ZNANSTVENICI marljivo rade na tome da pronađu uzročno-posljedičnu vezu između gena s jedne i alkoholizma, homoseksualnosti, promiskuiteta, nasilja i drugih oblika devijantnog ponašanja, pa čak i same smrti, s druge strane. Zar ne bismo odahnuli kad bi se dokazalo da osobno nismo odgovorni za svoje postupke, nego da smo puke žrtve bioloških procesa? U ljudskoj je prirodi za svoje greške kriviti nekog drugog ili nešto drugo.

U slučaju da su geni krivi za sve znanstvenici nude mogućnost da ih zamijene putem genetičkog inženjeringa, čime bi se poništilo nepoželjna svojstva. Nedavni uspjeh u mapiranju čitavog ljudskog genoma dodatno je pobudio takve nade.

Međutim, taj scenarij izveden je na pretpostavci da su geni zapravo dežurni krivci za sve naše grijehe i pogreške. Jesu li znanstveni detektivi našli dovoljno dokaza za podizanje optužnice protiv gena? Očito je da će odgovor na to pitanje iz temelja odrediti kako gledamo na sebe i svoju budućnost. No, prije nego što ispitamo dokaze, korisno će biti da se prisjetimo početka ljudske povijesti.

Većina ljudi zna izvještaj o grijehu prvog ljudskog para, Adama i Eve, u edenskom vrtu ili je barem čula za njega. Jesu li oni od samog početka bili stvoreni s nekom greškom u genima, nekom vrstom urođene mane koja ih je učinila sklonima grijehu i neposlušnosti?

Njihov Stvoritelj, Jehova Bog, čija su sva djela savršena, ocijenio je svoje vrhunsko stvaralačko djelo na Zemlji ‘veoma dobrim’ (1. Mojsijeva 1:31; 5. Mojsijeva 32:4). Nadalje, da je bio zadovoljan onim što je stvorio, vidljivo je iz toga što je prvom paru dao svoj blagoslov i zapovjedio im da se rađaju i napune Zemlju ljudima te da gospodare nad njegovim zemaljskim stvorenjima — što sigurno ne bi učinio da je znao da su u nekom pogledu manjkavi (1. Mojsijeva 1:28).

O stvaranju prvog ljudskog para iz Biblije saznajemo: “Stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božjemu stvori ga; muško i žensko stvori ih” (1. Mojsijeva 1:27). To ne znači da su ljudi bili stvoreni slični Bogu u fizičkom smislu, jer “Bog je Duh” (Ivan 4:24). Umjesto toga, to znači da su ljudi bili obdareni Božjim osobinama te osjećajem za  moral, koji nazivamo savjest (Rimljanima 2:14, 15). Osim toga, imali su slobodnu volju koja im je omogućavala da prosuđuju stvari i donose odluke.

No naši praroditelji nisu bili prepušteni sami sebi. Umjesto toga, bili su upozoreni na posljedice koje su trebale uslijediti ako neispravno postupe (1. Mojsijeva 2:17). Dakle, sve to pokazuje da je Adam, kad se našao pred moralnim izborom, odlučio poduzeti korak koji se njemu u tom trenutku činio prikladnim i korisnim. Slijedio je svoju ženu u njenom prijestupu, umjesto da promisli kako će taj postupak utjecati na njegov odnos sa Stvoriteljem ili do kojih će dugoročnih posljedica dovesti. Kasnije je još pokušao svaliti krivicu na Jehovu, tvrdeći da ga je zavela žena koju mu je on dao (1. Mojsijeva 3:6, 12; 1. Timoteju 2:14).

Korisno je zapaziti kako je Bog reagirao na grijeh Adama i Eve. Bog nije pokušao otkloniti neku manu u njihovim genima. Naprotiv, izvršio je ono što im je rekao da će biti posljedica njihovog postupanja, a to je na koncu dovelo do njihove smrti (1. Mojsijeva 3:17-19). Ovaj izvještaj iz rane ljudske povijesti rasvjetljava mnogo toga kad je riječ o prirodi ljudskog ponašanja. *

Znanstvenici su si već pred dugi niz godina postavili izrazito izazovan zadatak da otkriju kako su geni povezani s ljudskim bolestima i ponašanjem te da sukladno tome pronađu metode liječenja. Šest timova istraživača uspjelo je nakon deset godina rada izolirati gen povezan s Huntingtonovom korejom, mada ne znaju kako on uzrokuje tu bolest. No Scientific American je u izvještaju o tom istraživanju citirao harvardskog biologa Evana Balabana, koji je rekao da će biti “neusporedivo teže otkriti gene koji uzrokuju poremećaje u ponašanju”.

Ustvari, pokušaji istraživača da se određene gene poveže s ljudskim ponašanjem nisu urodili plodom. Naprimjer, časopis Psychology Today objavio je izvještaj o pokušajima da se otkrije genetske uzroke depresiji, u kojemu je stajalo: “Epidemiološki podaci o glavnim duševnim bolestima jasno pokazuju da se njihove uzroke ne može svesti samo na one genetske.” Izvještaj navodi jedan primjer: “Jedan posto Amerikanaca rođenih prije 1905. godine obolio je od depresije do svoje 75. godine života. Među Amerikancima rođenima nakon 1955. godine njih 6 posto oboljelo je od depresije  do 24. godine života!” Izvještaj zato zaključuje da su samo vanjski, ili društveni, faktori mogli biti odgovorni za tako drastičnu promjenu u tako kratkom vremenskom periodu.

Što nam te i brojne druge studije govore? Iako geni vjerojatno igraju određenu ulogu u oblikovanju našeg karaktera, očito je da postoje i drugi utjecaji. Ključni faktor je sredina u kojoj živimo, a ona se u novije vrijeme drastično promijenila. Kad je riječ o utjecaju popularne zabave na današnje mlade, u knjizi Boys Will Be Boys zapaža se da je teško očekivati da će djeca razviti zdrave moralne stavove ako “odrastaju gledajući desetke tisuća sati televizijskih emisija i filmova u kojima se prikazuje scene nasilja, ubojstava u kojima se nekoga ustrijeli ili izbode nožem, vađenja utrobe, komadanja, guljenja kože i sakaćenja te ako slušaju muziku koja veliča silovanje, samoubojstvo, drogiranje, opijanje i fanatizam”.

Očito je da je Sotona, “vladar ovog svijeta”, oblikovao društvo tako da pobudi najniže ljudske strasti. A tko može reći da takva društvena klima snažno ne utječe na svakog od nas? (Ivan 12:31; Efežanima 6:12; Otkrivenje 12:9, 12).

Kao što smo već vidjeli, problemi čovječanstva započeli su grijehom prvog ljudskog para. Do čega je to dovelo? Premda Adamovi potomci ne snose odgovornost za njegov grijeh, ipak su svi oni rođenjem naslijedili grijeh, nesavršenost i smrt. Biblija objašnjava: “Zbog toga, kao što je preko jednog čovjeka grijeh ušao u svijet i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili” (Rimljanima 5:12).

Točno je da se ljudi zbog svoje nesavršenosti nalaze u nezavidnom položaju. No to ih ne oslobađa u potpunosti moralne odgovornosti. Biblija ističe da će oni koji pokažu vjeru u ono što je Jehova učinio za spasenje čovječanstva i usklade svoj život s njegovim mjerilima imati njegovo priznanje. Jehova se iz ljubavi i milosrđa pobrinuo da izbavi čovječanstvo, da takoreći otkupi ono što je Adam izgubio. Dar kojim je to omogućio otkupna je žrtva njegovog savršenog Sina, Isusa Krista, koji je rekao: “Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da nitko tko pokazuje vjeru u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život” (Ivan 3:16; 1. Korinćanima 15:21, 22).

Apostol Pavao izrazio je duboko cijenjenje za taj dar. Rekao je: “Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od tijela koje je podvrgnuto ovoj smrti? Neka je hvala Bogu preko Isusa Krista, našeg Gospodina!” (Rimljanima 7:24, 25). Pavao je znao da, ako iz slabosti počini grijeh, Boga može moliti za oprost na temelju otkupne žrtve Isusa Krista. *

I danas, kao i u prvom stoljeću, mnogi koji su prije vodili nemoralan život ili čija je situacija izgledala beznadno došli su do točne spoznaje biblijske istine, učinili potrebne promjene u svom životu i dobili priliku da prime blagoslov od Boga. Nije bilo jednostavno učiniti te promjene, a mnoge od tih osoba još se uvijek bore sa štetnim sklonostima. No uz Božju pomoć oni mogu sačuvati besprijekornost i pronaći radost u služenju njemu (Filipljanima 4:13). Razmotri primjer samo jedne osobe koja je učinila korjenite promjene u svom životu kako bi ugodila Bogu.

“U internatu sam se još kao dječak upleo u homoseksualne odnose, mada se sam nisam smatrao homoseksualcem. Moji su roditelji bili razvedeni, pa nisam osjetio toliko potrebnu roditeljsku ljubav. Po završetku školovanja otišao sam na odsluženje vojnog roka. U vojarni do moje nalazila se grupa homoseksualaca. Zavidio sam im na njihovom načinu života, pa sam se počeo družiti s njima. Nakon godinu dana smatrao sam se homoseksualcem. ‘Ja sam jednostavno takav’, mislio sam, ‘i tu se ništa ne može promijeniti.’

Počeo sam poprimati njihov žargon i izlaziti u njihove klubove, gdje su alkohol i droga bili lako dostupni. Mada je izvana sve izgledalo vrlo uzbudljivo i privlačno, zapravo je bilo odvratno. Duboko u sebi osjećao sam da su takve veze neprirodne i da nemaju budućnost.

U jednom gradiću naišao sam na Dvoranu Kraljevstva Jehovinih svjedoka u kojoj se upravo održavao sastanak. Ušao sam i poslušao predavanje o budućim životnim uvjetima u Raju na Zemlji. Nakon toga sreo sam neke Jehovine svjedoke, koji su me pozvali na kongres. Ono što sam tamo vidio bilo je za mene pravo otkriće — sretne obitelji koje zajednički obožavaju Boga. Započeo sam proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima.

Iako mi je to bio izazov, počeo sam primjenjivati ono što sam učio iz Biblije. Uspio sam se osloboditi svih svojih nečistih postupaka. Nakon 14 mjeseci proučavanja predao sam svoj život Jehovi i krstio se. Prvi put u životu imao sam prave prijatelje. Pomogao sam nekim osobama da upoznaju istinu iz Biblije i sada služim kao sluga pomoćnik u kršćanskoj skupštini. Jehova me stvarno blagoslovio.”

Pokušavati svu odgovornost za svoje neispravno ponašanje svaliti na gene jednostavno nije rješenje. Umjesto da nam takav stav pomogne u rješavanju naših problema, časopis Psychology Today zapaža da on “po svoj prilici izaziva osjećaj bespomoćnosti koji stoji u korijenu mnogih naših problema. Umjesto smanjenja broja problema, rezultat toga je, izgleda, njegovo povećanje.”

Istina je da se moramo boriti sa snažnim silama, između ostalog i sa svojim grešnim sklonostima te Sotoninim pokušajima da nas navede na neposlušnost Bogu (1. Petrova 5:8). Istina je i da naši geni mogu na ovaj ili onaj način utjecati na nas. No zasigurno nismo bespomoćni. Pravi kršćani imaju snažne pomagače — Jehovu, Isusa Krista, Božji sveti duh, njegovu Riječ Bibliju i kršćansku skupštinu (1. Timoteju 6:11, 12; 1. Ivanova 2:1).

Mojsije je izraelski narod prije ulaska u Obećanu zemlju podsjetio na njihovu odgovornost pred Bogom, rekavši: “Stavio [sam] pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo; zato izaberi život, da budeš živ ti i sjeme tvoje, ljubeći Jehovu Boga svojega, slušajući glas njegov i držeći se njega” (5. Mojsijeva 30:19, 20). Isto tako i danas svaki odgovorni pojedinac treba osobno odlučiti hoće li služiti Bogu i udovoljavati njegovim zahtjevima. Na tebi je da izabereš (Galaćanima 6:7, 8).