“MOJSIJE sluga moj umrije”, rekao je Jehova, “zato sada ustani, prijeđi preko toga Jordana ti i sav taj narod u zemlju koju [im] ja dajem” (Jozua 1:2). Kakav je samo zadatak stajao pred Jozuom! Gotovo 40 godina bio je Mojsijev pomoćnik. A sad je dobio nalog da zauzme mjesto svog gospodara i povede često svojeglave Izraelce u Obećanu zemlju.

Dok je Jozua razmišljao o onome što je ležalo pred njim, možda se prisjećao kušnji koje je već bio doživio i svladao. Ono čega se Jozua sjećao bilo mu je nesumnjivo od neprocjenjive pomoći u tom trenutku, a može biti i kršćanima danas.

Jozua se, između ostalog, sjećao mnogih godina života provedenih u ropstvu (2. Mojsijeva 1:13, 14; 2:23). Što je Jozua konkretno doživio tokom tog perioda možemo samo pretpostavljati, budući da Biblija ne govori mnogo o tome. Možda je Jozua služeći u Egiptu kao rob stekao organizatorske sposobnosti i kasnije pomagao u organiziranju izlaska Hebreja i ‘mnogo drugih ljudi’ iz te zemlje (2. Mojsijeva 12:38).

Jozua je pripadao jednoj obitelji iz Efraimovog plemena. Njegov djed Elizama bio je poglavar tog plemena i izgleda da je zapovijedao grupom od 108 100 naoružanih ljudi, pripadnika triju izraelskih plemena (4. Mojsijeva 1:4, 10, 16; 2:18-24; 1. Dnevnika 7:20, 26, 27). Pa ipak, kad su Amalečani napali Izraelce nedugo nakon  što su Izraelci izašli iz Egipta, Mojsije je rekao Jozui da organizira obranu (2. Mojsijeva 17:8, 9a). Zašto baš Jozui, a ne, primjerice, njegovom djedu ili ocu? Prema jednom izvoru razlog je mogao biti sljedeći: “Budući da je [Jozua] bio poglavar jednog istaknutog plemena, Efraima, i već dobro poznat po svojim organizatorskim sposobnostima te da je uživao potpuno povjerenje naroda, Mojsije ga je smatrao vođom koji je bio najprikladniji da odabere i rasporedi vojnike.”

Bilo kako bilo, kad je bio izabran, Jozua je izvršio upravo ono što je Mojsije zapovjedio. Premda su Izraelci bili potpuno neiskusni u ratovanju, Jozua je bio uvjeren da će im Bog pružiti pomoć. Zato kad mu je Mojsije rekao: “Ja ću sutra stati navrh brda sa štapom Božjim u ruci”, njega nije bilo potrebno dodatno uvjeravati. Jozua se sigurno prisjetio da je Jehova upravo bio uništio najveću vojnu silu tog vremena. Sutradan, kad je Mojsije podigao ruke i tako ih držao do zalaska sunca, nijedan neprijatelj nije mogao opstati pred Izraelom, i Amalečani su pretrpjeli poraz. Tada je Jehova zapovjedio Mojsiju da zapiše u knjigu i ‘kaže Jozui’ odluku koju je On donio: “Sasvim [ću] istrijebiti spomen Amalekov ispod neba” (2. Mojsijeva 17:9b-14). Da, Jehova je pouzdano izvršio svoju presudu.

Iskustvo s Amalečanima nesumnjivo je učvrstilo odnos između Jozue i Mojsija. Jozua je imao čast biti Mojsijev osobni pomoćnik, ili njegov ‘sluga’, “od svoje mladosti” do Mojsijeve smrti, što je period od otprilike 40 godina (4. Mojsijeva 11:28, St).

Ta služba povlačila je za sobom kako ugled tako i odgovornosti. Naprimjer, kad su se Mojsije, Aron, Aronovi sinovi i 70 izraelskih starješina popeli na goru Sinaj i vidjeli viziju Jehovine slave, Jozua je vjerojatno bio među njima. Kao Mojsijev pomoćnik, pratio ga je dok se on još više penjao na goru i očito se držao podalje od mjesta gdje je Mojsije ušao u oblak koji je simbolizirao Jehovinu prisutnost. Vrijedno je zapaziti da je Jozua, po svemu sudeći, ostao na gori 40 dana i 40 noći. Vjerno je čekao da se njegov gospodar vrati jer, kad se Mojsije počeo spuštati niz goru noseći ploče Svjedočanstva, Jozua je bio tamo da ga dočeka (2. Mojsijeva 24:1, 2, 9-18; 32:15-17).

Nakon nemilog događaja sa zlatnim teletom, kad se Izrael upleo u idolopoklonstvo, Jozua je i dalje pomagao Mojsiju u šatoru sastanka, koji se nalazio  izvan tabora. Tamo je Jehova razgovarao s Mojsijem licem u lice. No kad bi se Mojsije vratio u tabor, Jozua se ‘ne bi micao iz šatora’. Možda je bilo nužno da tamo ostane kako bi spriječio Izraelce da nečisti uđu u šator. Kako je samo Jozua ozbiljno shvatio taj zadatak! (2. Mojsijeva 33:7, 11, St).

Druženje s Mojsijem, koji je, prema povjesničaru Josipu Flaviju, bio 35 godina stariji od Jozue, sigurno je silno ojačalo Jozuinu vjeru. Njihov odnos, koji je nazvan “spoj zrelosti i mladosti, veza učitelja i učenika”, rezultirao je time da je Jozua postao “odlučan i pouzdan čovjek”. U našoj sredini danas nema proroka poput Mojsija, no u skupštinama Jehovinog naroda ima starijih osoba koje su zbog svog iskustva i duhovnosti pravi izvor snage i ohrabrenja. Cijeniš li ih? Koristi li ti druženje s njima?

Važna epizoda Jozuinog života uslijedila je nedugo nakon što je Izrael dobio Zakon. Jozua je bio odabran da kao predstavnik svog plemena tajno izvidi situaciju u Obećanoj zemlji. Taj je povijesni izvještaj dobro poznat. Svih 12 uhoda složilo se s tim da u zemlji doista “teče mlijeko i med”, da je upravo onako kako je Jehova i obećao. Međutim, desetorica njih koji nisu imali vjere uplašili su se da Izrael neće biti u stanju istjerati stanovnike te zemlje. Jedino su Jozua i Kaleb poticali narod da zbog straha ne dižu pobunu, jer su znali da će Jehova sigurno biti s njima. U tom trenutku sav je zbor negodovao i govorio da će njih dvojicu zasuti kamenjem. Možda bi to i učinili da se Jehova nije umiješao pokazavši svoju slavu. Zbog toga što nisu imali vjere Bog je odlučio da nijedan od popisanih Izraelaca od 20 godina naviše neće doživjeti ulazak u Kanaan. Od tih osoba to su dočekali samo Jozua, Kaleb i Leviti (4. Mojsijeva 13:1-16, 25-29; 14:6-10, 26-30).

Nije li sav narod vidio Jehovina moćna djela u Egiptu? Što je onda pomoglo Jozui da sačuva vjeru u to da će im Bog pružiti pomoć kad je s druge strane većina sumnjala u to? Mora da je Jozua jasno imao u mislima sve što je Jehova obećao i učinio te je o tome duboko razmišljao. Mnogo godina nakon toga mogao je reći da ‘nije izostalo ništa od svega dobra što je Jehova obećao Izraelu, sve se navršilo’ (Jozua 23:14). Prema tome, Jozua je vjerovao da će se i sva obećanja koja je Jehova dao u pogledu budućnosti nesumnjivo ispuniti (Hebrejima 11:6). To bi nas trebalo potaknuti da se upitamo: ‘Kako je sa mnom? Jesam li se ulažući trud u proučavanje Jehovinih obećanja i razmišljanje o njima uvjerio u njihovu pouzdanost? Vjerujem li da me Bog može zaštititi tokom velike nevolje zajedno sa svojim narodom?’

Jozua nije samo pokazao vjeru nego je imao i hrabrosti postupiti ispravno. Samo su on i Kaleb zauzeli stav za Jehovu, a sav zbor govorio je da ih se kamenuje. Kako bi se ti osjećao u toj situaciji? Bi li se prestrašio? To se ne može reći za Jozuu. On i Kaleb odlučno su zastupali ono što su vjerovali. Vjernost Jehovi možda će i od nas zahtijevati da jednog dana učinimo isto.

Iz izvještaja o uhodama saznajemo i to da je Jozuino ime bilo promijenjeno. Mojsije je njegovom pravom imenu, Hošea, koje znači “spasenje”, dodao slog koji označava Božje ime i nazvao ga je Jehošua, ili Jozua — “Jehova je spasenje”. Septuaginta prevodi njegovo ime s “Isus” (4. Mojsijeva 13:8, 16, St). U skladu s tim velikim imenom Jozua je neustrašivo dokazao da od Jehove dolazi spasenje. Promjena Jozuinog imena nije uslijedila tek tako. Ona je pokazala da je Mojsije cijenio Jozuu kao osobu te je bila u skladu s važnom ulogom koju je Jozua trebao odigrati, odvesti novi naraštaj u Obećanu zemlju.

Izraelci su lutali pustinjom 40 zamornih godina, sve dok njihovi očevi nisu pomrli. Iz tog perioda ne postoje nikakve informacije o Jozui. Međutim, sigurno je tokom njega naučio mnoge stvari. Vjerojatno je bio  svjedok izvršenja Božje kazne nad buntovnicima Korejem, Datanom i Abironom te njihovim pristašama, a i nad onima koji su sudjelovali u odvratnom obožavanju Baala peorskog. Nema sumnje da je Jozua bio jako žalostan kad je saznao da ni Mojsije neće ući u Obećanu zemlju, i to zbog toga što nije proslavio Jehovu kod meripskih voda (4. Mojsijeva 16:1-50; 20:9-13; 25:1-9).

Kad se približio smrti, Mojsije je zamolio Boga da imenuje njegovog nasljednika kako Izrael ne bi bio “kao ovce koje nemaju pastira”. Što je Jehova odgovorio? Jozua, ‘čovjek u kom je duh’, trebao je biti imenovan pred svim zborom. Narod ga je morao slušati. Kakve li preporuke! Jehova je uočio Jozuinu vjeru i sposobnosti. Zadatak vođenja izraelskog naroda nije mogao biti povjeren sposobnijem čovjeku (4. Mojsijeva 27:15-20). Pa ipak, Mojsije je znao da Jozuu čekaju ogromni izazovi. Zato je Mojsije poticao svog nasljednika da bude “slobodan i hrabar”, a pritom je znao da će Jehova biti uz njega (5. Mojsijeva 31:7, 8).

Sam Bog ponovio je Jozui te iste ohrabrujuće riječi i dodao: “[Drži i tvori] sve po zakonu koji ti je zapovjedio Mojsije sluga moj, ne odstupaj od njega ni na desno ni na lijevo, da bi napredovao kuda god pođeš. Neka se ne rastavlja od usta tvojih knjiga ovoga zakona, nego razmišljaj o njemu dan i noć, da držiš i tvoriš sve kako je u njemu napisano; jer ćeš tada biti sretan na putovima svojim i tada ćeš napredovati. Nisam li ti zapovjedio: budi slobodan i hrabar? ne boj se i ne plaši se; jer je s tobom Jehova Bog tvoj kuda god ideš” (Jozua 1:7-9).

S Jehovinim riječima koje su mu odzvanjale u ušima i iskustvom koje je već stekao, kako se Jozua i mogao pokolebati? Osvajanje zemlje bilo je zajamčeno. Dakako, na poteškoće se moralo računati, a već na samom početku naišli su na jedan od većih izazova — prijeći nabujalu rijeku Jordan. Međutim, sam je Jehova zapovjedio: “Prijeđi preko toga Jordana.” Prema tome, je li postojao problem koji se nije mogao nadvladati? (Jozua 1:2).

Događaji u kojima je Jozua potom sudjelovao — osvajanje Jerihona, postepeno pokoravanje neprijatelja i raspodjela zemlje — pokazuju da on nikada nije izgubio iz vida Božja obećanja. Pretkraj svog života, kad je Jehova umirio Izrael od njegovih neprijatelja, Jozua je okupio pripadnike svog naroda kako bi se prisjetili načina na koji je Bog postupao s njima i kako bi ih potaknuo da služe Bogu cijelim srcem. Kao rezultat toga, Izrael je svečano obnovio svoj savez s Jehovom i, nesumnjivo potaknut primjerom svog vođe, ‘služio je Jehovi svega vijeka Jozuina’ (Jozua 24:16, 31).

Jozua nam pruža odličan primjer. Kršćani se danas suočavaju s brojnim ispitima vjere. Uspješno suočavanje s njima od presudne je važnosti kako bi se sačuvalo Jehovino priznanje i konačno dočekalo ostvarenje njegovih obećanja. Za Jozuin uspjeh u tome bila je zaslužna njegova jaka vjera. Istina, mi nismo, za razliku od Jozue, vidjeli Božja moćna djela, no ako bi se kod nekoga pojavila sumnja, biblijska knjiga koja nosi Jozuino ime pruža svjedočanstvo iz prve ruke da je sve što Jehova kaže pouzdano. Nama se, kao i Jozui onda, jamči da ćemo biti mudri i uspješni budemo li svakodnevno čitali Božju Riječ i nastojali je primjenjivati u praksi.

Povrijede li te ponekad postupci sukršćana? Sjeti se Jozuine ustrajnosti u periodu od 40 godina tokom kojeg je morao, premda ne svojom krivnjom, lutati pustinjom u društvu ljudi koji nisu imali vjere. Smatraš li izazovom braniti ono što vjeruješ? Sjeti se što su učinili Jozua i Kaleb. Za svoju vjeru i poslušnost primili su divnu nagradu. Da, Jozua je čvrsto vjerovao da će Jehova ispuniti sva svoja obećanja. I mi bismo trebali imati takvu čvrstu vjeru (Jozua 23:14).