NAŠA je obitelj živjela u drvenoj kući u Crows Nestu, sjevernom predgrađu Sydneya. Jednog dana kad sam se vratila iz škole zatekla sam majku kako na vratima priča s nekim čovjekom. Zanimalo me tko je taj nepoznati čovjek u odijelu i s torbom punom knjiga. Stidljivo sam se ispričala i ušla u kuću. No nekoliko minuta kasnije majka me pozvala da dođem. Rekla je: “Ovaj čovjek ima zanimljive knjige, a temelje se na Bibliji. Budući da ćeš uskoro imati rođendan, možeš odabrati hoćeš li za  poklon novu haljinu ili ove knjige. Što bi željela?”

“Oh, mama, rado bih imala te knjige. Hvala ti”, odgovorila sam.

Tako sam s deset godina dobila prva tri sveska Studija Svetog pisma koje je napisao Charles Taze Russell. Čovjek koji ih je donio rekao je majci da će mi te knjige vjerojatno biti preteške te da će mi ona trebati pomoći da ih razumijem. Majka je rekla da će to rado učiniti. Nažalost, umrla je ubrzo nakon toga. Otac je davao sve od sebe kako bi se brinuo za mog brata, sestru i mene, ali sam sada dobila dodatna zaduženja i činilo mi se da imam jako malo slobodnog vremena. No uskoro smo doživjeli još jednu tragediju.

Godine 1914. izbio je Prvi svjetski rat, a samo godinu dana kasnije poginuo je naš dragi otac. Ostali smo siročad, pa su moji brat i sestra otišli živjeti kod jednih rođaka, a ja sam poslana u katolički internat. Samoća me ponekad razdirala. Pa ipak, sretna sam što sam se mogla posvetiti muzici, naročito sviranju klavira, što sam jako voljela. Nakon nekoliko godina završila sam školovanje u internatu. Godine 1919. udala sam se za Roya Smitha, prodavača muzičkih instrumenata. Godinu dana kasnije dobili smo dijete i tako sam ponovno bila zaokupljena dnevnim životnim brigama. No što je bilo s onim knjigama?

Svih tih godina “knjige o Bibliji” bile su sa mnom. Premda ih zapravo nikada nisam pročitala, duboko u sebi osjećala sam da nose važnu poruku. A onda nas je jednog dana potkraj 1920-ih posjetila naša susjeda Lil Bimson. Otišle smo u dnevni boravak, sjele i pile čaj.

“O, pa vi imate te knjige!” odjednom je rekla.

“Koje knjige?” pitala sam sva zbunjena.

Pokazala je na Studije Svetog pisma koje su stajale u ormaru s knjigama. Lil ih je tog dana posudila i odnijela kući jedva čekajući da ih pročita. Nije mogla prikriti svoje veliko oduševljenje onim što je pročitala. Nabavila je još literature od Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Nije se mogla suzdržati da nam ne ispriča što je sve saznala. Jedna od knjiga koje je dobila bila je Harfa Božja, koja je ubrzo dospjela i u našu kuću. Kad sam konačno pronašla vremena da pročitam tu biblijsku publikaciju, odlučila sam služiti Jehovi. Napokon sam pronašla odgovore na osnovna pitanja koje mi moja crkva nije mogla pružiti.

Sretna sam da je i Roy poklonio pomnu pažnju biblijskoj poruci, tako da smo oboje marljivo proučavali Bibliju. Roy je ranije bio mason. Naša je obitelj sada bila ujedinjena u pravom obožavanju i dvaput tjedno jedan je brat vodio biblijski studij s cijelom obitelji. Kad smo počeli pohađati sastanke Istraživača Biblije primili smo dodatnu pomoć. Sastanci u Sydneyu održavali su se u maloj unajmljenoj dvorani u predgrađu Newtown. Tada je u cijeloj zemlji bilo nešto manje od 400 Jehovinih svjedoka i većina braće trebala je prilično  daleko putovati kako bi posjećivala sastanke.

Da bi prisustvovala sastancima, naša je obitelj morala prelaziti sidnejsku luku. Prije nego je 1932. bio izgrađen sidnejski lučki most, luku smo svaki put prelazili trajektom. Bez obzira na vrijeme i novac koje smo potrošili na ta putovanja, nastojali smo prisustvovati svakom duhovnom obroku koji nam je Jehova pripremio. Trud koji smo ulagali kako bismo ostali čvrsti u istini doista se isplatio jer je ubrzo izbio Drugi svjetski rat i naša se obitelj izravno morala suočiti s pitanjem neutralnosti.

Početkom 1930-ih moja obitelj i ja bili smo uključeni u nekoliko uzbudljivih događaja. Krstila sam se 1930, a 1931. prisustvovala nezaboravnom kongresu na kojem smo svi ustali i složili se da prihvaćamo divno ime Jehovini svjedoci. Roy i ja smo se trudili živjeti u skladu s tim imenom, pa smo sudjelovali u svim vidovima službe propovijedanja i akcijama koje je organizacija pokrenula. Naprimjer, 1932. sudjelovali smo u posebnoj akciji raspačavanja brošura mnoštvima ljudi koji su došli na otvorenje sidnejskog mosta. Korištenje automobila sa zvučnicima u djelu propovijedanja bilo je nešto nezaboravno, a našoj je obitelji bilo posebno drago da svoj automobil koristi u tu svrhu. Tako su zahvaljujući tehnici sidnejskim ulicama odjekivala snimljena biblijska predavanja brata Rutherforda.

No vremena su se opet mijenjala i postajala sve teža. Australiju je 1932. zahvatila velika ekonomska kriza, pa smo Roy i ja odlučili pojednostaviti život. Jedna od stvari koje smo poduzeli bila je da smo se preselili bliže skupštini, čime smo znatno smanjili troškove prijevoza. No ekonomski problemi postali su nam najmanja briga kad je strahota Drugog svjetskog rata zahvatila čitav svijet.

Jehovini su svjedoci zbog poslušnosti Isusovoj zapovijedi da ne budu dio ovog svijeta postali meta progonstva diljem svijeta, pa tako i u Australiji. Neki su nas pod utjecajem ratne histerije nazivali komunistima. Ti su protivnici lažno optužili Jehovine svjedoke da u Australiji koriste svoje četiri radiostanice kako bi japanskoj vojsci slali poruke.

Na mladu braću koja su bila pozvana u vojsku vršilo se snažan pritisak da učine kompromis. Drago mi je što mogu reći da su naša sva tri sina čvrsto zastupala svoja uvjerenja i ostala neutralna. Najstariji, Richard, dobio je zatvorsku kaznu od 18 mjeseci. Naš drugi sin, Kevin, uložio je prigovor savjesti. Nažalost, naš najmlađi sin Stuart poginuo je u prometnoj nesreći kad je motorom išao na završno suđenje kako bi branio svoj stav neutralnosti. Ta nas je tragedija duboko potresla. No to što smo nastavili stavljati Kraljevstvo na prvo mjesto i Jehovino obećanje o uskrsnuću davalo nam je snage da ustrajemo.

U siječnju 1941. djelovanje Jehovinih svjedoka u Australiji bilo je zabranjeno. No Roy i ja smo poput Isusovih apostola slušali Boga kao vladara, a ne ljude, pa smo dvije i po godine djelovali u tajnosti. U to su vrijeme dva policajca u civilu pokucala na moja vrata, kao što sam spomenula u uvodu. Što se dogodilo?

Pozvala sam ih da uđu. Rekla sam: “Ako nije problem, rado bih do kraja popila čaj prije nego pretražite kuću.” Oni su se začudo složili, pa sam otišla u kuhinju kako bih se pomolila Jehovi i razmislila što učiniti. Kad sam se vratila, jedan je policajac ušao u radnu sobu i uzeo sve na čemu je bila nacrtana stražarska kula, zaštitni znak Društva Kula stražara, čak i literaturu iz moje torbe te Bibliju.

Zatim je upitao: “Jeste li sigurni da nemate negdje skrivene kutije s literaturom? Dobili  smo informaciju da svakog tjedna odlazite na sastanke u dvoranu na kraju ulice i da tamo donosite mnogo literature.”

“Istina je”, odgovorila sam, “no sada je tamo nema.”

“Da, to znamo, gospođo Smith”, rekao je. “Ali znamo i to da vaši ljudi u susjedstvu literaturu drže po kućama.”

U spavaćoj sobi našeg sina pronašli su pet kutija brošurica Sloboda ili rimokatolicizam.

“Jeste li sigurni da nemate još literature negdje u garaži?” upitao je.

“Ne, tamo nema literature”, rekla sam.

Zatim je otvorio kuhinjski ormar u blagovaonici. Pronašao je prazne obrasce za skupštinski izvještaj. Uzeo ih je, a zatim inzistirao da odemo do garaže.

“Onda, molim vas, pođite za mnom”, rekla sam.

Pošli su za mnom do garaže i nakon što su je pretražili, otišli su.

Policajci su mislili da je onih pet kutija koje su pronašli pravo blago! No pravo su blago ostavili. U to sam vrijeme služila kao skupštinski sekretar, tako da sam kod kuće imala popis skupštinskih objavitelja i druge važne informacije. Braća su nas, na svu sreću, upozorila da možemo očekivati takve pretrese, pa sam pažljivo sakrila te dokumente. Spremila sam ih u koverte koje sam stavila na dno kutija s čajem, šećerom i brašnom. Neke sam sakrila u kavez za ptice, koji je bio blizu garaže. Tako su policajci prošli tik pored informacija koje su željeli.

Do 1947. naša starija djeca osnovala su svoje obitelji. Budući da su nam to tadašnje okolnosti dozvoljavale, Roy i ja smo odlučili započeti s punovremenom službom. U južnoj Australiji postojala je potreba za propovjednicima, pa smo prodali kuću i kupili prikolicu koju smo nazvali Mispa, što znači “stražarska kula”. Živeći takvim načinom života mogli smo propovijedati u udaljenim područjima. Često smo obrađivali neobrađena seoska područja. Iz tog perioda čuvam mnoge drage uspomene. Vodila sam više biblijskih studija, a jedan je bio s mladom ženom imenom Beverly. Prije nego je napredovala do krštenja, odselila se. Zamislite koliko sam bila sretna kad mi je godinama kasnije na jednom kongresu prišla jedna sestra i predstavila se kao Beverly! Veoma me obradovalo kad sam je nakon svih tih godina vidjela kako zajedno sa suprugom i djecom služi Jehovi.

Godine 1979. imala sam posebnu priliku pohađati Školu pionirske službe. Jedna od stvari koje su bile istaknute u toj školi je da pionir mora redovito održavati kvalitetan osobni studij ako želi ustrajati u službi. Uvjerila sam se da je to doista tako. Moj se cijeli život okretao oko proučavanja, sastanaka i službe. Ponosna sam na svojih preko 50 godina opće pionirske službe.

Posljednjih nekoliko desetaka godina suočavala sam se s posebnim izazovima. Godine 1962. dijagnosticiran mi je glaukom.  U ono vrijeme liječenje još nije bilo toliko uspješno, pa mi se vid naglo pogoršavao. Roy je također imao zdravstvenih problema, a 1983. doživio je jaki moždani udar zbog kojeg je ostao djelomično paraliziran i nije mogao govoriti. Umro je 1986. Mnogo mi je značila njegova praktična pomoć dok sam bila u punovremenoj službi i on mi jako nedostaje.

Unatoč tim udarcima nastojala sam nastaviti s redovnim duhovnim aktivnostima. Kupila sam malo snažniji automobil kako bih uz pomoć svoje kćerke Joyce nastavila pionirsku službu u gotovo seoskim područjima. Vid mi se jako pogoršavao tako da sam na kraju oslijepjela na jedno oko. Umjesto njega imam stakleno oko. Služeći se drugim okom na koje sam slabo vidjela i uz pomoć povećala mogla sam svaki dan tri do pet sati proučavati publikacije tiskane krupnim slovima.

Uvijek sam izuzetno cijenila proučavanje. Onda možete zamisliti koliki mi je bio šok kad sam jednog poslijepodneva dok sam proučavala posve neočekivano potpuno izgubila vid. To je izgledalo kao da je netko ugasio svjetlo. Sad sam bila posve slijepa. Kako ću sada proučavati? Pa, iako sam danas gotovo gluha, slušam audiokasete, a tu je i moja obitelj koja mi brižno pomaže da ostanem duhovno jaka.

Budući da sam stogodišnjakinja, imam i drugih zdravstvenih problema zbog kojih mnogo toga više ne mogu činiti. Ponekad se osjećam izgubljeno. Zapravo, budući da ne vidim, nekada stvarno i jesam izgubljena! Voljela bih opet voditi biblijske studije, ali zbog zdravlja više nisam u stanju ići u službu i pronaći osobe koje bi htjele proučavati. To me u početku deprimiralo. Morala sam se pomiriti s time da imam neka ograničenja i naučiti živjeti s njima. Nije bilo lako. No ipak sam radosna što svakog mjeseca mogu izvijestiti barem nešto vremena koje provedem razgovarajući s drugima o našem velikom Bogu, Jehovi. Uvijek kad mi se pruži prilika da razgovaram o Bibliji, naprimjer kad me posjete medicinske sestre, trgovci ili netko drugi, ja je iskoristim — naravno, taktično.

Za mene je naročiti blagoslov što mogu vidjeti da četiri generacije moje obitelji vjerno obožavaju Jehovu. Neki od članova obitelji služe kao pioniri na područjima gdje su potrebni propovjednici, neki su starješine ili sluge pomoćnici, a neki betelski radnici. I ja sam poput mnogih iz moje generacije očekivala da će kraj ovog sustava već odavno doći. No tijekom ovih 70 godina služenja Bogu doživjela sam izvanredan porast organizacije! Izuzetno sam sretna što sam učestvovala u tako velikom pothvatu.

Medicinske sestre koje me posjećuju kažu da me sigurno moja vjera drži na životu. A ja se slažem s njima. Nema boljeg života od služenja Jehovi. I ja poput kralja Davida doista mogu reći da sam stara i zadovoljna životom (1. Dnevnika 29:28).

(Dana 1. travnja 2002, dok je ovaj članak bio u pripremi za izdavanje, sestra Muriel Smith je umrla, svega mjesec dana prije nego je navršila 102 godine. Ona je pružala divan primjer vjernosti i ustrajnosti.)