“PUSTI me, zora je.”

“Neću te pustiti dokle me ne blagosloviš.”

“Kako ti je ime?”

“Jakov.”

“Odsada se nećeš zvati Jakov, nego Izrael; jer si se junački borio s Bogom i s ljudima, i odolio si” (1. Mojsijeva 32:26-28).

Do ovog neobičnog razgovora došlo je zahvaljujući tome što je 97-godišnji Jakov na jedan izvanredan način pokazao svoju vitalnost. Premda ga Biblija ne opisuje kao izrazito snažnog čovjeka, on se čitavu noć hrvao s jednim anđelom. Zašto? Jakov je bio duboko zabrinut za obećanje koje je Jehova dao njegovom pretku — za svoje nasljeđe.

Mnogo godina prije toga njegov mu je brat Ezav u zamjenu za jelo od leće dao svoje pravo koje mu je pripadalo kao prvorođenom sinu. Sada do Jakova stiže glas da mu Ezav ide u susret s 400 ljudi. Zabrinut, što je i razumljivo, Jakov moli Jehovu da mu potvrdi svoje obećanje kako će njegova obitelj napredovati u zemlji preko rijeke Jordan. U skladu sa svojim molitvama Jakov poduzima odlučne korake. Ezavu, koji se sve više približava, šalje velikodušne darove. Nadalje, svoj tabor za svaki slučaj razdjeljuje na dva dijela te svoje žene i djecu prebacuje preko rijeke Jabok. Njegovo naprezanje nastavlja se čitavu noć dok se neumorno i uz mnoge suze hrva s jednim anđelom kako bi od njega izmolio blagoslov (Ozej 12:4; 1. Mojsijeva 32:1-32).

Vratimo se još dalje u povijest i razmotrimo primjer Rahele, Jakovljeve druge žene i njegove prve ljubavi. Rahela je znala za Jehovino obećanje da će blagosloviti Jakova. Njena sestra Lija, Jakovljeva prva žena, rađa četiri sina, dok Rahela ostaje nerotkinja (1. Mojsijeva 29:31-35). Umjesto da dopusti da je nadvlada osjećaj samosažaljenja, Rahela ne prestaje moliti Jehovu te poduzima konkretne korake u skladu sa svojim molitvama. Kao što je to učinila i njena pretkinja Sara s Agarom, Rahela dovodi Jakovu svoju robinju Balu i nudi mu je kao konkubinu da  bi, kako kaže, ‘i ona imala djece od nje’. * Bala Jakovu rađa dva sina, Dana i Neftalija. Po rođenju Neftalija Rahela otkriva koliko ju je sve to u emocionalnom pogledu stajalo: “Borah se žestoko sa sestrom svojom, ali odoljeh.” Osim toga, Rahela je blagoslovljena i s dva vlastita sina, Josipom i Benjaminom (1. Mojsijeva 30:1-8; 35:24).

Zašto je Jehova blagoslovio fizički i emocionalni napor koji su uložili Jakov i Rahela? Zato što su stalno imali na umu njegovu volju i cijenili su svoje nasljeđe. Usrdno su se molili da ih njegov blagoslov prati u životu i poduzeli su potrebne korake koji su bili u skladu s Božjom voljom i svojim molitvama.

Poput Jakova i Rahele, mnogi i danas mogu potvrditi da je potrebno uložiti marljiv trud kako bi se dobio Jehovin blagoslov. Njihovi napori često su popraćeni suzama, obeshrabrenjem i osjećajem neuspjeha. Kršćanka Elizabeth prisjeća se koliko je truda morala uložiti kako bi nakon duge stanke opet počela redovito ići na kršćanske sastanke. Ako uzmemo u obzir da je imala pet malih sinova, supruga koji nije Jehovin svjedok te da se najbliža Dvorana Kraljevstva nalazila 30 kilometara od njenog doma, bio je to izazov. “Morala sam biti jako samodisciplinirana kako bih mogla biti redovita na sastancima, ali znala sam da će to koristiti kako meni tako i mojim sinovima. To im je pomoglo da uvide da je ovo životni put koji je vrijedan truda.” Jehova je blagoslovio njene napore. Od njena tri sina koja su aktivna u kršćanskoj skupštini dvojica su u punovremenoj službi. Radujući se njihovom duhovnom napretku, ona kaže: “Nadmašili su me u duhovnom rastu.” Kakav je to samo blagoslov za njen gorljiv trud!

Nakon što se uloži gorljiv trud i naporno radi, sigurno usljeđuju nagrade. Što se više trudimo u nekom poslu ili zadatku, osjećamo više zadovoljstva. Takvima nas je Jehova stvorio. “Kad svaki čovjek jede i pije i uživa dobra od svakoga truda svojega, to je dar Božji”, napisao je kralj Salamun (Propovjednik 3:13; 5:18, 19). Pa ipak, ako želimo da nas Bog blagoslovi, naši napori moraju biti usmjereni u pravom smjeru. Naprimjer, je li razumno očekivati da će nas Jehova blagosloviti ako duhovne aktivnosti potiskujemo u drugi plan? Može li se predani kršćanin nadati Jehovinom odobravanju ako prihvati posao ili unapređenje zbog kojeg će redovito izostajati s kršćanskih sastanaka, koji nam pružaju priliku da druženjem s braćom i poukom jačamo svoju vjeru? (Hebrejima 10:23-25).

Ako osoba tokom svog života naporno radi kako bi postigla svjetovnu karijeru ili stekla bogatstvo i zbog toga žrtvuje duhovne stvari, ne mora nužno značiti da će ‘uživati u dobru’. Isus je u svojoj usporedbi o sijaču slikovito opisao do čega može dovesti trud usmjeren u krivom smjeru. Sjeme “posijano među trnje”, rekao je Isus, “to je onaj koji sluša riječ, ali tjeskobna briga ovog sustava stvari i prijevarna moć bogatstva uguše riječ, i on prestane donositi plod” (Matej 13:22). I Pavao je upozorio na istu zamku i dodao da  ljudi čiji se život okreće oko materijalnih stvari “padaju u iskušenje i zamku i mnoge bezumne i štetne želje, koje guraju ljude u uništenje i propast”. Koji je lijek protiv takvog duhovno štetnog načina života? Pavao je nastavio: ‘Bježi od toga i polaži nadu, ne u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, koji nas svime bogato opskrbljuje za naš užitak’ (1. Timoteju 6:9, 11, 17).

Bez obzira na to koliko imamo godina ili koliko dugo služimo Jehovi, bit će za naše dobro ako se ugledamo na Jakova i Rahelu i poput njih uložimo gorljiv trud. Dok su težili za Božjim priznanjem, oni nikada nisu izgubili iz vida svoje nasljeđe, premda su se našli u zastrašujućim i teškim okolnostima. Pritisci i problemi s kojima se danas suočavamo mogu biti jednako tako zastrašujući i teški, a mogu nas čak baciti u očaj. Ponekad smo u iskušenju da odustanemo od borbe, a tako možemo postati još jedna žrtva Sotoninih napada. Kako bi ostvario svoj cilj, Sotona može iskoristiti sve što mu stoji na raspolaganju: zabavu ili rekreaciju, sport ili hobi, karijeru ili bogatstvo. Često se obećavaju divne stvari, ali se takva obećanja rijetko ispune. Oni koji se na prijevaru ili nagovor odluče posvetiti takvim težnjama na kraju se uglavnom razočaraju. Poput Jakova i Rahele, koji su živjeli u davno doba, gajimo duh srčanog borca i nemojmo postati žrtva Sotoninih spletki.

Đavlu ništa ne bi bilo draže nego da nas vidi kako priznajemo poraz, misleći da je ‘situacija beznadna, da se ništa ne može učiniti i da nema smisla boriti se’. Stoga je za sve nas od presudne važnosti da ne postanemo malodušni te počnemo razmišljati: ‘Nitko me ne voli’ i ‘Jehova me zaboravio’. Može biti kobno ako se prepustimo takvim mislima. Zar to ne bi značilo da se predajemo i da se ne želimo dalje boriti dok ne primimo neki blagoslov? Ne zaboravi, Jehova blagoslivlja naš gorljiv trud.

Naša duhovna dobrobit velikim dijelom ovisi o tome jesmo li svjesni dviju temeljnih činjenica vezanih za naš život kao Jehovinih slugu. (1) Nitko nije usamljen slučaj kad je riječ o problemima, bolestima ili teškim životnim situacijama i (2) Jehova sluša vapaje onih koji ga usrdno mole za pomoć i blagoslov (2. Mojsijeva 3:7-10; Jakov 4:8, 10; 1. Petrova 5:8, 9).

Bez obzira na to koliko tvoje okolnosti bile teške ili koliko se osjećaš bespomoćnim, ne predaj se ‘grijehu koji nas lako zapliće’ — pomanjkanju vjere (Hebrejima 12:1). Nastavi se boriti dok ne primiš blagoslov. Budi strpljiv, imajući na umu ostarjelog Jakova koji se čitavu noć hrvao kako bi primio blagoslov. Poput poljoprivrednika koji u proljeće sije i onda čeka žetvu, strpljivo čekaj da Jehova blagoslovi tvoj udio u duhovnim aktivnostima, iako možda misliš da je neznatan (Jakov 5:7, 8). I uvijek imaj na umu psalmistove riječi: “Koji su sa suzama sijali, neka žanju s pjevanjem” (Psalam 126:5; Galaćanima 6:9). Stoj čvrsto i ostani u redovima onih koji se ne povlače iz borbe.