RODIO sam se u Australiji, udaljenom kraju Zemlje, značajne 1914. godine. U vrijeme kad sam bio tinejdžer zemljom je vladala velika ekonomska kriza, pa sam i ja trebao poduzeti nešto kako bi se obitelj prehranila. Nisam mogao pronaći posao, no smislio sam način kako hvatati zečeve, kojih je u Australiji bilo jako mnogo. Tako sam i ja pribavljao hranu za obitelj redovito donoseći zečetinu.

U vrijeme kad je izbio Drugi svjetski rat, 1939, dobio sam posao u Melbourneu, u gradskom prijevozu. Tamo je bilo zaposleno otprilike 700 vozača autobusa i tramvaja koji su radili u smjenama, tako da sam svaki put kad bi se promijenila smjena upoznao drugog vozača. Znao sam ih pitati koje su vjere i da mi objasne neka svoja uvjerenja. Dopalo mi se jedino ono što mi je rekao jedan Jehovin svjedok. Rekao je da Biblija govori o rajskoj Zemlji i da će bogobojazni ljudi vječno živjeti na njoj (Psalam 37:29).

U to je vrijeme i moja majka došla u kontakt s Jehovinim svjedocima. Kad bih navečer  stigao kući, često bi me na stolu dočekala večera i časopis Utjeha (sada Probudite se!). Sviđalo mi se ono što bih pročitao. Nakon nekog vremena zaključio sam da je to prava religija, pa sam počeo aktivno surađivati sa skupštinom i u svibnju 1940. sam se krstio.

U Melbourneu je postojao pionirski dom u kojem je živjelo oko 25 punovremenih propovjednika Jehovinih svjedoka. Preselio sam se k njima. Svaki sam dan slušao njihove zanimljive dogodovštine iz službe propovijedanja, pa sam razvio želju da se i ja pridružim redovima pionira. Predao sam molbu za pionirsku službu. Molba je bila odobrena i bio sam zamoljen da dođem služiti u australsku podružnicu Jehovinih svjedoka. Tako sam postao član betelske obitelji.

U Betelu sam između ostalog radio i u pilani. Pilili smo drva i od njih proizvodili ugljen. Koristili smo ga za dobivanje goriva za automobile podružnice, jer je u vrijeme rata bilo teško nabaviti benzin. Nas dvanaestorica radili smo u pilani i svi smo očekivali poziv za vojnu službu. Iz biblijskih smo razloga odbili ići u vojsku i ubrzo smo osuđeni na šest mjeseci zatvora (Izaija 2:4). Poslani smo na jednu farmu, kamo se zatvorenike slalo na prisilan rad. Što smo trebali raditi? Na naše iznenađenje, trebali smo sjeći drva, ono što smo već naučili u Betelu!

Posao smo toliko dobro obavljali da nam je upravitelj zatvora dopustio da imamo Bibliju i naše biblijske publikacije, premda je to bilo strogo zabranjeno. Dok sam služio zatvorsku kaznu, naučio sam nešto korisno o međuljudskim odnosima. U Betelu sam radio s jednim bratom s kojim se uopće nisam slagao. Jednostavno smo bili previše različiti. I što mislite, s kime sam trebao dijeliti zatvorsku ćeliju? Da, baš s tim bratom. Sad smo se stvarno imali vremena dobro upoznati i na koncu smo razvili blisko, trajno prijateljstvo.

Kasnije je u Australiji bilo zabranjeno djelo Jehovinih svjedoka. Sav novac Zajednice bio je konfisciran, pa su braća u Betelu teško živjela. Jednom mi je prišao jedan brat iz Betela i rekao mi: “Dick, htio bih ići svjedočiti u grad, ali nemam cipele, samo radne čizme.” Bio sam sretan da sam mu mogao pomoći, i tako je brat otišao u grad u mojim cipelama.

No kasnije sam čuo da je zbog propovijedanja bio uhapšen i dospio u zatvor. Nisam se mogao suzdržati, a da mu ne pošaljem sljedeću kratku poruku: “Žao mi je što si u zatvoru. No drago mi je što nisam bio u svojim cipelama.” No ubrzo sam zbog stava neutralnosti i ja po drugi put bio uhapšen i dospio u zatvor. Kad sam bio pušten, dobio sam zaduženje da vodim brigu o farmi na kojoj se uzgajala hrana za betelsku obitelj. U to vrijeme izvojevali smo sudsku pobjedu, pa je zabrana djela Jehovinih svjedoka bila ukinuta.

Dok sam boravio na farmi, počeo sam ozbiljno razmišljati o braku i dopala mi se Coralie Clogan, jedna mlada pionirka. Njena je baka bila prva osoba u njihovoj obitelji koja se zanimala za biblijsku poruku. Kad je bila na samrti, Coralienoj majci Veri rekla je: “Odgoji svoju djecu da ljube Boga i da mu služe; jednog ćemo se dana vidjeti u Raju na Zemlji.” Vera je te riječi počela shvaćati tek kasnije kad joj je na vrata došao jedan pionir s brošuricom Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti. Čitajući brošuricu uvjerila se da je Božji naum da ljudi vječno žive na rajskoj Zemlji (Otkrivenje 21:4). Krstila se početkom 1930-ih i učinila je upravo ono na što ju je majka potakla — svojim je trima kćerima,  Lucy, Jean i Coralie, pomogla da zavole Boga. Nažalost, Coralien se otac žestoko protivio vjerskim uvjerenjima svoje obitelji, no Isus je i upozorio da bi se to moglo dogoditi u obiteljima (Matej 10:34-36).

U obitelji Clogan svi su imali talenta za glazbu, pa je svaka kći svirala neki instrument. Coralie je svirala violinu, a 1939, kad je imala 15 godina, završila je srednju muzičku školu. Kad je izbio Drugi svjetski rat, Coralie je počela ozbiljno razmišljati o svojoj budućnosti. Došlo je vrijeme da odluči čemu će se posvetiti u životu. S jedne strane, mogla se odlučiti za glazbenu karijeru. Već je bila pozvana da svira u Melburnškom simfonijskom orkestru. S druge strane, mogla se posvetiti važnom djelu propovijedanja poruke o Kraljevstvu. Nakon što je dobro promislila, Coralie se, kao i njene dvije sestre, krstila 1940. te su sve tri razmišljale o punovremenoj službi.

Ubrzo nakon što je donijela odluku, Coralie je imala prilike razgovarati s Lloydom Barryem, odgovornim bratom iz australske podružnice koji je kasnije služio kao član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. Brat Barry je upravo bio završio svoj govor u Melbourneu i u razgovoru s Coralie rekao joj je: “Vraćam se u Betel. Zašto ne bi sa mnom sjela na vlak i pridružila se našoj betelskoj obitelji?” Rado je prihvatila poziv.

Tijekom zabrane djela u vrijeme rata Coralie i ostale sestre iz betelske obitelji obavljale su značajan dio posla u proizvodnji biblijske literature za braću u Australiji. Brat Malcolm Vale bio je nadglednik tiskare, a gotovo sav posao obavljale su sestre. Zabrana je trajala preko dvije godine, no ipak se tiskalo i uvezivalo knjige Novi svijet i Djeca, a svaki broj časopisa Kula stražara redovito je izlazio.

Tiskaru se selilo čak 15 puta kako je policija ne bi pronašla. Jednom se biblijsku literaturu tiskalo u podrumu neke zgrade, no radi kamuflaže tiskalo se i druge stvari. U slučaju opasnosti sestra na recepciji pritisnula bi dugme i u podrumu bi zazvonilo zvonce, pa su sestre mogle brzo sakriti literaturu prije pretresa.

Jednom zgodom za vrijeme pretresa sestre su pretrnule od straha kad su primijetile da je jedna Kula stražara ostala na stolu, gdje ju je svatko mogao vidjeti. Kad je policajac ušao, stavio je torbu baš na časopis i nastavio pretraživati. Budući da ništa nije pronašao, uzeo je torbu i otišao!

Kad je zabrana bila ukinuta, braća su ponovno mogla koristiti objekte podružnice, a mnogima se pružila prilika da služe kao specijalni pioniri. Coralie je odlučila otići u Glen Innes. Ja sam joj se pridružio nakon što smo se vjenčali 1. siječnja 1948. U vrijeme kad smo odlazili s tog područja tamo je već bila osnovana napredna skupština.

Sljedeće mjesto u koje smo došli služiti bio je Rockhampton, no nismo mogli pronaći smještaj. Tako smo na farmi jedne zainteresirane osobe na slobodnom komadu zemlje podigli šator. U šatoru smo živjeli devet mjeseci. Mogli smo i duže ostati u šatoru, no kad je stiglo kišno razdoblje, tropska je oluja razderala  šator, a zbog monsunskih kiša bio je pun vode. *

Dok smo bili u Rockhamptonu, dobili smo poziv da pohađamo 19. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, u kojoj se školuju misionari. Po završetku škole 1952. poslani smo u zemlju koja se tada zvala Jugozapadna Afrika.

Tamošnji svećenici brzo su pokazali svoj stav prema našem misionarskom djelu. S propovjedaonice su svoje župljane šest nedjelja zaredom upozoravali na nas. Rekli su im da nam ne otvaraju vrata i ne dopuste da im pročitamo nešto iz Biblije, jer ćemo ih dovesti u zabludu. U jednom smo mjestu ostavili nekoliko publikacija, no svećenik je išao za nama od kuće do kuće i skupljao ih. Kad smo jednog dana razgovarali s tim svećenikom u njegovoj radnoj sobi, primijetili smo da ima priličnu zbirku naših knjiga.

Ubrzo su i mjesne vlasti postale zabrinute zbog naše aktivnosti. Nesumnjivo pod utjecajem svećenstva, počele su sumnjati da smo povezani s komunistima. Policija nam je uzela otiske prstiju i ispitala neke osobe koje smo posjećivali. Usprkos svem tom protivljenju, naše je sastanke posjećivalo sve više ljudi.

Otkad smo došli ovamo, žarko smo željeli prenositi biblijsku poruku starosjedilačkim plemenima Ovambo, Herero i Nama. No to nije bilo jednostavno. Jugozapadna Afrika u to je vrijeme bila pod vlašću Južnoafričke Republike, koja je provodila politiku apartheida. Budući da smo bijelci, u područjima gdje su živjeli crnci nismo mogli propovijedati bez dozvole vlasti. Podnijeli smo više zahtjeva za izdavanje takve dozvole, no jednostavno su bili odbijeni.

Nakon dvije godine koje smo proveli u ovoj stranoj zemlji dogodilo se nešto neočekivano. Coralie je ostala trudna. U listopadu 1955. dobili smo kćer Charlotte. Premda više nismo mogli biti misionari, uspio sam pronaći honorarni posao i neko sam vrijeme bio pionir.

Onda smo se 1960. suočili s novim izazovom. Coralie je primila pismo u kojem je pisalo da joj je majka jako bolesna i ukoliko se Coralie ne vrati kući, možda više nikada neće vidjeti majku. Stoga smo odlučili napustiti Jugozapadnu Afriku i vratiti se u  Australiju. A onda se opet dogodilo nešto neočekivano — istog tjedna kad smo namjeravali otići mjesne vlasti izdale su mi dozvolu za ulazak u crnačku četvrt Katuturu. Što ćemo sad? Odustati premda smo se za dozvolu borili sedam godina? Mogao sam jednostavno odlučiti da drugi nastave tamo gdje smo mi stali. No nije li ta dozvola bila odgovor na naše molitve, blagoslov od Jehove?

Nije mi trebalo dugo da donesem odluku. Odlučio sam ostati jer sam se bojao da će, ukoliko svi odemo u Australiju, sav naš trud da dobijemo stalan boravak pasti u vodu. Sutradan sam otkazao kartu za brod, a Coralie i Charlotte otišle su na malo duži odmor.

Dok ih nije bilo, posvetio sam se svjedočenju ljudima u crnačkoj četvrti. Naišao sam na ogroman interes. Kad su se Coralie i Charlotte vratile, sastanke je posjećivalo već mnogo osoba iz crnačke četvrti.

U ono sam vrijeme imao neki stari automobil, pa sam zainteresirane osobe mogao voziti na sastanke. Svaki put bih na sastanak vozio po sedam, osam ili devet osoba i tako u četiri ili pet navrata. Kad bi posljednja osoba izašla, Coralie bi u šali pitala: “Koliko ih još imaš ispod sjedala?”

Znali smo da bismo imali većeg uspjeha u službi propovijedanja kad bismo starosjedilačkim plemenima mogli dati literaturu na njihovom jeziku. Tako sam imao priliku organizirati prevođenje traktata Život u novom svijetu na četiri mjesna jezika: herero, nama, ndonga i kwanyama. Traktat su prevodile obrazovane osobe s kojima smo proučavali Bibliju, a ja sam bio pored njih kako bih bio siguran da je svaka rečenica točno prevedena. Nama jezik ima mali fond riječi. Naprimjer, prevodiocu sam pokušao objasniti rečenicu: “Adam je u početku bio savršen.” Prevodilac se češkao po glavi i rekao da ne zna kako bi se na nama jeziku reklo “savršen”. “Znam”, napokon je rekao. “Adam je u početku bio poput zrele breskve.”

Prošlo je već 49 godina otkako smo prvi put došli u Namibiju, kako se ova zemlja sada zove. Danas nam više nije potrebna dozvola za ulazak u crnačke četvrti. Nova namibijska vlast jamči rasnu slobodu. Danas u Windhoeku imamo četiri velike skupštine koje se sastaju u lijepim Dvoranama Kraljevstva.

Često smo se znali sjetiti savjeta koji smo dobili u Gileadu: “Smatrajte strano područje u koje dođete svojim domom.” Način na koji je Jehova vodio stvari uvjerio nas je da je doista Božja volja da nam ova strana zemlja bude dom. Zavoljeli smo braću i njihove raznolike kulture. S njima smo se i smijali i plakali. Neki od onih novih s kojima smo se znali nagurati u automobil i voziti na sastanke danas su stupovi u svojim skupštinama. Kad smo 1953. došli u ovu prostranu zemlju, ovdje nije bilo ni deset objavitelja koji su prenosili dobru vijest. Do danas je ta šačica narasla na preko 1 200 objavitelja. Jehova je ispunio obećanje i prouzročio rast tamo gdje smo mi i drugi ‘posadili i zalijevali’ (1. Korinćanima 3:6).

Dok razmišljamo o svim tim godinama službe, najprije u Australiji, a sada u Namibiji, Coralie i ja doista osjećamo duboko zadovoljstvo. Molimo Jehovu da nam i dalje daje snage kako bismo sada i u svu vječnost mogli vršiti njegovu volju.