“ČETVRTINA svjetskog stanovništva živi u siromaštvu, 1,3 milijarde ljudi preživljava s manje od 1 eura dnevno, milijardu ljudi je nepismeno, 1,3 milijarde nema čistu vodu za piće i milijardu ih gladuje svaki dan.” Tako jedan izvještaj iz Irske opisuje stanje u svijetu.

Kako samo te žalosne činjenice dokazuju da su ljudi nesposobni pronaći trajna rješenja za svjetske probleme! Još tragičniju sliku dobijemo kada uzmemo u obzir da veliku većinu u tom izvještaju čine bespomoćne žene i djeca. Nije li strašno da se čak i danas, u 21. stoljeću, njihova prava i dalje “iz dana u dan krše u neviđenom omjeru”? (The State of the World’s Children 2000).

Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci izražava pouzdanje u to da se ta “mračna sjena nastala kršenjem [ljudskih prava] na cijeloj zemaljskoj kugli ipak može otkloniti”. U toj su organizaciji mišljenja da užasni životni uvjeti koje stotine milijuna ljudi nažalost trenutno moraju trpjeti nisu “niti neizbježni niti nepromjenjivi”. Ustvari, iz nje se upućuje apel “svim ljudima za stvaranje novog svijeta unutar jednog naraštaja”. To će biti, nadaju se oni, svijet u kojem nitko “neće trpjeti zbog siromaštva, diskriminacije, nasilja ili bolesti”.

Oni koji iznose takva predviđanja to čine zbog činjenice da već danas dobri ljudi čine izvanredno mnogo kako bi ublažili žalosne posljedice “naizgled beskrajnog niza sukoba i kriza”. Naprimjer, tokom proteklih 15 godina putem projekta Za djecu Černobila “ublažile su se patnje stotina djece koja su zbog izloženosti utjecaju radioaktivnog oblaka oboljela od raka” (The Irish Examiner, 4. travnja 2000). Humanitarne organizacije, neovisno o tome jesu li velike ili male, sigurno mnogo znače nebrojenim žrtvama rata i katastrofa.

Unatoč tomu, humanitarni djelatnici realno gledaju na stvari. Oni su svjesni toga da su problemi s kojima se suočavaju “rašireniji i dublje ukorijenjeni nego što su bili prije samo deset godina”. David Begg, direktor irske humanitarne organizacije Concern, kaže da su u vrijeme kad je Mozambik bio pogođen katastrofalnom poplavom “i djelatnici i simpatizeri i donatori bili na visini zadatka”. “No sami se ne možemo nositi sa svim tim silnim katastrofama”, dodaje on. U pogledu toga što se humanitarnim radom postiže u Africi on iskreno priznaje: “Nekoliko svijeća nade koje tamo gore ne daje mnogo svjetla.” Mnogi bi se složili da je njegov komentar točna ocjena i globalne situacije.

Je li realno očekivati da ćemo doživjeti ostvarenje tog “novog svijeta unutar jednog naraštaja”, ćemu se mnogi nadaju? Iako je ono što se danas postiže na humanitarnom planu uistinu za svaku pohvalu, dobro je da razmotrimo jedno drugo obećanje o pravednom novom svijetu u kojem će vladati mir. O tom obećanju govori Biblija, a o njemu će više riječi biti u sljedećem članku.