BETONSKE stepenice koje vode do manastira “Presvete Majke Božje” na otoku Tínosu na Egejskom moru vruće su od sunca, koje u kolovozu nemilosrdno prži. Žestoka vrućina ne može zaustaviti preko 25 000 revnih pravoslavnih hodočasnika koji krećući se u povorci nastoje doći do bogato ukrašene ikone Isusove majke.

Jedna hroma djevojčica, očigledno u bolovima i s očajničkim izrazom lica, hoda na koljenima koja jako krvare. Nedaleko od nje jedna iscrpljena starica, koja je doputovala s drugog kraja zemlje, napreže se kako bi, iako umornih nogu, nastavila hodati. Jedan nestrpljivi čovjek srednjih godina preznojava se dok se po svaku cijenu nastoji probiti kroz uskomešano mnoštvo. Njihov je cilj poljubiti ikonu Marije i kleknuti pred njom.

Ti veoma pobožni ljudi nesumnjivo su iskreni u svojoj želji da iskažu štovanje Bogu. No koliko ih je svjesno da takva odanost religioznim slikama vuče porijeklo iz običaja koji su postojali stoljećima prije kršćanstva?

U pravoslavnom svijetu ikona ima posvuda. U crkvama ikone Isusa, Marije i mnogih “svetaca” zauzimaju središnje mjesto. Vjernici često poljupcima, kađenjem i paljenjem svijeća iskazuju štovanje tim ikonama. Pored toga, u gotovo svim pravoslavnim domovima postoji jedan kutak rezerviran za ikone, gdje se članovi kućanstva mole. Nije ništa neobično čuti od pravoslavnih kršćana da se, kad iskazuju štovanje ikonama, osjećaju bližima Bogu. Mnogi vjeruju da su ikone prožete Božjom milošću i da imaju čudotvorne moći.

Ti bi se vjernici vjerojatno iznenadili kad bi saznali da kršćani prvog stoljeća nisu odobravali korištenje religioznih slika u štovanju Boga. U knjizi Byzantium stoji: “Budući da su rani kršćani iz judaizma naslijedili odbojnost prema idolopoklonstvu, s neodobravanjem su gledali na svaki oblik štovanja slika svetih osoba.” U istoj knjizi stoji sljedeće zapažanje: “Od petog stoljeća upotreba slika i likova (...) postaje sve raširenija u osobnom i liturgijskom štovanju.” Ako upotreba religioznih  slika ne potječe od kršćana iz prvog stoljeća, od koga onda potječe?

Istraživač Vitalij Ivanovič Petrenko napisao je: “Običaj upotrebe likova postojao je dugo prije kršćanske ere i porijeklo vuče iz poganske religije.” Mnogi se povjesničari slažu s tim i kažu da su elementi štovanja religioznih slika postojali još u religijama starog Babilona, Egipta i Grčke. Naprimjer, u staroj su se Grčkoj od religioznih predmeta koristili kipovi. Ljudi su vjerovali da kipovi imaju nadljudske moći. Vjerovali su da neke od tih likova nije napravila ljudska ruka, već da su pali s neba. U vrijeme posebnih svetkovina takve se religiozne likove u procesijama pronosilo kroz grad, a prinosile su im se i žrtve. “Pobožan čovjek smatrao je religiozni lik samim bogom, mada se pokušalo ukazivati na to (...) da postoji razlika između boga i lika koji ga predstavlja”, kaže Petrenko.

Kako su takve predodžbe i običaji prodrli u kršćanstvo? Isti je istraživač zapazio da je u stoljećima nakon smrti Kristovih apostola, a posebno u Egiptu, “kršćanstvo stajalo nasuprot ‘poganskoj mješavini’ egipatskih, grčkih, židovskih, istočnjačkih i rimskih običaja i vjerovanja”. Kao rezultat toga, “zanatlije koji su bili kršćani nastojali su pomiriti te dvije vjerske struje koristeći se poganskim simbolima zaodjenutima u novo ruho, mada ih u potpunosti nisu mogli odvojiti od poganskog značenja”.

Ubrzo su religiozne slike postale žarište osobnog i liturgijskog štovanja. U knjizi The Age of Faith povjesničar Will Durant opisuje kako je do toga došlo i kaže: “Povećavanjem broja štovanih svetaca pojavila se potreba za tim da se lakše razlikuju i pamte; slike svetaca i Marije izrađivale su se u velikom broju; a što se Krista tiče, nije samo njegov zamišljeni lik postao predmetom štovanja već i njegov križ — koji je praznovjernima služio čak i kao magična amajlija. Ljudska mašta  pretvorila je svete relikvije, slike i kipove u predmete štovanja; ljudi su pred njima padali ničice, ljubili ih, palili svijeće i kadili pred njima, krunili ih cvijećem i od njih očekivali čuda vjerujući da posjeduju magičnu moć. (...) Od crkvenih otaca i s crkvenih koncila stalno su dolazila pojašnjenja da likovi nisu svete osobe koje predstavljaju, nego samo podsjetnici na njih; narod nije želio praviti takve razlike.”

I danas bi se mnogi koji upotrebljavaju religiozne slike mogli opravdavati na sličan način i reći da su likovi samo predmeti koje treba duboko poštovati — a ne štovati. Mogli bi tvrditi da ih je ispravno — čak i prijeko potrebno — koristiti u štovanju Boga. Možda se slažeš s tim. No nameće se pitanje: ‘Slaže li se i Bog s tim?’ Je li možda poštovati neku religioznu sliku isto što i štovati je? Skrivaju li možda takvi običaji neke opasnosti?