Božja Riječ ne iznosi detalje o igrama na sreću, ali jasno pokazuje da niti jedan oblik igara na sreću nije u skladu s njenim načelima. * Naprimjer, opće je poznato da igre na sreću potiču pohlepu. Kršćanima je već i to dovoljno ozbiljan argument jer se u Bibliji navodi da “pohlepne osobe” neće naslijediti Božje Kraljevstvo, a za lakomost se kaže da je idolopoklonstvo (1. Korinćanima 6:9, 10; Kološanima 3:5).

Osim toga, igre na sreću potiču egoizam i nezdravi natjecateljski duh, odnosno snažnu želju za pobjedom. Apostol Pavao upozorio je da su te stvari loše kad je rekao: “Ne budimo ispunjeni taštinom, potičući jedan drugoga na natjecanje i zavideći jedan drugome” (Galaćanima 5:26). Nadalje, one u nekima bude osjećaj da je sasvim ispravno praznovjerno se oslanjati na to da će ih pratiti sreća. Osobe koje sudjeluju u igrama na sreću praznovjerno vjeruju u sve i svašta, nadajući se da će zbog toga sreća biti na njihovoj strani. Svojim nas ponašanjem podsjećaju na nevjerne Izraelce koji su ‘postavljali stol bogu sreće i mirisno vino prinosili kao naljev božici sudbine’ (Izaija 65:11, Šarić).

Neki možda misle da sitne oklade, dok s obitelji i bliskim prijateljima kartaju ili igraju igre na ploči, nisu ništa drugo nego obična bezazlena zabava. Istina je da oni koji se klade na male svote novca sebe vjerojatno ne smatraju pohlepnima, egoističnima, željnima pobjede pod svaku cijenu ili praznovjernima. Pa ipak, kako to što netko sudjeluje u nekoj igri na sreću može utjecati na osobe koje su uključene u igru? Mnogi koji su postali strastveni kockari započeli su kladeći se na male svote novca ‘samo radi zabave’ (Luka 16:10). U njihovom se slučaju naizgled bezazlena zabava pretvorila u nešto puno ozbiljnije.

To je istina posebno kad su u pitanju djeca. Mnoga su djeca osjetila kako je lijepo dobiti neku sitnu okladu, pa ih je to primamilo da ulože i veće svote novca (1. Timoteju 6:10). Jedna dugotrajna studija koju je u Sjedinjenim Državama objavilo arizonsko Udruženje za istraživanje kompulzivnog kockanja potvrdila je da su mnogi ovisnici još kao djeca stekli tu naviku “kladeći se za male svote novca na sportske događaje i u kartaškim igrama s prijateljima ili obitelji”. Drugi izvještaj navodi da “s igrama na sreću djeca počnu kod kuće, obično kartajući s obitelji i prijateljima”. U izvještaju dalje stoji da je “trideset posto djece koja sudjeluju u igrama na sreću s tom navikom počelo prije svog jedanaestog rođendana”. Prema onome što stoji u studiji Why Do People Gamble Too Much—Pathological and Problem Gambling, mnogi tinejdžeri financiraju svoju ovisnost o kockanju baveći se kriminalom ili nemoralom. Nije li to tragičan ishod nečega što se isprva činilo tek bezazlenom zabavom?

Budući da u ovom svijetu možemo na svakom koraku naići na mnoge zamke i iskušenja, zašto bismo se, ako to ne moramo, izlagali jednom od njih? (Priče Salamunove 27:12). Igre na sreću — bez obzira na to jesu li djeca prisutna ili nisu te radi li se o malim ili velikim svotama novca — ugrožavaju duhovnost i treba ih se kloniti. Kršćanima koji vole igre na ploči ili kartaške igre bilo bi bolje da rezultat samo zapisuju ili da igraju samo radi zabave, bez zapisivanja rezultata. Mudri kršćani kojima je stalo do vlastite duhovnosti kao i duhovnosti njihovih prijatelja te članova obitelji ne sudjeluju u igrama na sreću — čak i onda kad su u pitanju male svote novca.