‘KAKO bi mi novac samo dobro došao!’ razmišljala je Nana, samohrana majka trojice sinova iz Kaspe (Republika Gruzija). Želja da dođe do novca jednog joj se jutra i ispunila. Pored policijske stanice pronašla je 300 larija. Nikoga nije bilo u blizini. Bila je to prilično velika svota novca. Ustvari, Nana nije vidjela novčanicu od 100 larija u posljednjih pet godina, otkako je lari državna valuta. Novac koji je pronašla trgovci u njenom kraju ne zarade za nekoliko godina.

‘Što mi vrijedi taj novac ako izgubim vjeru, strah pred Bogom i duhovnost?’ razmišljala je Nana. Ove je kršćanske osobine stekla unatoč teškom progonstvu i fizičkom zlostavljanju koje je pretrpjela zbog svojih vjerskih uvjerenja.

Hodajući prema policijskoj stanici Nana je ugledala pet policajaca kako nešto očajnički traže. Odmah joj je bilo jasno da traže novac, pa im je prišla i upitala ih: “Jeste li nešto izgubili?”

“Novac”, odgovorili su.

“Koliko?”

“Tristo larija!”

“Ja sam ih pronašla”, rekla je Nana. Zatim je upitala: “Znate li zašto vam vraćam novac?” Odgovorili su da ne znaju.

“Zato što sam Jehovin svjedok”, nastavila je. “Da nisam, ne bih vam ga vratila.”

Šef policije, koji je izgubio novac, nagradio je Nanu za poštenje s 20 larija.

O ovom se događaju brzo pročulo po Kaspi. Čistačica koja radi u policijskoj stanici sljedećeg je dana rekla Nani: “[Šef] uvijek ima vašu literaturu u uredu. Vjerojatno će je sada još više cijeniti.” Jedan je policajac čak rekao: “Tko bi kršio zakon kad bi svi ljudi bili Jehovini svjedoci?”