Prema Bibliji, kad se osoba zavjetuje Bogu, ona mu svečano obeća da će nešto učiniti, prinijeti određenu žrtvu, započeti s posebnim oblikom službe, preuzeti na sebe izvjesnu ulogu ili da će se suzdržati od nečega što samo po sebi nije nezakonito. Biblija sadrži izvještaje o zavjetima koji su bili uvjetni u tom smislu što su uključivali obećanje da će se nešto učiniti, ali tek nakon što Bog najprije poduzme nešto sa svoje strane. Naprimjer, Ana, majka proroka Samuela, “zavjetova se govoreći: Jehova nad vojskama! ako pogledaš na muku sluškinje svoje, i opomeneš me se, i ne zaboraviš sluškinje svoje, nego daš sluškinji svojoj muško čedo, ja ću ga dati Jehovi dokle je god živ, i britva neće prijeći preko glave njegove” (1. Samuelova 1:11). Osim toga, Biblija opisuje zavjete kao nešto što se davalo dobrovoljno. U kojoj mjeri čovjeka obavezuju zavjeti koje je dao Bogu?

“Kad učiniš zavjet Bogu”, kaže Salamun, kralj starog Izraela, “ne oklijevaj ispuniti ga.” On dodaje: “Što god zavjetuješ, ispuni. Bolje je da ne zavjetuješ negoli da zavjetuješ pa ne ispuniš” (Propovjednik 5:4, 5). U Zakonu koji je Izrael dobio preko Mojsija stoji: “Kad učiniš zavjet Jehovi Bogu svojemu, ne oklijevaj ispuniti ga, jer će ga tražiti od tebe Jehova Bog tvoj, i biće na tebi grijeh” (5. Mojsijeva 23:21). Dakle, očito je da je ozbiljna stvar kad nešto zavjetujemo Bogu. To bi trebalo učiniti iz ispravnog motiva, a onaj tko se zavjetuje ne bi smio nimalo sumnjati u to da može ispuniti što je u zavjetu obećao. U suprotnom, bolje je da se ne zavjetuje. Međutim, moraju li se izvršiti svi zavjeti nakon što se jednom daju Bogu?

Što ako se osoba zavjetovala da će učiniti nešto za što je kasnije saznala da nije u skladu s Božjom voljom? Pretpostavimo da se radi o zavjetu kojim bi se na neki način nemoral povezao s pravim obožavanjem (5. Mojsijeva 23:18). Jasno je da takav zavjet ne obavezuje osobu da ga ispuni. Uostalom, pod Mojsijevim zakonom zavjet neke žene mogao je poništiti njen otac ili suprug (4. Mojsijeva 30:3-15).

Razmotri također situaciju kada netko tko se zavjetovao Bogu da neće stupiti u brak više nije siguran može li taj zavjet ispuniti. Zbog svog se zavjeta doveo u situaciju u kojoj vidi da bi, ako nastavi živjeti u skladu s njim, mogao prekršiti Božje moralne zakone. Treba li se nastaviti naprezati da ispuni svoj zavjet? Ne bi li bilo bolje za njega da se zaštiti od krivnje za nemoral tako da odustane od zavjeta i usrdno moli Boga za milost i oproštenje? Samo dotični može donijeti odluku o tome. Nitko drugi ne može donijeti tu odluku umjesto njega.

Što ako netko nešto zavjetuje, a kasnije shvati da je postupio nepromišljeno? Bi li i dalje trebao nastojati ispuniti taj zavjet? Jefti nije bilo lako ispuniti zavjet koji je dao Bogu, no savjesno ga je izvršio (Suci 11:30-40). Zbog neispunjavanja onoga na što se netko zavjetovao, Bog bi se mogao ‘razgnjeviti’ i srušiti sve ono što je osoba dotad izgradila  (Propovjednik 5:6). Neozbiljnost u pogledu ispunjavanja zavjeta može rezultirati gubitkom Božje naklonosti.

Isus Krist je rekao: “Neka vaša riječ Da, znači da, vaše Ne, ne; jer što je više od toga, od zloga je” (Matej 5:37). Kršćaninu mora biti važno ne samo da ispuni ono na što se zavjetovao Bogu nego i da se pokaže dostojnim povjerenja u svemu što kaže — bilo Bogu bilo ljudima. Što ako se nađe u nedoumici nakon što je s nekom osobom sklopio dogovor koji je isprva izgledao dobro, no nakon pomnijeg razmišljanja shvati da je postupio nepromišljeno? Na te stvari ne bi smio gledati olako. No možda će druga strana nakon otvorenog razgovora odlučiti da ga oslobodi obaveze (Psalam 15:4; Priče Salamunove 6:2, 3).

Do čega bi nam trebalo biti najviše stalo kad se radi o zavjetima, ali i svim drugim stvarima? Do toga da zadržimo dobar odnos s Jehovom Bogom.