JEDAN pismoznalac iz prvog stoljeća n. e. upitao je Isusa: ”Tko je zapravo moj bližnji?” Isus mu u svom odgovoru nije rekao tko je zapravo njegov bližnji, već po čemu ga se može prepoznati. Vjerojatno ti je poznata ta Isusova usporedba. Mnogi je poznaju kao parabolu o milosrdnom Samarićaninu, a zapisana je u Lukinom Evanđelju. Isus je ispričao sljedeću priču:

”Neki je čovjek silazio iz Jeruzalema u Jerihon i upao među razbojnike, koji su ga i svukli i pretukli, te su otišli, ostavivši ga polumrtvog. A slučajno je tim putem silazio neki svećenik, ali, kad ga je vidio, prošao je suprotnom stranom. Isto tako i Levit, kad je naišao na ono mjesto i vidio ga, prošao je suprotnom stranom. No neki je Samarićanin prolazeći tim putem došao do njega, i kad ga je vidio sažalio se. Zato mu je prišao i povio mu rane, zalijevajući ih uljem i vinom. Tada ga je stavio na svoju životinju te ga doveo u konačište i pobrinuo se za njega. A sutradan je izvadio dva denara, dao ih vlasniku konačišta, i rekao: ’Pobrini se za njega, i što god potrošiš više od ovoga, platit ću ti kad se vratim.’ Što ti se čini, koji se od ove trojice pokazao  bližnjim čovjeku koji je upao među razbojnike?” (Luka 10:29-36).

Pismoznalac je očigledno shvatio poruku priče, budući da je bez dvoumljenja točno rekao tko je ranjenom čovjeku bio bližnji: ”Onaj koji je postupio milosrdno prema njemu.” Isus mu je nato rekao: ”Idi pa i ti čini tako” (Luka 10:37). Kako samo ta snažna usporedba pokazuje što znači nekome biti bližnji u pravom smislu te riječi! Isusova parabola može nas čak potaknuti da se upitamo: ’Kakav sam ja kao bližnji? Utječe li moja rasna ili nacionalna pripadnost na to koga smatram svojim bližnjima? Daju li mi takvi činioci za pravo da se ne smatram obaveznim priskočiti u pomoć svakom svom bližnjem, ako znam da je u nevolji? Dajem li sve od sebe kako bih bio ljubazan prema svojim bližnjima?’

Ako smatramo da se u tome trebamo popraviti, moramo početi od svog misaonog stava. Trebali bismo se usredotočiti na to da budemo ljubazni prema svojim bližnjima. Vjerojatnije je da će onda i oni prema nama biti takvi. Isus je prije gotovo dvije tisuće godina u svojoj poznatoj Propovijedi na gori istaknuo jedno važno načelo primjenjivo u međuljudskim odnosima. Rekao je: ”Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima” (Matej 7:12). Ako se s drugima ophodiš s poštovanjem, dostojanstveno i ljubazno, potaknut ćeš ih da se na isti način oni ophode s tobom.

U članku ”Kako voljeti svoje susjede”, koji je izašao u časopisu The Nation Since 1865, novinarka i spisateljica Lise Funderburg navela je nekoliko jednostavnih stvari kojima se mogu poboljšati odnosi među susjedima. Napisala je: ”Željela bih da se ( . . . ) kontakti svedu na stotine malih usluga koje susjedi čine jedni drugima — donošenje novina, čuvanje djece, odlaženje u dućan. Takve odnose želim u ovom svijetu u kojem se ljudi sve više otuđuju jedni od drugih i teško se nose s osjećajem straha i kriminalom.” Nakon toga je dodala: ”Odnekuda morate početi. Možda baš od prvog susjeda.”

I časopis Canadian Geographic pružio je koristan savjet koji susjedima može pomoći u razvijanju dobrih međusobnih odnosa. Spisateljica Marni Jackson iznijela je svoje zapažanje: ”Susjede, slično kao i članove obitelji, često ne možemo birati. Ti odnosi zahtijevaju taktičnost, učtivost i tolerantnost.”

Istina, mnogi se od nas možda nevoljko upuštaju u razgovor sa susjedima. Možda nam se čini da je mnogo lakše izbjegavati kontakte s njima i živjeti svoj život. Međutim, Biblija kaže da je ’više sreće u davanju nego u primanju’ (Djela apostolska 20:35). Stoga dobar susjed spremno ulaže trud kako bi se upoznao s ljudima koje svakodnevno susreće. Iako možda nema namjeru sklapati bliska prijateljstva sa susjedima, ipak je spreman s vremena na vrijeme upustiti se u kratak razgovor, a u početku se možda samo prijateljski nasmiješiti ili mahnuti.

Kao što je prethodno navedeno, postoje ”stotine malih usluga” koje susjedi čine jedni za druge, a igraju vrlo važnu ulogu u tome da se među njima uspostave i zadrže dobri odnosi. Zato je dobro da uvijek nastojimo nekim malim gestama pokazati ljubaznost svojim susjedima jer to često unapređuje duh suradnje i uzajamnog poštovanja. Štoviše, budemo li tako činili, slijedit ćemo biblijski savjet: ”Ne odreci dobra onima kojima treba, kad možeš učiniti” (Priče Salamunove 3:27; Jakov 2:14-17).

Bilo bi idealno kad bismo mogli reći da svatko sa zahvalnošću prima pomoć i poklone. Nažalost, to nije uvijek tako. Kad im se ponudi pomoć ili nešto daruje iz iskrenih motiva, ljudi često reagiraju tako nezahvalno  da bi onaj tko iskreno daje sebi mogao reći: ’Ovo je posljednji put da sam to učinio!’ Ponekad će možda sav tvoj trud da prijateljski pozdraviš susjede ili im mahneš izmamiti tek to da oni bezvoljno kimnu glavom.

Pa ipak, u mnogo slučajeva takva osoba nije nezahvalna, iako se na prvi pogled tako može činiti. Njena rezerviranost ili nesigurnost može se možda objasniti time što dolazi iz druge kulture, zbog čega može biti suzdržana u odnosima s ljudima i davati dojam hladne osobe. S druge strane, za neke bi ljude u ovom nezahvalnom svijetu tvoja prijaznost mogla biti neobična, a mogli bi čak sumnjati u tvoje poticaje. Možda te trebaju bolje upoznati. Prema tome, potrebni su vrijeme i strpljivost kako bi se ljudi sprijateljili. Međutim, susjedi koji se uče rado davati i zahvalno primati doprinijet će duhu koji bi trebao vladati među susjedima, a to će rezultirati mirom i srećom.

Dobar susjed posebno zlata vrijedi kad se dogodi neka katastrofa. Tokom vremena nevolje do izražaja dolazi istinski duh suradnje među susjedima. Postoje mnogi izvještaji o tome da su susjedi nesebično pomagali jedni drugima tokom takvog vremena. Izgleda da zajedničke tragedije potiču susjede na spontanu suradnju i naprezanje u korist drugih. Čak i oni koji inače nisu u dobrim odnosima često će u takvim prilikama surađivati.

Naprimjer, The New York Times izvijestio je da su, kad je 1999. godine Tursku pogodio razoran potres, tradicionalni neprijatelji pokazali susjedsku solidarnost. ”Godinama su nas učili da mrzimo Turke”, napisala je grčka kolumnistica Anna Stergiou u jednom atenskom listu. ”No njihova neopisiva bol ne usrećuje nas. Bili smo potreseni; plakali smo. Prastara mržnja kao da je nestala pred slikama mrtvih beba.” Kad su akcije spašavanja službeno bile obustavljene, grčki spasilački timovi odbili su prekinuti potragu za preživjelima.

Sudjelovanje u spašavanju bližnjih nakon što se desi katastrofa zasigurno je plemenito i herojsko djelo. Pa ipak, upozoriti svog bližnjeg prije nego nevolja nastupi i tako spasiti njegov život nesumnjivo se može smatrati čak i plemenitijim djelom. Nažalost, povijest potvrđuje da se na one koji upozoravaju svoje bližnje na dolazeću katastrofu često ne gleda sa simpatijama, budući da se katastrofa u vrijeme upućivanja upozorenja ne može jasno razabrati na horizontu. Na one koji prenose upozorenje često se gleda s nevjericom. Nastojanje da se pomogne onima koji nisu svjesni svoje nezavidne situacije zahtijeva ustrajnost i odricanje.

Uskoro će čovječanstvo zadesiti nešto daleko strašnije od prirodne katastrofe. Riječ je o prorečenoj akciji kojom će Svemogući Bog očistiti Zemlju od kriminala, zloće i problema koji ih prate (Otkrivenje 16:16; 21:3, 4).  Nema nimalo sumnje da će se taj važan događaj desiti! Jehovini svjedoci gorljivo žele što je moguće većem broju ljudi prenijeti spoznaju potrebnu za preživljavanje tog predstojećeg događaja koji će uzdrmati svijet. To je razlog zašto diljem svijeta tako ustrajno sudjeluju u svojoj općepoznatoj propovjedničkoj aktivnosti (Matej 24:14). Oni to čine dobrovoljno, iz ljubavi prema Bogu i bližnjem.

Zato ne dopusti da te predrasude ili osjećaj ljutnje spriječe u tome da saslušaš Jehovine svjedoke kad ti dođu na vrata ili ti pristupe na nekom drugom mjestu. Oni se trude biti dobri prema svojim bližnjima. Zato prihvati njihovu ponudu da s tobom proučavaju Bibliju. Božja Riječ nas uvjerava da je radostan suživot sa susjedima tik pred vratima. U to vrijeme nikakva rasna, vjerska ili klasna diskriminacija neće više narušavati srdačne međuljudske odnose koji su san većine nas.