ROĐEN sam 1911. u gradu Oppenau (Njemačka), samo tri godine prije izbijanja Prvog svjetskog rata. Moji roditelji, Joseph i Frida Bruder, imali su 17 djece. Ja sam bio njihovo 13. dijete.

U svojim najranijim sjećanjima vidim vojni orkestar kako korača glavnom ulicom našeg grada. Privučen divnim zvucima koračnice, pratim muzičare do željezničke stanice kako bih oca i druge muškarce odjevene u vojnu uniformu ispratio na vlak. Nakon što je vlak krenuo, neke žene koje su stajale na peronu briznule su u plač. Nedugo nakon toga naš je svećenik u crkvi održao dugu propovijed i pročitao imena četvorice muškaraca koji su poginuli braneći domovinu. “Oni su sada na nebu”, rekao je. Jedna žena koja je stajala pokraj mene pala je u nesvijest.

Otac je obolio od trbušnog tifusa dok se borio na ruskom frontu. Kući je stigao potpuno iznemogao i odmah je zadržan u gradskoj bolnici. “Otiđi u kapelicu pokraj groblja i izmoli 50 Očenaša i 50 Zdravomarija”, preporučio mi je svećenik. “Nakon toga otac će ti ozdraviti.” Poslušao sam ga, no otac je sutradan umro. Čak i za male dječake rat je bio bolno iskustvo.

U Njemačkoj je u periodu između dva rata bilo teško pronaći posao. Međutim, nakon što sam 1928. napustio školu, uspio sam se zaposliti kao vrtlar u Baselu (Švicarska).

Poput oca, bio sam revni katolik. Želio sam služiti kao kapucinski redovnik u Indiji. Kad je moj brat Richard, koji je tada već bio Jehovin svjedok, saznao za moje planove, doputovao je u Švicarsku s ciljem da me odgovori od te nakane. Upozorio me na to koliko je opasno bezuvjetno vjerovati ljudima, posebno svećenstvu, i potaknuo me da čitam Bibliju i vjerujem samo njoj. Mada sam bio u dvojbi da li da ga poslušam, nabavio sam Novi zavjet i počeo ga čitati. Malo-pomalo shvaćao sam da se mnoga moja vjerovanja ne podudaraju s biblijskim učenjima.

Jedne nedjelje 1933, dok sam bio u Richardovom domu u Njemačkoj, upoznao sam jedan bračni par Jehovinih svjedoka. Kad sam im rekao da čitam Bibliju, dali su mi brošuricu pod naslovom Kriza. * Bila je skoro ponoć kad sam je konačno odložio. Bio sam uvjeren da sam pronašao istinu!

Jehovini svjedoci iz Basela dali su mi dva sveska djela Studije Svetog pisma * zajedno s časopisima i drugim publikacijama. Budući da me se duboko dojmilo ono što sam čitao, stupio sam u kontakt s mjesnim svećenikom i zamolio ga da izbriše moje ime iz crkvenih knjiga. Svećenik se jako naljutio i upozorio me na to da se izlažem opasnosti da izgubim svoju vjeru. No to je bilo daleko od istine. Zapravo, prvi put u životu počeo sam razvijati pravu vjeru.

Braća iz Basela planirala su tog vikenda propovijedati preko granice, u Francuskoj. Jedan mi je brat ljubazno objasnio da me nisu pozvali jer sam se tek odnedavno povezao sa skupštinom. To me nije obeshrabrilo, već sam izrazio čvrstu želju da počnem propovijedati. Nakon što se brat posavjetovao s jednim drugim starješinom, dodijelio mi je jedno područje u Švicarskoj. U nedjelju rano ujutro uputio sam se biciklom u jedno malo selo blizu Basela, a u torbi sam imao 4 knjige, 28 časopisa i 20 brošura. Kad sam stigao tamo, većina seljana bila je u crkvi. Unatoč tome, do 11 sati moja je torba bila prazna.

Kad sam braći rekao da bih se htio krstiti, ozbiljno su o tome porazgovarali sa mnom i postavljali mi pronicljiva pitanja vezana za istinu. Dojmila me se njihova revnost i vjernost Jehovi i njegovoj organizaciji. Budući da je bila zima, jedan brat krstio me u kadi u kući jednog starješine. Sjećam se da sam osjetio neopisivu radost i veliku unutarnju snagu. Bilo je to 1934.

Godine 1936. saznao sam da su Jehovini svjedoci kupili neko zemljište u Švicarskoj. Ponudio sam se da radim kao vrtlar. Na moju radost dobio sam poziv da služim na farmi Zajednice kod Steffisburga, tridesetak kilometara od Berna. Kad je god to bilo moguće, pomagao sam i drugima koji su radili na farmi. U Betelu sam naučio koliko je važno znati surađivati s ljudima.

Vrlo važan događaj u periodu dok sam radio u Betelu bio je posjet brata Rutherforda farmi 1936. Kad je vidio veličinu naših rajčica  i bogat urod, nasmijao se i izrazio svoje zadovoljstvo. Bio je doista drag brat!

Za vrijeme jednog doručka, nakon što sam na farmi služio tek nešto više od tri godine, bilo je pročitano jedno pismo koje je stiglo iz centrale Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama. Pismo je istaknulo hitnost djela propovijedanja i sadržavalo je poziv svima onima koji su imali želju služiti u stranim zemljama kao pioniri da se prijave. Prijavio sam se bez odlaganja. U svibnju 1939. dodijeljeno mi je novo područje — Brazil!

U to vrijeme išao sam na sastanke u skupštinu Thun, koja se nalazila nedaleko od farme Zajednice. Nedjeljom bi nekolicina nas iz skupštine odlazila propovijedati u Alpe, na područje koje je od Thuna udaljeno dva sata vožnje biciklom. Margaritha Steiner bila je u toj grupi. Odjednom mi je na um došla misao: Nije li Isus poslao svoje učenike dva po dva? Kad sam uzgredno spomenuo Margarithi da sam dobio poziv da služim u Brazilu, rekla je da je i njena želja služiti gdje postoji veća potreba za propovjednicima. Vjenčali smo se 31. srpnja 1939.

Za Santos (Brazil) otplovili smo iz grada La Havrea (Francuska) krajem kolovoza 1939. Sve dvokrevetne kabine bile su zauzete, pa smo morali putovati u zasebnim kabinama. Na putu nas je stigla vijest da su Velika Britanija i Francuska Njemačkoj objavile rat. Nato je grupa od 30 njemačkih putnika počela pjevati njemačku himnu. To je toliko razljutilo kapetana da je skrenuo s kursa i pristao u Safiju (Maroko). Putnici s njemačkim putnim ispravama imali su pet minuta za iskrcaj. Među njima smo bili i mi.

Čitav dan zadržali su nas u policijskoj stanici, da bi nas potom ukrcali u stari, rasklimani autobus prepun ljudi i poslali u zatvor u Marrakechu, 140 kilometara od Safija. Uslijedili su teški dani. Naše ćelije bile su prepune ljudi i mračne. Zajednički nužnik — rupa na podu — bio je stalno začepljen. Svatko od nas dobio je prljavu vreću na kojoj je spavao, a noću bi nam štakori grickali noge. Hranu smo dobivali dvaput dnevno u zahrđalim limenkama.

Jedan časnik rekao mi je da ću biti pušten na slobodu ako pristanem služiti pet godina u francuskoj Legiji stranaca. Zbog odbijanja tog prijedloga bio sam “nagrađen” 24-satnim boravkom u nečemu što mogu opisati jedino kao crnu rupu. Većinu tog vremena proveo sam u molitvi.

Nakon osam dana zatvorska uprava dopustila mi je da se vidim s Margarithom. Bila je užasno mršava i nije mogla zaustaviti suze. Dao sam sve od sebe da je ohrabrim. Nakon ispitivanja premjestili su nas u Casablancu, gdje je Margaritha puštena na slobodu. Mene su odveli u kažnjenički logor u Port Lyauteyu (sada Kenitra), koji se nalazio 180 kilometara od Casablance. Švicarski konzul savjetovao je Margarithi da se vrati u Švicarsku, no odlučno je odbila otići bez mene. Tokom dva mjeseca, koliko sam ostao u Port Lyauteyu, Margaritha je svakodnevno putovala iz Casablance da me posjeti i donese mi hranu.

Godinu dana prije toga Jehovini svjedoci izdali su knjigu Kreuzzug gegen das Christentum (Križarski rat protiv kršćanstva) kako bi skrenuli pažnju javnosti na to da Jehovini svjedoci ne podupiru nacistički režim. Dok sam bio u kažnjeničkom logoru, francuske vlasti dobile su pismo iz podružnice Jehovinih svjedoka u Bernu, a s pismom i tu knjigu koja je trebala poslužiti kao dokaz da nismo nacisti. I Margaritha je mnogo doprinijela da se pokrenu stvari, posjećujući službenike vlasti i nastojeći ih uvjeriti u našu nevinost. Konačno, krajem 1939. dobili smo dopuštenje da napustimo Maroko.

Tek što smo još jednom isplovili prema Brazilu, čuli smo da njemačke podmornice napadaju brodove na Atlantiku i da smo im mi  glavna meta. Premda je naš brod Jamaique bio trgovački brod, imao je topove na pramcu i na krmi. Po danu je kapetan plovio cik-cak smjerom i stalno pucao iz topova. Noću bismo se držali uputa o zamračenju kako nas Nijemci ne bi otkrili. Kako nam je samo laknulo kad smo konačno 6. veljače 1940. stigli u luku Santos, više od pet mjeseci nakon što smo napustili Evropu!

Prvo područje na kojem smo propovijedali bio je Montenegro, grad u saveznoj državi Rio Grande do Sul, koja se nalazi na jugu Brazila. Crkvene su vlasti nesumnjivo bile informirane o našem dolasku. Nakon samo dva sata propovijedanja uhapsila nas je policija i zaplijenila našu zbirku gramofonskih ploča s biblijskim propovijedima, svu našu literaturu te čak i torbe od devine kože koje smo kupili u Maroku. Neki svećenik i neki pastor, koji je znao njemački, čekali su nas u policijskoj stanici. Obojica su slušala jedno predavanje brata Rutherforda koje je zapovjednik policijske stanice pustio na našem gramofonu, koji je također zaplijenio. Brat Rutherford nije okolišao! Kad je došao dio gdje se spominje Vatikan, svećenik je pocrvenio i naglo izjurio van.

Na zahtjev biskupa sa sjedištem u Santa Mariji policija nas je premjestila u Pôrto Alegre, glavni grad spomenute savezne države. Margarithu su brzo pustili na slobodu i ona se za pomoć obratila švicarskom konzulatu. Konzul joj je predložio da se vrati u Švicarsku. Ni ovog me puta nije htjela ostaviti. Margaritha je uvijek bila vrlo vjeran životni suputnik. Mjesec dana kasnije ispitali su me i pustili na slobodu. Policija je pred nas stavila izbor: Napustite zemlju u roku od deset dana ili “snosite posljedice”. Na prijedlog centrale otišli smo u Rio de Janeiro.

Unatoč tome što prvi dojam o propovijedanju u Brazilu nije bio baš najsjajniji, bili smo itekako radosni! Na kraju krajeva, bili smo živi, naše su torbe opet bile pune literature i imali smo čitav Rio de Janeiro za propovijedanje. No kako ćemo propovijedati kad znamo  samo nekoliko riječi portugalskog? Uz pomoć kartice sa svjedočanstvom. “Por favor, leia este cartão” (“Molim vas, pročitajte ovu karticu”) bila je prva rečenica na portugalskom koju smo naučili koristiti u službi propovijedanja. A kako je samo bilo uspješno svjedočiti s tom karticom! U jednom mjesecu podijelili smo preko 1 000 knjiga. Mnogi koji su od nas uzeli biblijsku literaturu kasnije su prihvatili istinu. Ruku na srce, publikacije koje smo podijelili dale su daleko djelotvornije svjedočanstvo nego što bismo ga mi ikada dali. Tada sam uvidio koliko je važno da naše publikacije dođu u ruke zainteresiranih osoba.

U to vrijeme Rio de Janeiro bio je glavni grad Brazila i osobe koje su radile u državnim ustanovama posebno su rado slušale poruku koju smo prenosili. Iskoristio sam jedinstvenu priliku da osobno svjedočim ministru financija i ministru obrane. U tim prilikama mogao sam jasno vidjeti Jehovin duh na djelu.

Jednom prilikom dok sam propovijedao na jednom trgu u centru Ria, ušao sam u zgradu suda. Ni sam ne znam kako, ali našao sam se u nekoj sobi okružen ljudima obučenim u crno. Činilo mi se da sam došao na neku komemoraciju. Prišao sam jednom gospodinu koji se isticao svojom vanjštinom i uručio mu karticu sa svjedočanstvom. To nije bila komemoracija. Zapravo, upao sam u sudnicu za vrijeme sudskog procesa i razgovarao sam sa sucem. Smijući se, sudac je dao znak stražarima da nema potrebe da interveniraju. Ljubazno je uzeo knjigu Djeca * i dao prilog. Kad sam izašao iz te prostorije, jedan stražar pokazao mi je jasno uočljivo upozorenje na vratima: Proibida a entrada de pessoas estranhas (Neovlaštenima ulaz zabranjen).

Jedno drugo plodno područje bila je luka. Jednom prilikom upoznao sam nekog mornara koji je prije nego što je otplovio uzeo literaturu. Kasnije smo ga sreli na jednom kongresu. Čitava njegova obitelj prihvatila je istinu, a i on sam dobro je duhovno napredovao. To nas je iskustvo jako obradovalo.

Međutim, nije sve išlo glatko. Nakon šest mjeseci istekla nam je viza, pa nam je prijetila deportacija. Nakon što smo u pismu centrali opisali svoju situaciju, dobili smo divno pismo brata Rutherforda u kojem nas je potaknuo da ustrajemo i objasnio nam što dalje učiniti. Naša je želja bila da ostanemo u Brazilu i uz pomoć jednog odvjetnika konačno smo 1945. uspjeli dobiti trajnu vizu.

Međutim, prije toga, 1941, rodio se naš sin Jonathan, kći Ruth rodila se 1943, a Esther 1945. Kako bih zadovoljio potrebe sve brojnije obitelji, morao sam prihvatiti svjetovni posao. Margaritha je nastavila s punovremenom službom sve do rođenja našeg trećeg djeteta.

Odmah smo počeli zajedno kao obitelj propovijedati na gradskim trgovima, željezničkim stanicama, ulicama i poslovnim područjima. Subotom uvečer nudili smo časopise Kula stražara i Probudite se! Bili su to za nas posebno sretni trenuci.

 Kod kuće je svako dijete imalo zaduženje koje je trebalo svaki dan obaviti. Jonathan je bio zadužen za čišćenje štednjaka i kuhinje. Djevojčice su čistile hladnjak, mele dvorište i čistile obuću. To im je pomoglo da se nauče biti organizirani i poduzetni u životu. Danas su naša djeca marljivi radnici koji se dobro brinu za svoj dom i svoju imovinu, zbog čega smo Margaritha i ja jako sretni.

Osim toga, od djece smo očekivali da se lijepo ponašaju na sastancima. Prije početka programa djeca bi popila čašu vode i otišla u toalet. Tokom sastanka Jonathan je sjedio s moje lijeve strane, Ruth s moje desne, pored nje sjedila je Margaritha, a s njene desne strane Esther. Tako su se djeca mogla koncentrirati i izvlačiti duhovnu pouku još od malih nogu.

Jehova je blagoslovio naše napore. Sva naša djeca danas vjerno služe Jehovi i radosno sudjeluju u djelu propovijedanja. Jonathan trenutno služi kao starješina u skupštini Novo Méier (Rio de Janeiro).

Do 1970. sva naša djeca stupila su u brak i otišla od kuće, tako da smo Margaritha i ja odlučili preseliti se tamo gdje postoji veća potreba za propovjednicima. Naše prvo područje bilo je Poços de Caldas, grad u saveznoj državi Minas Gerais u kojem je u to vrijeme djelovala mala grupa od 19 objavitelja Kraljevstva. Bio sam šokiran kad sam vidio gdje se sastaju — bila je to podrumska prostorija bez prozora koju je hitno trebalo preurediti. Odmah smo počeli tražiti prikladniji prostor za Dvoranu Kraljevstva i uskoro smo pronašli jednu lijepu kuću na izvrsnoj lokaciji. Koliko je samo značio taj korak! Četiri i po godine kasnije broj objavitelja povećao se na 155. Godine 1989. preselili smo se u Araruamu (savezna država Rio de Janeiro), gdje smo služili devet godina. Tokom tog perioda bili smo svjedoci osnivanja dviju novih skupština.

Godine 1998. zbog zdravstvenih problema i želje da budemo bliže djeci preselili smo se u São Gonçalo (savezna država Rio de Janeiro), gdje ja još uvijek služim kao skupštinski starješina. Dajemo sve od sebe kako bismo redovito išli u službu propovijedanja. Margaritha uživa svjedočiti kod obližnjeg supermarketa, a skupština nam je izašla ususret tako da smo dobili jedno područje blizu našeg doma, što nam pomaže da propovijedamo koliko nam zdravlje dopušta.

Margaritha i ja predani smo sluge Jehove već više od 60 godina. Znamo iz osobnog iskustva da nas ‘ni vladavine ni ono što je sada ni ono što će doći ni sile ni visina ni dubina ni bilo što drugo što je stvoreno ne mogu rastaviti od Božje ljubavi koja je u Kristu Isusu, našem Gospodinu’ (Rimljanima 8:38, 39). A kakvo je samo zadovoljstvo biti svjedokom sakupljanja ‘drugih ovaca’, ljudi koji imaju predivnu nadu da će zauvijek živjeti na savršenoj Zemlji okruženi Božjim divnim djelima stvaranja! (Ivan 10:16). Kad smo 1940. stigli u Brazil, u Rio de Janeiru djelovala je samo jedna skupština s 28 objavitelja. Danas u tom gradu ima oko 250 skupština i više od 20 000 objavitelja Kraljevstva.

Bilo je situacija kad smo se mogli vratiti u Evropu svojim obiteljima. No Jehova nam je dao zadatak da služimo ovdje u Brazilu. Kako smo samo sretni što smo ustrajali u njemu!