo. Ljudi su često dugo vremena nakon smrti voljene osobe duboko potreseni. Čak se i oni koji tvrde da je prirodno da ljudi umiru teško mire s predodžbom da je njihova smrt kraj svega. U časopisu British Medical Journal stajalo je da “gotovo svi stručnjaci tvrde da svaki čovjek želi što duže živjeti”.

S obzirom na čovjekovu uobičajenu reakciju na smrt, njegovu izvanrednu sposobnost pamćenja i učenja te njegovu urođenu čežnju za vječnošću, nije li očito da je bio stvoren da nikada ne umre? I doista, Bog je stvorio ljude ne da bi naprosto na kraju umrli, već da žive beskrajno. Zapazi kakvu je budućnost Bog namijenio prvom ljudskom paru: “Rađajte se i množite, napunite zemlju i sebi je podložite, i vladajte nad ribama morskim i letećim stvorenjima nebeskim i nad svim živim stvorenjima što se miču po zemlji” (1. Mojsijeva 1:28). Kakve li prekrasne, trajne budućnosti!

Jedna 27-godišnja majka, koja je bila na samrti i ostavljala troje djece, rekla je jednoj katoličkoj opatici: “Nemojte mi sad još reći da je ovo Božja volja. (...) Mrzim kad mi to netko kaže.” Pa ipak, upravo to mnoge religije naučavaju o smrti — da Bog ljude uzima k sebi.

Je li Stvoritelj doista tako okrutan da bi nam bezosjećajno prouzročio smrt, iako zna da će nam to nanijeti veliku bol? Ne, Bog Biblije nije takav. Prema 1. Ivanovoj 4:8, “Bog je ljubav”. Zapazi da redak ne kaže da Bog ima ljubav ili da je Bog pun ljubavi, već da Bog jest ljubav. Božja je ljubav tako jaka, tako čista, tako savršena te tako temeljito prožima njegovu osobnost i postupke da se za njega s pravom može reći da je samo oličenje ljubavi. To sigurno nije Bog koji uzrokuje smrt ljudi kako bi ih uzeo k sebi.

Kriva religija zbunjuje mnoge kad je riječ o tome gdje su i u kakvom su stanju mrtvi. Raj, pakao, čistilište, limb — ta i razna druga odredišta variraju od stupnja neshvatljivog do krajnje jezivog. S druge strane, iz Biblije saznajemo da su mrtvi bez svijesti; u stanju koje se najbolje može usporediti sa snom (Propovjednik 9:5, 10; Ivan 11:11-14). Stoga nema potrebe da se zabrinjavamo s tim što će biti s nama kad umremo, baš kao što se ne zabrinjavamo kad vidimo nekoga kako čvrsto spava. Isus je govorio o vremenu kad će “svi koji su u spomen-grobovima (...) izaći” u novi život na rajskoj Zemlji (Ivan 5:28, 29; Luka 23:43).

Elisabeth Kübler-Ross, koja je proučavala neizlječivo bolesne pacijente, skrenula je pažnju na još jedno uobičajeno mišljenje među vjernicima. Osvrćući se na jedan konkretan slučaj, izjavila je da “djevojčici koja je izgubila brata nije pametno reći da Bog toliko voli male dječake da je malog Johnnya uzeo na nebo”. Takva izjava Boga prikazuje u krivom svjetlu i nije u skladu s njegovom osobnosti i postupanjem. Dr. Kübler-Ross je nastavila: “Kad je ta djevojčica odrasla, još je uvijek osjećala gnjev prema Bogu, što je dovelo do toga da je oboljela od depresije kad je trideset godina nakon tog nemilog događaja umro njen mali sin.”

Zašto bi Bog oteo neko dijete kako bi dobio još jednog anđela — kao da Bogu to dijete znači više nego djetetovim roditeljima? Ako je istina da Bog uzima djecu, zar to ne bi značilo da je bezosjećajan, sebičan Stvoritelj?  Suprotno toj predodžbi, Biblija kaže: “Ljubav [je] od Boga” (1. Ivanova 4:7). Bi li Bog ljubavi učinio nešto što bi čak i ljudi s malom dozom ljudskosti smatrali nerazumnim?

A zašto onda djeca umiru? Dio biblijskog odgovora zapisan je u Propovjedniku 9:11 (NS): “Vrijeme i nepredviđeni događaji snalaze svakoga od njih.” A iz Psalma 51:5 saznajemo da smo svi mi od trenutka začeća nesavršeni, grešni, te stoga na kraju, barem zasada, svi ljudi umiru zbog ovog ili onog razloga. Ponekad smrt nastupi prije rođenja, pa se dijete rodi mrtvo. U drugim slučajevima djeca umiru zbog teških uvjeta života ili dožive nesreću i umru. Bog ne snosi odgovornost za to.

Mnoge religije naučavaju da će zli ljudi otići u gorući pakao i tamo vječno trpjeti muke. Temelji li se to učenje na zdravom razumu i onome što govori Biblija? Životni vijek čovjeka traje svega 70 ili 80 godina. Čak i da je netko bio krajnje zao čitav svoj život, bi li vječno mučenje bilo pravedna kazna? Ne bi. Vječno mučiti čovjeka za grijehe koje je počinio u svom kratkom životu bila bi čista nepravda.

Samo Bog može otkriti što se dešava s ljudima nakon smrti, a to je i učinio u svojoj pisanoj Riječi, Bibliji. Evo što ona kaže: “Kako gine [stoka] tako ginu i [sinovi ljudski], i svi imaju isti duh (...). Sve ide na jedno mjesto; sve je od praha i sve se vraća u prah” (Propovjednik 3:19, 20). Tu se nigdje ne spominje gorući pakao. Kad ljudi umru, vraćaju se u prah — u stanje nepostojanja.

Osoba može trpjeti muke samo ako je pri svijesti. Jesu li mrtvi pri svijesti? Biblija još jednom daje odgovor: “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti im ima plaće, jer im se spomen zaboravio” (Propovjednik 9:5). Nemoguće je da su mrtvi, koji “ne znaju ništa”, negdje u mukama.

Smrću čovjek prestaje postojati, no to nije nužno i kraj svega. Job, bogobojazni čovjek,  znao je da će kad umre otići u grob, šeol. No poslušaj njegovu molitvu Bogu: “O da me hoćeš u šeolu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti! Kad umre čovjek, hoće li oživjeti? (...) Zazvaćeš, i ja ću ti se odazvati” (Job 14:13-15).

Job je vjerovao da će ga se, ako ostane vjeran do smrti, Bog sjetiti i u određeno ga vrijeme uskrsnuti. U to su vjerovali svi Božji sluge iz prošlosti. Sam Isus potvrdio je tu nadu i dao do znanja da će ga Bog koristiti u podizanju mrtvih. Same Kristove riječi daju nam to jamstvo: “Dolazi čas u koji će svi koji su u spomen-grobovima čuti [Isusov] glas i izaći, oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a oni koji su činili zlo na uskrsnuće suda” (Ivan 5:28, 29).

Bog će vrlo skoro ukloniti sve zlo i uspostaviti novi svijet pod upravom nebeske vladavine (Psalam 37:10, 11; Danijel 2:44; Otkrivenje 16:14, 16). Zbog toga će čitava Zemlja postati raj i bit će nastanjena ljudima koji služe Bogu. U Bibliji čitamo: “Čuo [sam] jak glas od prijestolja kako govori: ‘Gle, Božji je šator s ljudima, i on će prebivati s njima, i oni će biti njegovi narodi. I sam Bog bit će s njima. I obrisat će svaku suzu s njihovih očiju, i smrti više neće biti, niti će više biti tuge ni vike ni boli. Prijašnje su stvari prošle’” (Otkrivenje 21:3, 4).

Saznanje da postoji nada u uskrsnuće i spoznaja o Izvoru te nade mogu te utješiti. Isus je obećao: “Upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi” (Ivan 8:32). To obećanje podrazumijeva da se više ne bojimo smrti. Jedino Jehova može zaustaviti proces starenja, koji vodi do smrti, i darovati nam vječni život. Možeš li vjerovati u Božja obećanja? Da, možeš, jer se Božja Riječ uvijek ispunjava (Izaija 55:11). Potičemo te da saznaš više o Božjem naumu s čovječanstvom. Jehovini svjedoci rado će ti u tome pomoći.