‘Ne ostavljajmo svoje sastanke, kao što neki imaju običaj’, kaže Biblija, ‘nego ohrabrujmo jedni druge, i to tim više što vidite da se približava dan’ (Hebrejima 10:25). Dakle, jasno je da se pravi obožavatelji trebaju sastajati na nekom mjestu gdje se vrši obožavanje kako bi ‘promišljali jedni o drugima da bi se poticali na ljubav i dobra djela’ (Hebrejima 10:24).

KAD je u prvom stoljeću naše ere apostol Pavao zapisao navedene riječi, u Jeruzalemu je jedan impresivan hram služio kao mjesto gdje su Židovi obožavali Boga. U to vrijeme postojale su i sinagoge. Isus je “naučavao u sinagogi i u hramu, gdje [su] se [skupljali] svi Židovi” (Ivan 18:20).

Na kakva je mjesta za sastajanje Pavao mislio kad je savjetovao kršćane da se sastaju kako bi ohrabrivali jedni druge? Postoje li kakve dodirne točke između sakralnih objekata kršćanstva i hramskog uređenja u Jeruzalemu? Kad su nominalni kršćani počeli koristiti velebne sakralne objekte?

Prve upute dane u vezi s mjestom namijenjenim za obožavanje Boga nalaze se u biblijskoj knjizi Druga Mojsijeva. Jehova Bog dao je uputu svom izabranom narodu — Izraelcima — da sagrade “tabernakul”, ili “šator od sastanka”. U njemu  se trebalo držati kovčeg saveza i razne svete predmete. Kad je 1512. pr. n. e. njegova gradnja bila završena, “napuni se tabernakul slave Jehovine”. Taj je prenosivi šator više od četiri stoljeća imao središnju ulogu u uređenju koje je Bog uspostavio kako bi mu ljudi mogli pristupiti (2. Mojsijeva 25-27. poglavlje; 40:33-38). Biblija taj šator još naziva ‘hram Jehovin’ i “dom Jehovin” (1. Samuelova 1:9, 24).

Kasnije je David, kad je bio kralj u Jeruzalemu, izrazio snažnu želju da sagradi trajni dom Jehovi u slavu. No budući da je David sudjelovao u mnogim ratovima, Jehova mu je rekao: “Nećeš ti sazidati doma imenu mojemu.” Jehova je umjesto Davida izabrao njegovog sina Salamuna da sagradi hram (1. Dnevnika 22:6-10). Salamun je 1026. pr. n. e., nakon sedam i po godina gradnje, svečano otvorio hram. Jehova je rekao da će njegova naklonost počivati na toj građevini: “Posvetio sam taj dom koji si sazidao da tu namjestim ime svoje dovijeka; i oči će moje i srce moje biti ondje svagda” (1. Kraljevima 9:3). Jehova je rekao Izraelcima da će, dokle god budu vjerni, on iskazivati naklonost toj građevini. No ako se odvrate od onoga što je ispravno, Jehova neće više iskazivati svoju naklonost tom mjestu, i ‘hram će postati ruševina’ (1. Kraljevima 9:4-9, Šarić; 2. Dnevnika 7:16, 19, 20).

S vremenom su se Izraelci doista odvratili od pravog obožavanja (2. Kraljevima 21:1-5). Zato Jehova “dovede na njih kralja Kaldejskoga. (...) I upališe dom Božji, i razvališe zid Jeruzalemski, i sve dvorove u njemu popališe ognjem, i iskvariše sve dragocjene zaklade njegove. I što ih osta od mača, odnese ih u Babilon i biše robovi njemu i sinovima njegovim.” Biblijski izvještaj pokazuje da se to dogodilo 607. pr. n. e. (2. Dnevnika 36:15-21; Jeremija 52:12-14).

Kao što je bilo prorečeno preko proroka Izaije, Bog je podignuo perzijskog kralja Kira da oslobodi Židove babilonske vlasti (Izaija 45:1). Godine 537. pr. n. e., nakon 70-godišnjeg izgnanstva, Židovi su se vratili u Jeruzalem kako bi ponovno sagradili hram (Ezra 1:1-6; 2:1, 2; Jeremija 29:10). Unatoč zastojima tokom gradnje, hram je 515. pr. n. e. napokon dovršen i čisto obožavanje Boga ponovno je uspostavljeno. Premda se nije mogla mjeriti s veličanstvenošću Salamunovog hrama, ta je građevina postojala gotovo 600 godina. Međutim, i taj je hram počeo propadati jer Izraelci nisu marili za obožavanje Jehove. U vrijeme kada je Isus Krist došao na Zemlju, kralj Herod postupno je obnavljao hram. Što se dogodilo s tim hramom?

Misleći na hram u Jeruzalemu, Isus je svojim učenicima rekao: “Ovdje se nipošto neće ostaviti ni kamen na kamenu koji se neće razvaliti” (Matej 24:1, 2). U skladu s tim riječima, mjesto koje se stoljećima smatralo središtem obožavanja Boga razorila je 70. n. e. rimska vojska koja je došla ugušiti židovski ustanak. * Taj hram nikada nije ponovno sagrađen. Na mjestu na kojem se u prošlosti nalazila građevina u kojoj su Židovi vršili obožavanje, u sedmom stoljeću sagrađeno je  muslimansko svetište Kupola na stijeni i ono se do dan-danas tamo nalazi.

Gdje i kako su Isusovi sljedbenici trebali vršiti obožavanje? Jesu li prvi kršćani židovskog porijekla trebali nastaviti obožavati Boga u hramu koji je uskoro čekalo razorenje? Gdje su kršćani koji nisu bili Židovi trebali obožavati Boga? Jesu li vjerski objekti kršćanstva trebali služiti kao zamjena za hram? Razmatranje razgovora koji je Isus vodio s jednom Samarićankom rasvijetlit će nam prethodna pitanja.

Samarićani su Boga stoljećima obožavali u velikom hramu na gori Gerizimu u Samariji. “Naši su praoci obožavanje vršili na ovoj gori”, rekla je Samarićanka Isusu, “a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje treba vršiti obožavanje.” Isus je nato rekao: “Vjeruj mi, ženo: Dolazi čas kada Oca nećete obožavati niti na ovoj gori niti u Jeruzalemu.” Za obožavanje Jehove više nije bio potreban doslovan hram jer je Isus rekao: “Bog je Duh, i oni koji ga obožavaju moraju ga obožavati duhom i istinom” (Ivan 4:20, 21, 24). Kasnije je apostol Pavao Atenjanima rekao: “Bog koji je načinio svijet i sve što je na njemu, on koji je Gospodar neba i zemlje, ne živi u hramovima građenim rukom” (Djela apostolska 17:24).

Stoga je jasno da vjerski objekti kršćanstva nisu ni u kakvoj vezi s hramskim uređenjem iz pretkršćanske ere. Kršćani prvog stoljeća nisu imali razloga graditi takve objekte. Međutim, nakon što su apostoli umrli, došlo je do prorečenog odstupanja od istinitih učenja — do otpada (Djela apostolska 20:29, 30). Mnogo prije 313. n. e., kad se navodno rimski car Konstantin obratio na kršćanstvo, oni koji su se izjašnjavali kao kršćani počeli su odstupati od onog što je Isus naučavao.

Konstantin je pridonio stapanju “kršćanstva” i poganske rimske religije. The Encyclopædia Britannica kaže: “Sam Konstantin dao je nalog da se izgrade tri ogromne kršćanske bazilike u Rimu: bazilika Svetog Petra, bazilika San Paolo Fuori le Mura i San Giovanni in Laterano. Osmislio je (...) arhitektonski nacrt građevine u obliku križa koji je postao obrazac po kojem su se tokom srednjeg vijeka gradile crkve u zapadnoj Evropi.” Rekonstruirana bazilika Svetog Petra u Rimu još se uvijek smatra najvažnijom građevinom Rimokatoličke crkve.

“Crkva je preuzela neke vjerske običaje i obrede uobičajene u pretkršćanskom [poganskom] Rimu”, kaže povjesničar Will Durant. U to spada i “arhitektura bazilika”. U periodu od 10. do 15. stoljeća posvuda su nicale crkve i katedrale, a velik naglasak stavljao se na arhitektonsku izvedbu. Bilo je to vrijeme kad su izgrađena mnoga sakralna zdanja kršćanstva koja se danas smatra spomenicima izuzetne umjetničke vrijednosti.

Pružaju li ljudima bogoslužja u crkvama uvijek duhovno osvježenje i ohrabrenje? “Za mene je crkva postala simbol svega onoga što je u religiji dosadno i zamorno”, kaže Francisco iz Brazila. “Misa je za mene postala isprazna ceremonija na kojoj se ponavljalo uvijek jedno te isto i nikako nije mogla zadovoljiti moje duhovne potrebe. Kad bi završila, osjetio bih olakšanje.” Pa ipak, pravi obožavatelji  dobili su zapovijed da se sastaju. Na koga bi se u tome trebali ugledati?

Kako i gdje bi se kršćani trebali sastajati saznat ćemo ako ispitamo kako su to činili vjernici iz prvog stoljeća. Biblija ukazuje na to da su se oni obično sastajali u privatnim kućama. Naprimjer, apostol Pavao je napisao: “Pozdravite Prisku i Akvilu, moje suradnike u Kristu Isusu, (...) i skupštinu koja je u njihovoj kući” (Rimljanima 16:3, 5; Kološanima 4:15; Filemonu 2). U nekim hrvatskim prijevodima Biblije, kao što je prijevod izdavačke kuće Stvarnost, grčka riječ za “skupštinu” (ekklesía) prevodi se s “crkva”. No taj se izraz ne odnosi na građevinu, nego na grupu ljudi okupljenih radi istog cilja (Djela apostolska 8:1; 13:1). Za obožavanje kakvo vrše pravi kršćani nisu potrebni raskošni vjerski objekti.

Kako su bili organizirani sastanci u prvim kršćanskim skupštinama? Učenik Jakov je spominjući kršćanski sastanak upotrijebio jedan oblik grčke riječi synagogé (Jakov 2:2). Ta grčka riječ znači “sakupljanje” i naizmjence se koristi s riječi ekklesía. No kako je vrijeme odmicalo, riječ “sinagoga” preuzela je značenje mjesta ili objekta gdje se održavao sastanak. Prvi kršćani židovskog porijekla dobro su znali koja je svrha sinagoge. *

Dok su se Židovi za svoje godišnje praznike sastajali u jeruzalemskom hramu, sinagoge su služile kao mjesna okupljališta gdje su učili o Jehovi i poučavali se Zakonu. Izgleda da se vjerska služba u sinagogama sastojala od molitve, čitanja Pisama, tumačenja pročitanog i davanja savjeta. Kad su Pavao i drugi koji su bili s njim ušli u sinagogu u Antiohiji, “predstojnici sinagoge poslali su po njih, govoreći: ‘Ljudi, braćo, ako imate koju riječ ohrabrenja za narod, recite’” (Djela apostolska 13:15). Kad su se prvi kršćani židovskog porijekla sastajali u privatnim kućama, nesumnjivo su slijedili sličan obrazac te su prisutni na sastancima dobivali pouku na temelju Pisama i duhovno se izgrađivali.

Danas se Jehovini svjedoci poput prvih kršćana sastaju u jednostavnim vjerskim objektima kako bi primili pouku iz Biblije i uživali u društvu koje izgrađuje. Oni su se mnogo godina sastajali u privatnim kućama i to još uvijek rade u nekim dijelovima svijeta. No danas je broj njihovih skupština narastao na preko 90 000. Njihova glavna mjesta za sastanke nazivaju se Dvorane Kraljevstva. Ti objekti nisu raskošni niti izgledom podsjećaju na crkve. To su praktični i jednostavni objekti koji omogućuju skupštinama koje broje od 100 do 200 osoba da se sastaju na tjednim sastancima kako bi slušali Božju Riječ i primali pouku iz nje.

Većina skupština Jehovinih svjedoka sastaje se tri puta tjedno. Jedan sastanak je javno predavanje o nekoj aktualnoj temi. Nakon njega slijedi proučavanje neke biblijske teme ili proročanstva na temelju gradiva iz časopisa Kula stražara. Drugi sastanak je škola koja je organizirana s ciljem obučavanja u prenošenju biblijske poruke. Nakon njega slijedi sastanak na kojem se prvenstveno pružaju praktični prijedlozi za kršćansku službu. Osim toga, Jehovini svjedoci sastaju se jednom tjedno u malim grupama u privatnim kućama kako bi proučavali Bibliju. Svi ti sastanci otvoreni su za javnost. Prilozi se nikad ne sakupljaju.

Za Francisca, kojeg smo ranije spomenuli, sastanci u Dvorani Kraljevstva izrazito su korisni. On kaže: “Prvo mjesto sastanka koje sam posjetio bio je ugodan prostor u centru grada, a iz dvorane sam otišao ponijevši sa sobom lijepe dojmove. Prisutni su bili prijateljski raspoloženi i moglo se primijetiti da među njima vlada ljubav. Jedva sam čekao ponovno doći. Zapravo, otada nisam propustio nijedan sastanak. Ti su kršćanski sastanci zanimljivi i zadovoljavaju moje duhovne potrebe. Čak i onda kad se zbog nekog razloga osjećam obeshrabreno, idem u Dvoranu Kraljevstva uvjeren da ću se kući vratiti ohrabren.”

Biblijska pouka, sredina koja izgrađuje i mogućnost hvaljenja Boga čeka i tebe na kršćanskim sastancima Jehovinih svjedoka. Srdačno te pozivamo da dođeš u Dvoranu Kraljevstva koja je najbliža tvom domu. Neće ti biti žao ako se odazoveš pozivu.