U SRPNJU 2000. zakonodavno tijelo američke savezne države Kalifornije usvojilo je prijedlog zakona čija je svrha osloboditi ljude odgovornosti ako izraze suosjećanje osobi koja je zadobila ozljede u nesreći u kojoj su oni sudjelovali. Čemu takav zakon? Pa, zapazilo se da kad u nesreći dođe do ozljede ili štete, ljudi mahom nerado upućuju ispriku zbog straha da bi se ona na sudu mogla protumačiti kao priznanje krivnje. S druge strane, oni koji smatraju da im se drugi trebaju odmah ispričati mogu se uzrujati, a tada se mala nezgoda može pretvoriti u veliku prepirku.

Naravno, ne moraš se ispričati za nezgodu koju nisi skrivio. A postoje situacije u kojima je mudro paziti što se govori. Jedna stara poslovica kaže: “U mnogim riječima ne biva bez grijeha; ali tko zadržava usne svoje, razuman je” (Priče Salamunove 10:19; 27:12). Ali i u takvim situacijama možeš biti učtiv i susretljiv.

No nije li istina da su mnogi ljudi prestali davati isprike, čak i onda kada to nema veze s nekom parnicom? Neka bi se supruga mogla žaliti: ‘Moj se muž ne bi ispričao ni za kakvu stvar.’ Neki bi se poslovođa mogao potužiti: ‘Moji radnici nisu spremni priznati svoje pogreške, a iz njihovih usta teško izlazi riječ “oprosti”.’ Neki bi učitelj mogao reći: ‘Djecu se ne uči da kažu “oprosti”.’

Jedan od razloga zašto bi neka osoba mogla oklijevati ispričati se može biti strah od toga da će biti odbijena. Opterećena mišlju da će naići na negativnu reakciju, osoba možda neće izraziti što točno osjeća. Zapravo, povrijeđena bi osoba mogla potpuno izbjegavati onoga tko ju je povrijedio i time jako otežavati pomirenje.

Neuvažavanje osjećaja drugih ljudi može biti još jedan razlog zašto se neki nerado ispričaju. Takve osobe možda razmišljaju: ‘Isprika ionako neće ispraviti moju pogrešku.’ No ima čak i onih koji ne žele reći “oprosti” zbog posljedica koje mogu uslijediti. Takvi se obično pitaju: ‘Hoće li me se smatrati krivim i hoće li tražiti od mene da nadoknadim štetu?’ Međutim, najveća prepreka koju treba savladati da bi se priznala pogreška je ponos. Osoba koja je suviše ponosna da kaže “oprosti” u biti može misliti: ‘Ako priznam svoju pogrešku, osramotit ću se, a to bi moglo narušiti moj ugled.’

Bez obzira na to koji je razlog posrijedi, činjenica je da mnogima isprika teško prelazi preko usta. No je li doista potrebno ispričati se? Zašto je to dobro?