U NEKIM mjestima na Solomonskim otocima čak je 80 posto osoba koje su danas Jehovini svjedoci bilo nepismeno. Zbog toga su samo djelomično mogli sudjelovati na tjednim skupštinskim sastancima, a imali su i poteškoća dok su druge poučavali istinama o Kraljevstvu. Je li doista moguće naučiti odrasle ljude koji nikada nisu držali olovku u ruci čitati i pisati?

Na Solomonskim se otocima u gotovo svim skupštinama Jehovinih svjedoka organiziralo tečaj opismenjivanja, a koristilo se brošuru Nauči čitati i pisati koju su objavili Jehovini svjedoci. Iz kratkog osvrta na taj program saznat ćemo kako se stotinama osoba pomoglo da postanu pismene. A što je još važnije, to što su naučili čitati i pisati omogućilo im je da drugima kvalitetnije prenose svoja uvjerenja (1. Petrova 3:15).

Jedna misionarka koja je služila u skupštini s preko stotinu objavitelja Kraljevstva primijetila je da je na tjednom proučavanju Biblije pomoću Kule stražare tek nekoliko objavitelja imalo osobni primjerak tog časopisa, a još je manje njih davalo komentare. Zašto? Jer je većina bila nepismena. Kad je u skupštini bila dana obavijest da će se organizirati tečaj čitanja i pisanja, misionarka se dobrovoljno javila da bude učiteljica. U početku je dolazila samo nekolicina, no uskoro se priključilo preko 40 osoba svih uzrasta.

Kakvi su bili rezultati? Misionarka priča: “Bilo je to nedugo nakon što se organiziralo tečaj opismenjivanja. Tog sam jutra u šest sati otišla na tržnicu u kupovinu namirnica za misionarski dom. Na tržnici sam vidjela neke iz razreda, čak i one najmlađe, kako prodaju  kokosove orahe i povrće. Zašto su to radili? Kako bi zaradili novac kojim bi kupili olovku i bilježnicu jer su im trebale za nastavu! Osim toga, sad kad su pohađali tečaj poželjeli su nabaviti vlastiti primjerak časopisa Kula stražara.” Misionarka dodaje: “Sad i mladi i stari sudjeluju na skupštinskom Studiju Kule stražare, tako da imamo živu diskusiju.” Misionarku je naročito obradovalo što su je četiri osobe iz razreda pitale mogu li s njom ići u službu propovijedanja budući da se sada, kako su rekle, “više ne boje”.

Osim što su naučile čitati i pisati, osobe koje su pohađale tečaj opismenjivanja izvukle su i dodatne koristi. Naprimjer, supruga jednog brata nije bila Jehovin svjedok i skupština je zbog nje godinama imala problema. Ta je žena bacala kamenje na ljude gotovo bez ikakvog razloga, a čak je i komadom drva napadala druge žene. Kad bi sa svojim suprugom povremeno došla na kršćanski sastanak, bila je toliko ljubomorna da je njen suprug morao staviti sunčane naočale kako ga ona ne bi mogla optužiti da je gledao druge žene.

No nedugo nakon što je bio organiziran tečaj opismenjivanja, lijepo je pitala: “Mogu li i ja pohađati nastavu?” Odgovor je bio potvrdan. Otada nikad nije izostala s nastave, a niti sa skupštinskih sastanaka. Marljivo se trudila naučiti čitati i jako je dobro napredovala, zbog čega je bila veoma sretna. Kasnije je pitala: “Može li netko sa mnom proučavati Bibliju?” Njen je suprug rado započeo s njom studij, a ona i dalje napreduje kako u čitanju i pisanju tako i u usvajanju biblijske spoznaje.

Pedesetogodišnjoj osobi koja nikada nije imala olovku u ruci samo držanje olovke i pisanje slova može predstavljati veliki izazov. Neki su u početku tako jako pritiskali olovku da su zaradili žuljeve na prstima. Nakon što su se tjednima zdušno trudili držati olovku i pisati njome, neki su s velikim osmijehom rekli: “Sad s lakoćom mogu micati rukom po papiru!” Napredak učenika obradovao je i učitelje. Jedna je učiteljica rekla: “Pravi je užitak poučavati razred. Učenici po završetku nastave često pljeskanjem izraze duboku zahvalnost za ovo školovanje koje im je omogućio Jehova.”

Osim misionara, sretni su i Jehovini svjedoci koji su sada pismeni. Zašto su sretni? Jer im to što znaju čitati i pisati pomaže slaviti Jehovu.