NA TOM smo sastanku saznali mnogo zanimljivih stvari koje se planiralo kako bi se djelo propovijedanja proširilo diljem svijeta te da i mi možemo učestvovati u tome (Matej 24:14). Naprimjer, u Sjedinjenim je Državama bila otvorena nova škola u kojoj se mladiće i djevojke školovalo za misionare. Brat Knorr nam je naglasio da ćemo, ukoliko budemo pozvani u tu školu, dobiti samo “jednosmjernu kartu” i da nećemo unaprijed znati gdje ćemo služiti. Nekolicina nas ipak se prijavila.

Prije nego vam nastavim pričati što sam sve doživio nakon Drugog svjetskog rata, dopustite mi da se vratim na 1919. godinu, kada sam rođen. Prije i tijekom rata dogodilo se mnogo toga što je snažno utjecalo na moj život.

Kad je majka bila trudna sa mnom — svojim prvim djetetom — molila se da ako budem dječak postanem misionar. Njen je brat bio Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, no svi su ga u obitelji smatrali “crnom ovcom”. Živjeli smo nedaleko od Kopenhagena i kad bi Istraživači Biblije tamo održavali godišnje kongrese, majka bi pozvala ujaka Thomasa da spava kod nas, budući da je živio dosta daleko. Ujak je svojom zadivljujućom biblijskom spoznajom i logičnim objašnjavanjem pomogao majci da 1930. i sama postane Istraživač Biblije.

Majka je cijenila Bibliju. Držala se zapovijedi iz 5. Mojsijeve 6:7, pa je moju sestru i mene poučavala ‘kad je sjedila u kući i kad je išla putem, kad je išla spavati i kad je ustajala’. S vremenom sam i ja počeo propovijedati od kuće do kuće. Volio sam razgovarati s ljudima o crkvenim učenjima, kao što su besmrtnost duše i paklena vatra. Mogao sam pomoću Biblije uvjerljivo argumentirati da su ta učenja pogrešna (Psalam 146:3, 4; Propovjednik 9:5, 10; Ezehijel 18:4).

Nakon kongresa održanog 1937. u Kopenhagenu, podružnica Jehovinih svjedoka u Danskoj trebala je nekoga tko bi privremeno pomagao u skladištu literature. Nedugo prije toga završio sam srednju ekonomsku školu i nisam imao nikakvih obaveza, pa sam se ponudio da radim u skladištu. Kad tamo više nije bilo potrebno pomagati, bio sam zamoljen da pomažem u podružnici. Ubrzo sam se odselio od kuće i počeo živjeti u podružnici u Kopenhagenu, premda tada još nisam bio kršten. Svakodnevno druženje sa zrelim kršćanima pomoglo mi je da duhovno napredujem. Iduće godine, 1. siječnja 1938, simbolizirao sam svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi.

U rujnu 1939. izbio je Drugi svjetski rat. Onda su 9. travnja 1940. njemačke trupe okupirale Dansku. Budući da su Danci i dalje imali određenu mjeru slobode, mogli smo nastaviti s djelom propovijedanja.

A onda se dogodilo nešto predivno. Moj je otac postao vrlo aktivan, vjeran Jehovin svjedok i to je upotpunilo našu obiteljsku sreću. Stoga sam, kad sam zajedno s još četvoricom  Danaca bio pozvan da pohađam osmi razred Škole Gilead, imao podršku cijele obitelji. Petomjesečno školovanje započelo je u rujnu 1946. i održavalo se u predivnom kompleksu škole blizu South Lansinga u državi New York.

U Gileadu sam stekao divne nove prijatelje. Dok sam jedne večeri s Haroldom Kingom iz Engleske šetao oko škole, razgovarali smo o tome kamo bismo mogli biti poslani kad završimo školovanje. Harold je rekao: “Siguran sam da ću opet vidjeti bijele litice Dovera.” I bio je u pravu, no prije nego ih je ponovno vidio prošlo je 17 godina, a od toga je četiri i po godine proveo u samici u kineskom zatvoru! *

Nakon školovanja bio sam poslan u Texas (SAD), gdje sam služio kao putujući nadglednik, što je značilo posjećivati skupštine Jehovinih svjedoka kako bih ih duhovno jačao. Braća iz Texasa srdačno su me dočekala. Bila su oduševljena što su mogla surađivati s mladim Evropljaninom koji je tek završio Školu Gilead. Nakon što sam samo sedam mjeseci služio u Texasu, pozvan sam u svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). Brat Knorr dao mi je posao u uredu gdje sam naučio kako funkcionira svaki pojedini odjel centrale. Zatim sam poslan u dansku podružnicu kako bih pomogao braći primijeniti ono što sam naučio i pobrinuo se da se svaki posao obavlja na isti način kao i u Brooklynu. Cilj je bio poučiti podružnice diljem svijeta da funkcioniraju na isti način, čime bi se ostvarila veća efikasnost. Kasnije me brat Knorr poslao u Njemačku.

Kad sam u srpnju 1949. stigao u Wiesbaden (Njemačka), mnogi su njemački gradovi još uvijek bili razoreni. Djelo propovijedanja predvodili su muškarci koje je Hitler progonio još u vrijeme kad je 1933. došao na vlast. Neki su proveli u zatvorima i koncentracionim logorima između osam i deset godina, pa čak i duže! Imao sam priliku surađivati s tim Jehovinim slugama tri i po godine. Njihov jedinstven primjer vjere podsjeća me na izjavu njemačke povjesničarke Gabriele Yonan, koja je napisala: “Da za vrijeme nacionalsocijalističke diktature nije bilo ove nepokolebljive grupe kršćana, nakon Auschwitza i holokausta bili bismo u nedoumici je li uopće moguće držati se kršćanskih učenja koja je ostavio Isus.”

Ovdje sam u podružnici imao isti zadatak kao i u Danskoj: uvesti nov način obavljanja poslova. Kad su braća u Njemačkoj uvidjela da te promjene nisu bile zbog toga što su loše obavljala posao — nego da su one neophodne kako bi se ostvarilo bolju suradnju s ostalim podružnicama i centralom — bila su oduševljena i spremno su surađivala.

Godine 1952. primio sam pismo iz ureda brata Knorra u kojem sam zamoljen da se preselim u Bern (Švicarska). Tamo sam od 1. siječnja 1953. trebao služiti kao nadglednik podružnice.

Nedugo nakon što sam stigao u Švicarsku na kongresu sam upoznao Esther i ubrzo smo se zaručili. U kolovozu 1954. brat Knorr me pozvao da se vratim u Brooklyn, gdje sam saznao za svoj novi, uzbudljivi zadatak. Budući da se broj podružnica i njenih članova diljem svijeta znatno povećao, došlo je do novih organizacijskih promjena. Svijet je bio podijeljen na zone i svaka od njih trebala je imati zonskog nadglednika. Ja sam trebao služiti u dvije zone: Evropi i Sredozemlju.

Nakon kratkog boravka u Brooklynu vratio sam se u Švicarsku kako bih se pripremio za zonsku službu. Esther i ja smo se vjenčali, tako da je i ona došla služiti u podružnicu u Švicarskoj. Na svom prvom putovanju kao zonski nadglednik posjetio sam misionarske domove i podružnice u Italiji, Grčkoj, na Cipru, u zemljama Bliskog istoka i duž obale sjeverne Afrike te u Španjolskoj i Portugalu — ukupno u 13 zemalja. Zatim sam se vratio u Bern, a otamo sam nastavio putovanje u sve ostale evropske zemlje zapadno od željezne zavjese. Tijekom prve godine braka šest sam mjeseci izbivao iz kuće kako bih služio svojoj kršćanskoj braći.

Esther je 1957. ostala u drugom stanju i budući da nije predviđeno da u podružnici žive roditelji s djecom, odlučili smo se preseliti u Dansku k mome ocu, koji nas je rado primio. Esther se brinula i za našu kćer Rakel i za mog oca, a ja sam pomagao u novoizgrađenoj podružnici. Služio sam kao nastavnik u Školi službe za Kraljevstvo koju pohađaju skupštinski starješine te sam nastavio služiti kao zonski nadglednik.

Zonska je služba zahtijevala duža putovanja zbog čega sam, nažalost, dugo bio odvojen od naše kćeri. To je imalo svoje posljedice. Jednom sam neko vrijeme boravio u Parizu, gdje se otvorilo malu tiskaru. Esther i Rakel htjele su me posjetiti pa su vlakom došle do Gare du Norda, pariškog željezničkog kolodvora. Dočekao sam ih s Léopoldom Jontèsom, jednim bratom iz podružnice. Rakel je stajala na stepenici vagona, pogledala je Léopolda, zatim mene, pa opet Léopolda i onda ga zagrlila!

Daljnja izazovna promjena koju smo doživjeli bila je kad sam s 45 godina napustio punovremenu službu  kako bih se zaposlio i brinuo za obitelj. Zahvaljujući iskustvu koje sam dotad stekao kao Jehovin svjedok, mogao sam se zaposliti kao menadžer za izvoz. Nakon što sam u jednom poduzeću radio otprilike devet godina i Rakel je završila školu, odlučili smo odazvati se na poziv da se preselimo u neko područje gdje je bila veća potreba za propovjednicima Kraljevstva.

Raspitujući se o uvjetima života u Norveškoj, obratio sam se agenciji za zapošljavanje kako bih saznao mogu li u Norveškoj naći posao. Agencija mi nije uspjela mnogo pomoći. Kao 55-godišnjak nisam imao baš velikih izgleda da dobijem posao. Ja sam svejedno razgovarao s braćom u podružnici u Oslu i zatim unajmio kuću nedaleko od Drøbaka, nadajući se da ću ipak pronaći neki posao. I doista sam uspio, što nam je omogućilo da ostanemo neko vrijeme u Norveškoj i uživamo u divnoj službi podupirući djelo Kraljevstva.

Najljepše nam je bilo kad bismo s velikim dijelom naše skupštine putovali na sjever kako bismo obrađivali udaljena područja. Tada bismo u kampu unajmili kućice i svakog dana posjećivali raštrkane farme u veličanstvenim planinama. Uživali smo razgovarati o Božjem Kraljevstvu s tamošnjim srdačnim ljudima. Uručili bismo mnogo literature, no ponovne smo posjete morali odgoditi za narednu godinu. Ljudi nas unatoč tome nisu zaboravili! Esther i Rakel još se i danas sjećaju kako su nas ti ljudi, kad smo ponovno navratili, izgrlili kao da smo im članovi obitelji koje već dugo nisu vidjeli. U Norveškoj smo proveli tri godine i zatim se vratili u Dansku.

Nedugo nakon toga Rakel se zaručila s Nielsom Højerom, revnim općim pionirom. Nakon što su se vjenčali, Niels i Rakel nastavili su s pionirskom službom sve dok nisu dobili djecu. Niels se kao dobar suprug i brižan otac doista brinuo za potrebe svoje obitelji. Jednom je rano ujutro sa sinom otišao biciklom na plažu kako bi promatrali izlazak sunca. Jedan je susjed upitao malenoga što je radio s tatom na plaži. Odgovorio je: “Molili smo se Jehovi.”

Nekoliko godina kasnije Esther i ja prisustvovali smo krštenju naše dvoje najstarije unučadi, Benjamina i Nadje. Niels, koji je također bio prisutan, naglo se okrenuo prema meni. Pogledao me i rekao: “Pravi muškarci ne plaču.” No već smo sljedećeg trenutka obojica plakali jedan drugome na ramenu. Predivno je imati zeta s kojim možeš i plakati i smijati se!

Uslijedio je još jedan blagoslov — Esther i ja ponovno smo bili pozvani da dođemo služiti u danskoj podružnici. U to se vrijeme u Holbæku planiralo graditi novu, mnogo veću podružnicu. Imao sam priliku sudjelovati u nadgledanju gradnje, a cijeli su posao besplatno obavili volonteri. Usprkos jakoj zimi, najveći je dio posla bio gotov do kraja 1982, kada smo se svi radosno preselili u nove, veće objekte!

Ja sam ubrzo počeo obavljati uredski posao u kojem sam doista uživao, a Esther je radila na telefonskoj centrali. Moja je supruga s vremenom morala na operaciju kuka, a godinu i po kasnije operirala je žučni mjehur. Premda su se braća u podružnici divno brinula za nas, odlučili smo da je za sve najbolje ako napustimo podružnicu. Preselili smo se kako bismo bili u skupštini s našom kćerkom i njenom obitelji.

Esther danas nije dobrog zdravlja. No mogu reći da mi je svih ovih godina koje smo zajedno proveli u službi i usprkos tome što su nam se okolnosti stalno mijenjale Esther doista bila velika podrška i divna suradnica. Iako nam je zdravlje narušeno, oboje još uvijek imamo skromnog udjela u djelu propovijedanja. Kad se osvrnem na svoj život, radosno se prisjetim psalmistovih riječi: “Bože! ti si me učio od mladosti” (Psalam 71:17).