RODILA sam se na otoku Belitungu u Indoneziji. Sjećam se nekih zvukova s tog tropskog otoka — treperenja palminog lišća na vjetru, umirujućeg žubora obližnje rijeke, smijeha djece koja su se igrala pred našom kućom te muzike koja je dopirala iz našeg doma. Godine 1960, kad sam imala četiri godine, moja se obitelj preselila u Nizozemsku. Taj daleki put prevalili smo brodom i još uvijek dobro pamtim zvuk bubnjeva po kojima je udarao maleni klaun, moja najdraža igračka. U dobi od sedam godina potpuno sam izgubila sluh uslijed bolesti i otada više ništa ne mogu čuti. Ostala su mi samo sjećanja na zvukove.

Roditelji su se s puno ljubavi brinuli za mene, pa u početku nisam u potpunosti osjećala posljedice toga što sam gluha. Dok sam bila dijete, nosila sam veliki slušni aparat koji mi nije bio od velike pomoći i bilo mi je čak  zabavno što ga nosim. S djecom iz susjedstva komunicirala sam tako što su mi detaljno kredom pisala po pločniku ono što su mi željela reći, a ja sam im odgovarala, premda se nisam mogla čuti.

Kad sam bila starija, postala sam svjesna da sam drugačija od ljudi oko sebe. Osim toga, počela sam primjećivati da me neki ismijavaju jer sam gluha, a da me drugi izbjegavaju. Osjećala sam se izolirano i postala sam usamljena. Što sam bila starija, bolje sam razumjela što znači biti gluh i sve me više bilo strah družiti se s ljudima koji su mogli normalno čuti.

Roditelji su mi željeli omogućiti da pohađam specijaliziranu školu za gluhe osobe, pa smo se preselili iz jednog mjesta u pokrajini Limburg u grad Eindhoven. Otac je tamo tražio posao, a moj brat i sestre krenuli su u novu školu. Zahvalna sam svojoj obitelji što je bila spremna poduzeti sve te promjene kako bi meni bilo lakše. U školi sam naučila kontrolirati jačinu svog glasa te jasnije izgovarati riječi. Nastavnici nisu govorili znakovnim jezikom, no naučila sam ga od drugih učenika.

Roditelji su se doista trudili komunicirati sa mnom dok sam odrastala, no mnogo toga ipak nisam razumjela. Naprimjer, nisam shvaćala da su moji roditelji proučavali Bibliju s Jehovinim svjedocima. No sjećam se da je naša obitelj jednom otišla na neko mjesto gdje se okupilo mnogo ljudi i sjedili su na stolicama. Gledali su prema naprijed, povremeno su pljeskali i ustali nekoliko puta — no nisam znala zašto sve to rade. Tek sam mnogo kasnije saznala da je to bio kongres Jehovinih svjedoka. Roditelji su sa mnom znali otići i u jednu malu dvoranu u Eindhovenu. Na tim sam se sastancima ugodno osjećala jer su svi bili ljubazni i činilo mi se da je moja obitelj sretna, no nisam znala zašto tamo stalno odlazimo. Sad znam da je ta mala dvorana bila Dvorana Kraljevstva Jehovinih svjedoka.

Nažalost, nitko mi nije mogao prevoditi program tih sastanaka. Danas znam da su mi prisutni željeli pomoći, no nisu znali kako stupiti u kontakt sa mnom. Na sastancima sam se osjećala izolirano i znala sam pomisliti: ‘Da sam barem u školi, a ne ovdje.’ Upravo sam to opet bila pomislila kad su mi pristupile dvije djevojke, napisale nešto na papirić i dale mi ga. To je bila poruka koju sam spomenula u uvodu. Uopće mi nije palo na pamet da bi ta poruka mogla biti početak dragocjenog prijateljstva koje me oslobodilo mog usamljeničkog života.

Colette i Hermine, koje su mi napisale onu poruku, imale su tek nešto više od 20 godina. Kasnije sam saznala da su stigle u skupštinu Jehovinih svjedoka koju sam posjećivala kako bi služile kao opći pioniri, propovjednici koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju. Colette i Hermine nisu baš znale znakovni jezik, no mogla sam im čitati s usana i tako smo sasvim lijepo mogle razgovarati.

Moji su se roditelji jako obradovali kad su im Colette i Hermine rekle da bi voljele proučavati Bibliju sa mnom, a učinile su i mnogo više od toga. Uložile su mnogo truda kako bi mi prevodile sastanke u Dvorani Kraljevstva, a uključivale su me i u razgovore s drugima iz skupštine. Vježbale su sa mnom ponudu literature koju smo koristile u službi  propovijedanja te su mi pomagale oko pripreme učeničkih govora koje sam iznosila u Teokratskoj školi propovijedanja. Možete li zamisliti da sam imala hrabrosti održati govor čak pred grupom ljudi koji normalno čuju!

Osim toga, osjećala sam da se mogu povjeriti Colette i Hermine. Bile su strpljive sa mnom i saslušale bi me. Često smo se smijale kad bih napravila neku pogrešku, no one me nikad nisu ismijavale niti im je bilo neugodno što su sa mnom u društvu. Nastojale su me razumjeti i nisu se ophodile sa mnom kao da sam manje vrijedna. Te su mi divne djevojke darovale predivan dar — svoju ljubav i prijateljstvo.

Što je još važnije, Colette i Hermine pomogle su mi da našeg Boga, Jehovu, smatram prijateljem u kojeg mogu imati povjerenja. Pomogle su mi shvatiti da je Jehova vidio kako usamljena sjedim u Dvorani Kraljevstva te da razumije što znači biti gluh. Neizmjerno sam sretna što smo zahvaljujući zajedničkoj ljubavi prema Jehovi nas tri postale prijateljice! Duboko me se dojmila Jehovina briga za mene, pa sam mu iz ljubavi predala svoj život i u srpnju 1975. simbolizirala to krštenjem u vodi.

S godinama sam upoznala sve više kršćanske braće i sestara. Jedan mi je brat postao posebno dobar prijatelj, pa smo se 1980. vjenčali. Ubrzo nakon toga započela sam pionirsku službu, a 1994. moj suprug Harry i ja dobili smo priliku da kao specijalni pioniri služimo na području gdje se govori nizozemski znakovni jezik. Sljedeće sam se godine suočila s izazovnim zadatkom. Trebala sam supruga, koji normalno čuje, pratiti u putujućoj službi jer je kao zamjenik pokrajinskog nadglednika trebao posjećivati skupštine.

Evo kako se otada snalazim. Kad prvi put dođemo u neku skupštinu, odmah priđem što je moguće većem broju braće i sestara i upoznam se s njima. Kažem im da sam gluha i zamolim ih da sporije pričaju te da se okrenu prema meni kada govore. Trudim se odmah komentirati na skupštinskim sastancima. A i zamolim nekoga da mi tog tjedna prevodi na sastancima te kad razgovaramo s ljudima u službi propovijedanja.

Ova metoda tako dobro funkcionira da braća i sestre ponekad zaborave da sam gluha, što dovodi do nekih smiješnih situacija.  Naprimjer, rekli bi mi da su me vidjeli u gradu iz automobila i potrubili mi, a ja, naravno, nisam reagirala. I ja ponekad zaboravim svoja ograničenja — naprimjer kad suprugu želim šapnuti nešto povjerljivo. Kad vidim da odjednom sav pocrveni, jasno mi je da je moje “šaptanje” preglasno.

I djeca mi znaju pomagati na neočekivane načine. U jednoj skupštini koju smo prvi put posjetili nalazio se devetogodišnji dječak koji je primijetio da neki u Dvorani Kraljevstva oklijevaju pristupiti mi, pa je odlučio nešto poduzeti. Prišao mi je, uzeo me za ruku, odveo na sredinu Dvorane Kraljevstva i iz sveg glasa rekao: “Želim vas upoznati s Irene — ona je gluha!” Tada su mi svi prišli i upoznali se sa mnom.

Prateći supruga u putujućoj službi, stječem mnogo novih prijatelja. Koliko je moj život danas drugačiji u odnosu na vrijeme kad sam bila usamljena i osjećala se izolirano! Otkad su mi Colette i Hermine one večeri napisale onu kratku poruku, mogu reći da znam što je pravo prijateljstvo, a upoznala sam i druge meni posebno drage osobe. Što je najvažnije, upoznala sam Jehovu, svog najdragocjenijeg Prijatelja (Rimljanima 8:38, 39). Koliko mi je samo ona kratka poruka promijenila život!