PITANJE kako se pojavilo zlo zanima mislioce još od najranijih vremena. U djelu Jamesa Hastingsa A Dictionary of the Bible stoji: “Od trenutka kad je čovjek postao svjestan sebe suočio se sa silama koje nije mogao kontrolirati, silama koje su imale štetan i razoran utjecaj.” U istoj knjizi piše: “Na početku ljudske povijesti ljudi su instinktivno tragali za uzrocima te su sile u prirodi i druge prirodne pojave povezivali s nekom osobom.”

Prema podacima s kojima raspolažu povjesničari, vjerovanje u demonske bogove i zle duhove potječe još od najranije povijesti Mezopotamije. Drevni Babilonci vjerovali su da je gospodar podzemlja, ili “zemlje iz koje se nitko ne vraća”, nasilno božanstvo imenom Nergal, koje je bilo poznato i kao “onaj koji spaljuje”. Osim toga, bojali su se demona, koje su pokušavali umiriti vračanjem. U egipatskoj mitologiji Set je bio bog zla, a ljudi su ga “zamišljali kao nakaznu zvijer s uskom zakrivljenom njuškom, uspravnim četvrtastim ušima i ukočenim raskoljenim repom” (Larousse Encyclopedia of Mythology).

Mada su Grci i Rimljani imali dobre i zle bogove, nisu imali nekoga koga se moglo smatrati vođom zlih bogova. Grčki i rimski filozofi naučavali su da postoje dva suprotna principa. Empedoklo je vjerovao da su to ljubav i mržnja. Prema Platonu, u svijetu postoje dvije “Duše”, jedna koja je uzrok dobra, a druga koja je uzrok zla. Georges Minois naveo je u svojoj knjizi Le Diable (Đavo) da “klasična [grčko-rimska] poganska religija nije prihvaćala postojanje nekog poput Đavla”.

U Iranu je zoroastrizam naučavao da je vrhovno božanstvo Ahura Mazda, ili Ormazd, stvorilo Angra Mainyu, ili Ahrimana, koji je odlučio činiti zlo i tako je postao duh koji uništava, ili uništavatelj.

Judaizam je jasno opisivao Sotonu kao Božjeg Protivnika i onoga koji je kriv za pojavu grijeha. No nakon mnogo stoljeća to je učenje postalo zamagljeno poganskim idejama. U djelu Encyclopaedia Judaica stoji: “Do posljednjih stoljeća stare ere (...) dogodila se velika promjena. U tom je periodu [židovska] religija (...) preuzela mnoge značajke dualističkog poimanja [svijeta] po kojem su Bog te sile dobra i istine na nebu i na Zemlji suprotstavljeni snažnim silama zla i prijevare. Izgleda da se to dogodilo zbog utjecaja perzijske religije.” U djelu The Concise Jewish Encyclopedia stoji: “Zaštitu od [demona] omogućilo je držanje zapovijedi i korištenje amajlija.”

Kao što je judaizam prihvatio nebiblijske zamisli u vezi sa Sotonom i demonima, tako su i otpadnički kršćani razvili ideje koje nemaju uporište u Bibliji. U djelu The Anchor Bible Dictionary stoji: “Jedna od najekstremnijih starih teoloških ideja jest ta da je Bog otkupio svoj narod plativši Sotoni za njegovo oslobođenje.” Tu je ideju iznio Irenej (drugo stoljeće n. e.), a razvio ju je Origen (treće stoljeće n. e.), koji je tvrdio da je “đavo polagao zakonsko pravo na ljude” te je govorio o “Kristovoj smrti (...) kao o otkupnini plaćenoj đavlu” (History of Dogma, Adolf Harnack).

Prema djelu The Catholic Encyclopedia, “[ideja da je otkupnina plaćena Đavlu] zauzimala je oko tisuću godina istaknuto mjesto u povijesti teologije” i kroz sve to vrijeme bila je sastavni dio crkvenog učenja. Drugi crkveni oci, uključujući i Augustina (četvrto i peto stoljeće n. e.), prihvatili su ideju da je otkupnina plaćena Sotoni. Konačno su u 12. stoljeću n. e. katolički teolozi Anselmo i Abélard došli do zaključka da je Kristova žrtva prinesena Bogu, a ne Sotoni.

Premda na većini koncila Katoličke crkve uopće nije bilo riječi o Sotoni, ipak je 1215. n. e. na Četvrtom lateranskom koncilu objavljena “svečana izjava vjere”, kako je naziva New Catholic Encyclopedia. Njen prvi kanon glasi: “Bog je đavla i druge demone stvorio dobrima po prirodi, no oni su po svojoj volji postali zli.” U tom kanonu dalje stoji da su oni obuzeti time da dovode ljude u iskušenja. Mnogi su ljudi tokom srednjeg vijeka bili opsjednuti tom posljednjom mišlju. Sotonu se okrivljivalo za sve što se činilo neobičnim, kao naprimjer za neobjašnjivu bolest, iznenadnu smrt ili loš urod. Godine 1233. n. e. papa Grgur IX izdao je nekoliko bula usmjerenih protiv heretika, od kojih jednu protiv luciferista, navodno štovatelja Đavla.

Vjerovanje da Đavo ili njegovi demoni mogu opsjednuti ljude uskoro je potaklo kolektivnu paranoju — histeričan strah od vračanja i čarobnjaštva. Od 13. do 17. stoljeća strah od vještica proširio se po čitavoj Evropi, a s evropskim kolonistima stigao je u Sjevernu Ameriku. Čak su i protestantski reformatori Martin Luther i Jean Calvin odobravali lov na vještice. U Evropi su i inkvizicija i svjetovni sudovi vodili sudske procese protiv osoba koje su na temelju neke puke glasine ili zlonamjernih prijava bile optužene da su vještice. Mučenje je bila uobičajena metoda da se od optuženih iznudi priznanje “krivnje”.

Oni koje bi se proglasilo krivima mogli su biti osuđeni na smrt spaljivanjem na lomači, a u Engleskoj i Škotskoj vješanjem. Što se tiče broja žrtava, u djelu The World Book Encyclopedia stoji: “Prema nekim povjesničarima, od 1484. do 1782. Crkva je osudila na smrt oko 300 000 žena zbog bavljenja vračanjem.” Ako je Sotona kriv za tu tragediju srednjeg vijeka, tko je bio oruđe u njegovim rukama — žrtve ili njihovi, vjerskim fanatizmom zadojeni progonitelji?

Evropa je u 18. stoljeću bila svjedok procvata racionalističke misli, a to je razdoblje nazvano prosvjetiteljstvo. U djelu Encyclopædia Britannica stoji: “Filozofijom i teologijom iz vremena prosvjetiteljstva nastojalo se iz svijesti kršćana istisnuti lik đavla te pokazati da je on mitološka ličnost, plod ljudske mašte iz srednjeg vijeka.” Rimokatolička crkva reagirala je na te pokušaje te je na Prvom vatikanskom koncilu (1869-1870) potvrdila svoje vjerovanje u postojanje Sotone Đavla, a to je još jednom učinila na Drugom vatikanskom koncilu (1962-1965), mada prilično bojažljivo.

Kao što priznaje New Catholic Encyclopedia, službeno “Crkva zastupa vjerovanje u postojanje anđela i demona”. Međutim, u djelu Théo, francuskom rječniku katolicizma, priznaje se da je “danas mnogim kršćanima neprihvatljivo okriviti đavla za zlo koje se događa u svijetu”. Katolički teolozi posljednjih godina hodaju po tankoj žici, nesigurno držeći ravnotežu između službene katoličke doktrine i današnjeg popularnog mišljenja. “Liberalna kršćanska teologija”, stoji u djelu Encyclopædia Britannica, “u pravilu biblijski tekst koji govori o Sotoni smatra ‘slikovitim opisom’ koji se ne bi smio doslovno shvatiti — smatra ga pokušajem da se mitološkim jezikom opiše postojanje i doseg zla u svemiru.” A što se tiče protestanata, u istoj enciklopediji stoji: “Liberalni protestantizam našeg vremena u pravilu niječe potrebu za vjerovanjem u postojanje đavla kao osobe.” No ne trebaju li pravi kršćani razmotriti što Biblija govori o Sotoni u tom, kako neki kažu, tek ‘slikovitom opisu’?

Ljudska filozofija i teologija nisu ponudile bolje objašnjenje o tome kako se pojavilo zlo nego što ga je dala Biblija. Ono što Biblija kaže o Sotoni ključ je za razumijevanje toga kako su se pojavili zlo i ljudske patnje, kao i toga zašto nasilje najgore moguće vrste iz godine u godinu poprima sve teže oblike.

Netko bi mogao upitati: ‘Ako je Bog, odnosno Stvoritelj, dobar i pun ljubavi, kako je mogao stvoriti zlo duhovno stvorenje poput Sotone?’ Biblija iznosi temeljnu činjenicu da je Jehova Bog sve stvorio savršenim i da sva njegova razumom obdarena stvorenja imaju slobodnu volju (5. Mojsijeva 30:19; 32:4; Jozua 24:15; 1. Kraljevima 18:21). Iz toga proizlazi da je Bog tu osobu iz duhovnog područja koja je postala Sotonom stvorio savršenom i da je ona sama odlučila napustiti put istine i pravednosti (Ivan 8:44; Jakov 1:14, 15).

 Sotonin buntovan način postupanja u mnogo čemu je sličan načinu postupanja ‘tirskog kralja’, za kojeg se pjesničkim riječima kaže da je bio ‘sasvim lijep’ i ‘savršen na putovima svojim od dana kad se rodi dokle se ne nađe bezakonje na njemu’ (Ezehijel 28:11-19). Sotona nije osporio da Jehova ima vrhovnu vlast niti njegov položaj kao Stvoritelja. Kako je i mogao kad je znao da ga je Bog stvorio? Međutim, Sotona je doveo u pitanje način na koji Jehova iskazuje svoju vrhovnu vlast. Sotona je u edenskom vrtu prvi ljudski par naveo na zaključak da im Bog uskraćuje nešto na što imaju pravo i o čemu ovisi njihova sreća (1. Mojsijeva 3:1-5). Sotona je uspio navesti Adama i Evu da se pobune i odbace Jehovinu pravednu vrhovnu vlast te je tako postao kriv što su oni i njihovi potomci postali robovi grijeha i smrti (1. Mojsijeva 3:6-19; Rimljanima 5:12). Tako Biblija pokazuje da je Sotona glavni krivac što ljudi pate.

U vremenu prije potopa i određeni broj drugih anđela pridružio se Sotoni u njegovoj pobuni. Oni su se materijalizirali u ljudska tijela kako bi zadovoljili svoju žudnju za spolnim užicima s ljudskim kćerima (1. Mojsijeva 6:1-4). U potopu su se ti otpali anđeli vratili u duhovno područje, no ne na svoj “prvobitni položaj” kod Boga na nebu (Juda 6). Bili su bačeni u stanje guste duhovne tame (1. Petrova 3:19, 20; 2. Petrova 2:4). Postali su demoni i više nisu služili pod Jehovinom vrhovnom vlasti, nego su potpali pod Sotoninu vlast. Premda se očito više ne mogu materijalizirati, demoni još uvijek mogu snažno utjecati na živote ljudi i na njihov način razmišljanja te su nesumnjivo krivci za većinu nasilja koje vidimo oko sebe (Matej 12:43-45; Luka 8:27-33).

Jasno je da zle sile danas vladaju svijetom. Apostol Ivan je napisao: “Cijeli svijet leži u vlasti zloga” (1. Ivanova 5:19).

Međutim, biblijska proročanstva koja su se već ispunila pokazuju da Đavo ljudima nanosi sve više boli jer zna da mu je do trenutka kad će biti zatvoren ostalo još samo “malo vremena” za razorno djelovanje (Otkrivenje 12:7-12; 20:1-3). Kraj Sotonine vlasti značit će početak pravednog novog svijeta u kojem suza, smrti i boli “više neće biti”. Tada će se Božja volja ‘vršiti kako na nebu tako i na zemlji’ (Otkrivenje 21:1-4; Matej 6:10).