GENIVAL, koji živi u jednom siromašnom naselju na sjeveroistoku Brazila, izdržavao je svoju suprugu i djecu s malom plaćom koju je zarađivao radeći kao čuvar u jednoj bolnici. Unatoč tome što je živio u bijedi, savjesno je davao desetinu. “Znalo se desiti da moja obitelj nije imala što jesti”, prisjeća se on hvatajući se za trbuh, “no Bogu sam želio davati najbolje, bez obzira na to koje je žrtve trebalo podnijeti.”

Nakon što je ostao bez posla, nastavio je davati desetinu. Njegov ga je svećenik potaknuo da iskuša Boga time da dade veliki prilog. Jamčio mu je da će ga Bog sigurno zbog toga blagosloviti. Tako je odlučio prodati svoju kuću i dobiveni novac dati crkvi.

Genival nije jedini koji s takvom iskrenošću daje priloge. Mnogo krajnje siromašnih ljudi poslušno daje desetinu jer u crkvi uče da je davanje desetine biblijski zahtjev. Je li to točno?

Zapovijed o davanju desetine bila je sastavni dio Zakona koji je 12 plemena starog Izraela prije više od 3 500 godina dobilo od Jehove Boga. Taj je Zakon nalagao da se desetina od usjeva i voća te desetina od prirasta stoke dade Levijevom plemenu kako bi ono moglo vršiti službe u šatoru za obožavanje (3. Mojsijeva 27:30, 32; 4. Mojsijeva 18:21, 24).

Jehova je Izraelcima jamčio da Zakon ‘neće biti pretežak za njih’ (5. Mojsijeva 30:11, St). Dokle god su vjerno držali Jehovine zapovijedi, pa i onu o davanju desetine, vrijedilo je Jehovino obećanje da će im osigurati obilne žetve. A pored toga, za slučaj nestašice redovito se odvajala godišnja desetina, koju se obično koristilo kad bi se narod okupio povodom vjerskih praznika. Zahvaljujući njoj mogli su se nasititi ‘došljaci, sirote i udovice’ (5. Mojsijeva 14:28, 29; 28:1, 2, 11-14).

Zakon nije propisivao kaznu za nedavanje desetine, no svaki je Izraelac imao snažnu moralnu obavezu da podupire pravo obožavanje na taj način. Ustvari, Jehova je optužio Izraelce koji su u Malahijinim danima zanemarivali davanje desetine zato što su ga ‘zakidali u desetini i prinosu’ (Malahija 3:8). Može li se ista optužba odnositi na kršćane koji ne daju desetinu?

Pa, razmotrimo sljedeću stvar. Zakoni neke države obično ne vrijede izvan njenih granica. Naprimjer, zakon koji vozače u Velikoj Britaniji obavezuje da voze lijevom stranom ceste ne važi za vozače u Francuskoj. Slično tome, zakonom propisano davanje desetine bilo je sastavni dio saveza sklopljenog isključivo između Boga i izraelskog naroda (2. Mojsijeva 19:3-8; Psalam 147:19, 20). Taj je zakon obavezivao jedino Izraelce.

Pored toga, iako je točno da se Bog nikad ne mijenja, njegovi se zahtjevi ponekad mijenjaju (Malahija 3:6). Biblija izričito kaže da je Isusova žrtvena smrt 33. n. e. ‘izbrisala’, ili ‘ukinula’, Zakon, a s njim i ‘zapovijed da se ubiru desetine’ (Kološanima 2:13, 14; Efežanima 2:13-15; Hebrejima 7:5, 18).

Međutim, i dalje je bilo potrebno davati priloge kako bi se podupiralo pravo obožavanje. Isus je opunomoćio svoje učenike da budu ‘svjedoci do najudaljenijeg dijela zemlje’ (Djela apostolska 1:8). S povećanjem broja vjernika povećavala se i potreba za tim da  kršćanski učitelji i nadglednici posjećuju i jačaju skupštine. Povremeno se trebalo brinuti za udovice, siročad i druge kojima je pomoć bila potrebna. Kako su kršćani prvog stoljeća pokrivali te troškove?

Oko 55. n. e. kršćanima ne-židovskog porijekla koji su živjeli u Evropi i Maloj Aziji upućen je poziv da pomognu svojoj osiromašenoj braći u skupštinama u Judeji. U svojim pismima korintskoj skupštini apostol Pavao opisuje kako je to ‘skupljanje za svete’ bilo organizirano (1. Korinćanima 16:1). Mogao bi se iznenaditi kad saznaš što Pavlove riječi otkrivaju o davanju u kojem sudjeluju kršćani.

Apostol Pavao nije moljakao suvjernike da daju priloge. Zapravo, kršćani iz Makedonije, koji su bili “pod nevoljom” i u ‘krajnjem siromaštvu’, morali su ‘Pavla veoma usrdno moliti za mogućnost dobrohotnog davanja i za udio u službi namijenjenoj svetima’ (2. Korinćanima 8:1-4).

Istina, Pavao je poticao Korinćane koji su bili imućniji da se ugledaju na svoju velikodušnu braću iz Makedonije. Pa ipak, kako se zapaža u jednoj enciklopediji, on ‘nije zapovijedao, već je radije molio, predlagao, poticao i pozivao. Korinćani ne bi mogli spontano i od srca sudjelovati u davanju da su osjetili da ih se na nešto prisiljava.’ Pavao je znao da “Bog ljubi veselog darivaoca”, a ne onoga tko daje ‘nerado ili pod prisilom’ (2. Korinćanima 9:7).

To što su obilovali vjerom, spoznajom i iskrenom ljubavlju prema svojoj braći trebalo je potaknuti Korinćane na spontano davanje (2. Korinćanima 8:7, 8).

Pavao nije naveo točan iznos ili postotak koji treba davati, već je jednostavno predložio da “prvog dana svakog tjedna svatko (...) stavlja na stranu određenu svotu novca u skladu sa svojim prihodom” (1. Korinćanima 16:2, New International Version, naglašeno od nas). Time što bi planski i redovito odvajali određenu svotu novca Korinćani se ne bi doveli u situaciju da moraju prilagati nerado niti bi to radili poneseni emocijama kad bi Pavao došao. Odluku o tome koliko će dati svaki je kršćanin trebao donijeti sam za sebe, u skladu s onim “kako je odlučio u svom srcu” (2. Korinćanima 9:5, 7).

Ako su htjeli obilno žeti, Korinćani su morali obilno sijati. Ne postoji nikakva naznaka u vezi s tim da su trebali davati preko svojih stvarnih mogućnosti. ‘Ne želim da vam bude teško’, rekao im je Pavao. Prilozi su bili ‘naročito prihvatljivi po onome što je netko imao, a ne po onome što nije imao’ (2. Korinćanima 8:12, 13; 9:6). U jednom kasnijem pismu apostol je upozorio: “Ako se tko ne brine (...) za svoje ukućane, odrekao se vjere i gori je od onoga koji nema vjere” (1. Timoteju 5:8). Pavao nije poticao na davanje kojim bi se prekršilo to načelo.

 Vrijedno je zapaziti da je Pavao nadgledao ‘skupljanje za svete’ kojima je bila potrebna pomoć. Nigdje u Bibliji ne stoji da su Pavao ili drugi apostoli organizirali skupljanje priloga ili da su ubirali desetine kako bi financirali svoju službu (Djela apostolska 3:6). Iako je uvijek bio zahvalan za darove koje su mu slale skupštine, Pavao je jako pazio da ne nametne “skupi teret” svojoj braći (1. Solunjanima 2:9; Filipljanima 4:15-18).

Dakle, jasno se vidi da tokom prvog stoljeća Kristovi sljedbenici nisu davali desetine, već su prilagali dobrovoljno. Međutim, možda se pitaš može li se još uvijek na taj način djelotvorno financirati propovijedanje dobre vijesti i pružanje pomoći kršćanima koji su u nevolji.

Razmotri sljedeće. Godine 1879. izdavači ovog časopisa otvoreno su izjavili da “neće nikad moliti ljude za financijsku potporu niti je prositi od njih”. Je li ta odluka osujetila napore Jehovinih svjedoka u širenju biblijske istine?

Danas Jehovini svjedoci distribuiraju Biblije, kršćanske knjige i druge publikacije u 235 zemalja. Kula stražara, biblijski obrazovni časopis, tiskana je u početku na jednom jeziku u mjesečnoj nakladi od 6 000 primjeraka. Otada je ona postala polumjesečnik i sada izlazi u nakladi od preko 24 000 000 primjeraka na 146 jezika. Kako bi organizirano provodili svoje biblijsko obrazovno djelo po čitavom svijetu, Jehovini svjedoci sagradili su ili kupili objekte u 110 zemalja koji predstavljaju njihove administrativne centre. Pored toga, podigli su tisuće objekata za sastajanje, kao i velike Kongresne dvorane koje su predviđene za one koji su zainteresirani za primanje opsežnije biblijske pouke.

Mada briga za duhovne potrebe ljudi ima najveći značaj, Jehovini svjedoci ne zanemaruju materijalne potrebe svojih suvjernika.  Kad njihova braća pate zbog posljedica ratova, potresa, suša i oluja, oni brzo priskaču u pomoć pribavljajući lijekove, hranu, odjeću te druge potrebne stvari. Sve to financira se novcem koji poklanjaju kršćani pojedinačno i skupštine.

Osim što je djelotvorno, dobrovoljno prilaganje sredstava olakšava teret onima koji su siromašni, kao što je Genival, kojeg smo ranije spomenuli. Dobro da je Genivala prije nego što je uspio prodati kuću posjetila Maria, koja je punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka. “Taj razgovor poštedio je moju obitelj mnogih nepotrebnih nevolja”, prisjeća se on.

Genival je uvidio da djelo iza kojeg stoji Bog ne ovisi o desetinama. Ustvari, davanje desetine nije više biblijski zahtjev. Saznao je da kršćani dobivaju blagoslov kad velikodušno daju, no da nisu obavezni davati preko svojih stvarnih mogućnosti.

Mogućnost dobrovoljnog davanja Genivalu donosi istinsku radost. On je izražava ovako: “Dao 10 posto ili ne, zadovoljan sam s onim koliko prilažem te sam siguran da je i Jehova zadovoljan.”