MILIJUNI ljudi sele se u strane zemlje u nadi da će tamo započeti potpuno nov život. U Evropi trenutno živi preko 20 milijuna doseljenika, Sjedinjene Države dom su za preko 26 milijuna ljudi koji su rođeni izvan te zemlje, dok je više od 21 posto stanovnika Australije rođeno u drugim zemljama. Ti se doseljenici i njihove obitelji često moraju mučiti s novim jezikom i prilagoditi se novoj kulturi.

Djeca u pravilu brzo nauče jezik svoje nove zemlje i počnu razmišljati na njemu. Njihovim će roditeljima možda biti potrebno više vremena. Dok djeca odrastaju u zemlji koja je njihovim roditeljima još uvijek strana, poteškoće koje prate svladavanje novog jezika mogu između roditelja i djece stvoriti komunikacijski jaz koji nije lako premostiti.

Uz novi jezik koji utječe na djecu tako što oblikuje njihov način razmišljanja tu je i kultura nove zemlje koja može utjecati na način kako ona pokazuju svoje osjećaje. Roditeljima može biti teško razumjeti reakcije svoje djece. Iz tog se razloga roditelji u doseljeničkim obiteljima koji se trude odgajati svoju djecu u “stezi i Jehovinom usmjeravanju mišljenja” suočavaju s neobičnim izazovima (Efežanima 6:4).

Kršćanski roditelji žele i odgovorni su poučavati svoju djecu “čist jezik” biblijske istine (Sofonija 3:9, NS). Međutim, ako djeca imaju samo temeljno znanje jezika svojih roditelja, a njihovi se roditelji ne mogu dobro izražavati na jeziku koji su ona usvojila, kako onda roditelji mogu usaditi Jehovin zakon u srce svoje djece? (5. Mojsijeva 6:7). Istina, djeca mogu razumjeti što im roditelji govore, no ako riječi ne dopiru do njihovog srca, tada ona mogu postati stranci u vlastitom domu.

Pedro i Sandra doselili su se iz Južne Amerike u Australiju i suočavaju se s tim izazovom dok odgajaju svoja dva sina tinejdžerske dobi. * Pedro kaže: “Kad se razgovara o duhovnim stvarima, osjećaje i ono što izvire iz srca jednostavno ne možeš zaobići. Potrebno je izraziti dublje i sadržajnije misli, a to zahtijeva veći fond riječi.” Sandra dodaje: “Ako djeca nemaju dublje razumijevanje našeg materinjeg jezika, tada može trpjeti njihova duhovnost. Mogli bi izgubiti osjećaj za istinu jer ne razabiru načela koja stoje iza onoga što uče. To može kočiti razvoj njihovog  duhovnog razbora, što se može negativno odraziti na njihov odnos s Jehovom.”

Gnanapirakasam i Helen doselili su se sa Šri Lanke u Njemačku i imaju dvoje djece. Oni kažu: “Smatramo da je vrlo važno da naša djeca govore naš materinji jezik dok uče njemački. Za njih je važno da mogu otvoreno razgovarati s nama o svojim osjećajima.”

Miguel i Carmen, koji su se iz Urugvaja doselili u Australiju, kažu: “Roditelji koji se nalaze u situaciji sličnoj našoj moraju uložiti više truda. Moraju ili naučiti novi jezik tako dobro da mogu razumjeti i znati objasniti duhovne stvari na tom jeziku ili pomoći svojoj djeci da ovladaju njihovim materinjim jezikom.”

Za dobro duhovno zdravlje svake doseljeničke obitelji od presudne je važnosti da donese odluku o tome na kojem će jeziku primati ‘pouku od Jehove’ (Izaija 54:13). Ako u blizini postoji skupština u kojoj se govori jezik zemlje iz koje se obitelj doselila, obitelj može odlučiti poduprijeti tu skupštinu. S druge strane, možda će odlučiti služiti u skupštini u kojoj se govori jezik većine stanovnika zemlje u koju su se doselili. Koji bi činioci mogli utjecati na to da obitelj donese tu odluku?

Demetrios i Patroulla, koji su se s Cipra doselili u Englesku i tamo podigli petero djece, objašnjavaju što je utjecalo na njihovu odluku: “U početku je naša obitelj bila u grčkoj skupštini. Dok je to uvelike pomoglo nama roditeljima, istovremeno se pokazalo zaprekom duhovnom napretku naše djece. Premda su djeca imala osnovno razumijevanje grčkog jezika, bilo im je teško razumjeti dublje duhovne istine. To se očitovalo u njihovom relativno sporom duhovnom napretku. Kao obitelj, prešli smo u englesku skupštinu, što se gotovo odmah pozitivno odrazilo na našu djecu. To ih je duhovno ojačalo. Odluku o prelasku u drugu skupštinu nije bilo jednostavno donijeti, no u našem se slučaju pokazala mudrom.”

Djeca nisu zaboravila materinji jezik svojih roditelja, te je zbog toga čitava obitelj požnjela bogate nagrade. Djeca su izjavila: “Pravo je bogatstvo znati više od jednog jezika. Premda je engleski naš prvi jezik, uvidjeli smo da je to što znamo grčki omogućilo da izgradimo jake i prisne veze s članovima svoje obitelji, a naročito s našim bakama i djedovima. Nadalje, zbog toga smo suosjećajniji prema doseljenicima te nas je to uvjerilo da možemo naučiti neki drugi jezik. Stoga, kad smo odrasli, naša je obitelj prešla u skupštinu u kojoj se govori albanski.”

Christopher i Margarita također su se doselili s Cipra u Englesku i ondje podigli troje  djece. Donijeli su odluku da će pružati podršku grčkoj skupštini. Njihov se sin Nikos, koji sada služi kao starješina u jednoj grčkoj skupštini, prisjeća: “Braća su nas potakla da se pridružimo novoosnovanoj grčkoj skupštini. Naša obitelj gledala je na to kao na teokratski zadatak.”

Margarita kaže: “Kad su naši sinovi imali sedam odnosno osam godina, uključili su se u Teokratsku školu propovijedanja. Kao roditelji, bili smo pomalo zabrinuti jer su djeca samo u izvjesnoj mjeri razumjela grčki. Međutim, svaki njihov zadatak bio je obiteljski projekt. Utrošili smo mnoge sate pomažući im u pripremi njihovih zadataka.”

Njihova kćerka Joanna kaže: “Još se uvijek sjećam kako nas je tata kod kuće učio grčki. Slova alfabeta, koja bi ispisao na ploči, morali smo dobro savladati. Mnogi ljudi godinama uče neki jezik, no uz maminu i tatinu pomoć naučili smo grčki, a da nismo utrošili jako mnogo vremena.”

Neke će obitelji pružiti podršku skupštinama u kojima se govori njihovim materinjim jezikom jer roditelji smatraju da je za stjecanje ‘duhovne sposobnosti shvaćanja’ i napredak potrebno da sami dobivaju duhovnu pouku na svom materinjem jeziku (Kološanima 1:9, 10; 1. Timoteju 4:13, 15). Ili obitelj može smatrati znanje materinjeg jezika dragocjenim u pomaganju drugim doseljenicima da upoznaju istinu.

S druge strane, neka obitelj može smatrati da će za nju biti najbolje ako se pridruži  skupštini u kojoj se govori jezikom većine stanovnika zemlje u koju se doselila (Filipljanima 2:4; 1. Timoteju 3:5). Nakon što s obitelji razmotri situaciju, poglavar obitelji treba pod molitvom donijeti odluku (Rimljanima 14:4; 1. Korinćanima 11:3; Filipljanima 4:6, 7). Koji prijedlozi mogu pomoći obiteljima koje se nalaze u sličnoj situaciji?

Pedro i Sandra, koje smo prije spomenuli, kažu: “Kako bismo bili sigurni da nećemo zaboraviti naš materinji jezik, kod kuće vrijedi pravilo da se govori samo španjolski. Nije jednostavno držati se tog pravila, budući da su djeca svjesna da razumijemo engleski. No kad se ne bismo držali tog pravila, djeca bi vjerojatno ubrzo imala problema s razumijevanjem španjolskog.”

Miguel i Carmen, koje smo također prije citirali, preporučuju: “Ako roditelji na materinjem jeziku redovito vode obiteljski studij i razmatraju dnevni citat, tada će djeca naučiti više od samo osnova tog jezika — naučit će izražavati duhovne misli na tom jeziku.”

Miguel savjetuje još nešto: “Potrudite se da djeca uživaju u svjedočenju. Naše područje obuhvaća velik dio grada, pa se mnogo vremena treba voziti automobilom kako bi se pronašlo ljude koji govore naš jezik. Za to vrijeme igramo biblijske igre i razgovaramo o važnim stvarima. Svaki put nastojim izvršiti nekoliko kvalitetnih ponovnih posjeta. Tako do kraja dana djeca sudjeluju barem u jednom sadržajnom razgovoru.”

Božja Riječ potiče mlade: “Slušaj, sine, stegu oca svojega, i ne ostavljaj nauke majke svoje” (Priče Salamunove 1:8). Međutim, poteškoće se mogu pojaviti kad na očev način primjenjivanja stege te na majčinu ‘nauku’ utječe kultura različita od one u kojoj djeca odrastaju.

Dakako, svaki poglavar obitelji treba odrediti kako će predvoditi svoj dom i na njegovu odluku ne bi trebale pretjerano utjecati druge obitelji (Galaćanima 6:4, 5). Pa ipak, dobra komunikacija između roditelja i djece olakšat će prihvaćanje novih običaja.

 Međutim, mnogi običaji i postupci koji prevladavaju u razvijenim zemljama štetni su za duhovno zdravlje kršćana. Popularna muzika i zabava često promiču spolni nemoral, pohlepu i buntovnost (Rimljanima 1:26-32). Kršćanski roditelji imaju odgovornost nadzirati koju muziku i zabavu izabiru njihova djeca i te se odgovornosti ne bi smjeli odreći samo zato što imaju poteškoća s razumijevanjem jezika. Oni moraju pružiti jasne upute. Međutim, to može biti izazov.

Carmen kaže: “Mi često ne razumijemo tekst pjesama koje slušaju naša djeca. Melodija može biti ugodna, no ne možemo primijetiti je li tekst dvosmislen ili sadrži li izraze uličnog govora koji su nemoralni.” Kako su riješili taj problem? Miguel navodi: “Odvajamo mnogo vremena kako bismo djeci skrenuli pažnju na to koliko je opasno slušati nemoralnu muziku i nastojimo im pomoći da odaberu muziku koju Jehova odobrava.” Da, oprez i razumnost potrebni su kako bi se izašlo na kraj s kulturnim razlikama (5. Mojsijeva 11:18, 19; Filipljanima 4:5).

Odgajanje djece u stranoj zemlji zahtijeva više vremena i truda nego inače. U to nema sumnje. No taj se trud može dodatno isplatiti kako za roditelje tako i za djecu.

Azzam i njegova supruga Sara preselili su se iz Turske u Njemačku, gdje su podigli troje djece. Njihov najstariji sin danas služi u podružnici Jehovinih svjedoka u Seltersu (Njemačka). Azzam kaže: “Za djecu je ogromna dobit to što mogu razviti svojstva koja se cijeni u obje kulture.”

Antonio i Lutonadio preselili su se iz Angole u Njemačku i ondje podižu devetero djece. Obitelj govori lingala, francuski i njemački. Antonio kaže: “To što znamo nekoliko jezika pomaže nam da svjedočimo ljudima iz mnogih zemalja. To nam doista pruža veliko zadovoljstvo.”

Dvoje djece jednog bračnog para iz Japana koji se preselio u Englesku smatra da je itekako za njihovo dobro to što znaju i japanski i engleski. Djeca kažu: “Znanje dva jezika pomoglo nam je da dobijemo posao. Koriste nam veliki kongresi koji se održavaju na engleskom jeziku. A istovremeno smo sretni što možemo služiti u japanskoj skupštini, gdje ima mnogo posla.”

Odgajati djecu u sredini koja ima drugačije kulturne vrijednosti izazov je s kojim su se Božji sluge suočavali još od biblijskih vremena. Mojsijevi roditelji uspjeli su u tome iako je njihov sin odrastao u Egiptu (2. Mojsijeva 2:9, 10). Brojni izgnani Židovi podigli su u Babilonu djecu koja su bila spremna vratiti se u Jeruzalem s ciljem da obnove pravo obožavanje (Ezra 2:1, 2, 64-70).

Jednako tako i danas kršćanski roditelji mogu uspjeti. Za nagradu bi od svoje djece mogli čuti nešto što je jedan bračni par čuo od svoje: “Veoma smo bliski kao obitelj zahvaljujući ljubavi i brizi koju iskazuju tata i mama, s kojima uvijek možemo otvoreno razgovarati. Sretni smo što pripadamo međunarodnoj obitelji koja služi Jehovi.”