Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Utjeha za one koji pate

Utjeha za one koji pate

PITANJE zašto Bog dopušta patnje stoljećima muči mnoge filozofe i teologe. Neki su od njih zaključili da, budući da je Bog svemoćan, krivnju za patnje konačno snosi on. Pisac Klementovih homilija, apokrifnog djela iz drugog stoljeća, tvrdio je da Bog vlada svijetom s obje ruke. Naime, svojom “lijevom rukom”, Đavlom, uzrokuje patnje i nesreće, a svojom “desnom rukom”, Isusom, spašava i blagoslivlja.

Neki drugi, koji ne mogu prihvatiti stanovište da Bog može dopuštati patnje, pa čak ako ih i ne uzrokuje, odlučili su negirati postojanje patnji. “Zlo je samo iluzija; ono nema veze sa stvarnošću”, napisala je Mary Baker Eddy. “Kad bi se grijeh, bolest i smrt shvatilo kao ništavilo, nestali bi” (Science and Health With Key to the Scriptures).

Zbog tragedija koje su se događale u prošlosti, a posebno zbog onih iz razdoblja od Prvog svjetskog rata do danas, mnogi su došli do zaključka da Bog jednostavno ne može spriječiti patnje. “Mislim da se nakon holokausta svemoćnost teško može s pravom pripisati Bogu”, napisao je židovski učenjak David Wolf Silverman. “Ako Boga želimo nekako pojmiti”, dodao je on, “tada njegova dobrota mora biti spojiva s postojanjem zla, a to je moguće jedino ako nije svemoćan.”

Međutim, tvrdnje da je Bog u neku ruku kriv za patnje, da ih ne može spriječiti ili da su one tek plod naše mašte slaba su utjeha onima koji pate. A što je još važnije, takva su gledišta potpuno nespojiva s pravednim, moćnim i brižnim Bogom, koji je sebe otkrio preko stranica Biblije (Job 34:10, 12; Jeremija 32:17; 1. Ivanova 4:8). Dakle, što Biblija govori o razlogu zbog kojeg Bog dopušta patnje?

Kako su patnje počele?

Bog nije stvorio ljude da pate. Naprotiv, on je prvi ljudski par, Adama i Evu, obdario savršenim umom i tijelom, uredio je predivan vrt koji im je služio kao dom te im je dao smislen i ugodan posao (1. Mojsijeva 1:27, 28, 31; 2:8). Međutim, njihova je daljnja sreća ovisila o tome hoće li priznati Božju vladavinu i njegovo pravo da određuje što je dobro, a što zlo. To Božje isključivo pravo predočavalo je drvo koje se zvalo ‘drvo spoznaje dobra i zla’ (1. Mojsijeva 2:17). Svoju bi podložnost Bogu Adam i Eva pokazali da su ostali poslušni njegovoj zapovijedi da ne jedu plod s tog drveta. *

Nažalost, Adam i Eva nisu ostali poslušni Bogu. Jedno buntovno duhovno stvorenje, koje je kasnije identificirano kao Sotona Đavo, uvjerilo je Evu da nije u njenom najboljem interesu to što je poslušna Bogu. Ustvari, Bog joj je navodno uskraćivao nešto vrlo poželjno — neovisnost, pravo da sama određuje što je dobro, a što zlo. Sotona je tvrdio da će joj se, ako bude jela s tog drveta, ‘otvoriti oči te da će postati kao Bog i znati što je dobro što li zlo’ (1. Mojsijeva 3:1-6; Otkrivenje 12:9). Evu je privukla mogućnost da postane neovisna, pa je jela zabranjeni plod, a Adam je nedugo zatim učinio istu stvar.

Tog su istog dana Adam i Eva počeli osjećati posljedice svoje pobune. Odbacivanjem Božje vladavine lišili su sebe zaštite i blagoslova, što su dotad uživali jer su bili podložni Bogu. Bog ih je istjerao iz Raja, a Adamu je rekao: “Zemlja da je prokleta s tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka; sa znojem lica svojega ješćeš kruh, dokle se ne vratiš u zemlju” (1. Mojsijeva 3:17, 19). Adam i Eva postali su podložni bolesti, boli, starosti i smrti. Patnje su postale sastavni dio ljudskog života (1. Mojsijeva 5:29).

Rješavanje spornog pitanja

Netko bi mogao upitati: ‘Zar Bog nije mogao jednostavno prijeći preko grijeha Adama i Eve?’ Nije, jer bi to potkopalo poštovanje prema njegovom autoritetu, a možda i potaklo nove pobune koje bi dovele do čak još i gorih patnji (Propovjednik 8:11). Osim toga, da je takvoj neposlušnosti progledao kroz prste, Bog bi postao sukrivac za neispravno postupanje. Biblijski pisac Mojsije podsjeća nas: “Djelo je [Boga] savršeno, jer su svi putovi njegovi pravda; Bog je vjeran, bez nepravde; pravedan je i istinit” (5. Mojsijeva 32:4). Kako bi ostao dosljedan sebi, Bog je morao dopustiti da Adam i Eva snose posljedice svoje neposlušnosti.

Zašto Bog nije odmah uništio prvi ljudski par zajedno sa Sotonom, nevidljivim inicijatorom njihove pobune? Istina, imao je moć to učiniti. U tom slučaju Adam i Eva ne bi dobili djecu koja bi u izgledu imala patnje i smrt. Međutim, takvim se očitovanjem Božje moći ne bi dokazala ispravnost Božjeg načina vladanja nad njegovim razumom obdarenim stvorenjima. Osim toga, da su Adam i Eva umrli prije nego što su dobili djecu, to bi značilo da Bog nije uspio ostvariti svoj naum da napuni Zemlju njihovim savršenim potomcima (1. Mojsijeva 1:28). A “Bog nije čovjek (...). Što kaže neće li učiniti, i što reče neće li izvršiti?” (4. Mojsijeva 23:19).

Jehova Bog je savršeno mudro postupio kad je odlučio dopustiti da pobuna potraje jedno ograničeno vrijeme. Buntovnicima je dao dovoljno vremena da iskuse posljedice neovisnosti od njega. Povijest ljudskog roda jasno je trebala pokazati da je ljudima potrebno Božje vodstvo te da je Božja vlast neusporedivo bolja od ljudske ili Sotonine. Usporedo s tim Bog je poduzeo korake kako bi osigurao ostvarenje svog prvobitnog nauma sa Zemljom. Obećao je dolazak “sjemena”, ili potomka, koje će ‘Sotoni stati na glavu’, što znači da će jednom za sva vremena okončati njegovu pobunu i poništiti njene pogubne posljedice (1. Mojsijeva 3:15).

Isus Krist bio je to obećano Sjeme. U 1. Ivanovoj 3:8 stoji da se ‘Sin Božji očitovao kako bi uništio Đavlova djela’. Učinio je to tako što je, žrtvovavši svoj savršeni ljudski život, platio otkupnu cijenu potrebnu za oslobođenje Adamove djece od onoga što su naslijedila — grijeha i smrti (Ivan 1:29; 1. Timoteju 2:5, 6). Za one koji istinski pokazuju vjeru u Isusovu žrtvu vrijedi obećanje da će biti trajno oslobođeni patnji (Ivan 3:16; Otkrivenje 7:17). Kad će se to dogoditi?

Kraj patnjama

Odbacivanje Božje vlasti rezultiralo je neopisivim patnjama. Stoga je na mjestu da Bog svoju vlast izrazi na jedan poseban način kako bi okončao ljudske patnje i ostvario svoj prvobitni naum sa Zemljom. Isus je spomenuo to Božje uređenje kad je svoje sljedbenike učio da se mole: “Oče naš, koji jesi na nebesima (...). Neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji” (Matej 6:9, 10).

Period tokom kojeg je Bog dopustio ljudima eksperimentiranje s vladavinama uskoro će završiti. Godine 1914. na nebu je uspostavljeno Božje Kraljevstvo na čelu s Isusom Kristom kao Kraljem tog Kraljevstva, čime se ispunilo biblijsko proročanstvo. * Uskoro će ono satrti i ukinuti sve ljudske vladavine (Danijel 2:44).

Onim što je činio tokom svoje kratke službe na Zemlji Isus je omogućio ljudima da si predstave blagoslove koji će biti izliveni na čovječanstvo nakon ponovne uspostave Božje vlasti. U Evanđeljima se može primijetiti da je Isus pokazivao suosjećanje prema ljudima koji su patili zbog siromaštva i diskriminacije. Liječio je bolesne, hranio gladne i uskrsavao mrtve. Mogao je kontrolirati čak i prirodne sile (Matej 11:5; Marko 4:37-39; Luka 9:11-16). Zamisli samo što će Isus ostvariti kada svoju otkupnu žrtvu, koja čisti od grijeha, bude koristio za dobrobit poslušnih ljudi! Biblija obećava da će Bog posredstvom Kristove vladavine ‘obrisati svaku suzu s očiju ljudi, te da više neće biti smrti, niti će više biti tuge ni vike ni boli’ (Otkrivenje 21:4).

Utjeha za one koji pate

Kako nas samo raduje to što znamo da se Jehova, naš svemoćni Bog pun ljubavi, brine za nas i da će uskoro čovječanstvu donijeti olakšanje! Pacijent koji boluje od neke teške bolesti obično spremno pristaje na liječenje koje će mu pomoći da ozdravi, čak i ako je veoma bolno. Slično tome, to što znamo da će način na koji Bog vodi stvari rezultirati vječnim blagoslovima može nas ojačati bez obzira na to s kojim se privremenim teškoćama suočavamo.

Ricardo, kojeg smo spomenuli u prethodnom članku, naučio je crpsti utjehu iz biblijskih obećanja. “Nakon smrti moje supruge samo sam želio biti sam”, prisjeća se on, “no ubrzo sam shvatio da to neće vratiti moju suprugu te da će samo još pogoršati moje emocionalno stanje.” Umjesto da se osamljuje, Ricardo je nastavio redovito ići na kršćanske sastanke i ljudima prenositi biblijsku poruku. “Kad sam osjetio kako me Jehova s puno ljubavi podupire i uvjerio se da uslišava moje molitve u vezi s naizgled malim stvarima, bivao sam mu sve bliži”, kaže Ricardo. “Upravo mi je to što sam bio svjestan da me Bog ljubi pomoglo da ustrajem u toj zasigurno najtežoj kušnji s kojom sam se ikad suočio.” On priznaje: “Moja mi supruga još uvijek veoma nedostaje, no sada čvrsto vjerujem da nam ništa što Jehova dopušta ne može nanijeti trajnu štetu.”

Čezneš li i ti poput Ricarda i milijuna drugih ljudi za vremenom kad se patnje koje danas pogađaju čovječanstvo ‘neće spominjati niti će na um dolaziti’? (Izaija 65:17). Budi uvjeren da možeš doživjeti blagoslove Božjeg Kraljevstva ako slijediš biblijski savjet: “Tražite Jehovu dok se može naći; prizivajte ga, dokle je blizu” (Izaija 55:6).

Uspjet ćeš u tome budu li čitanje i temeljito proučavanje Božje Riječi među najvažnijim stvarima u tvom životu. Upoznaj Boga i onoga koga je poslao, Isusa Krista. Nastoj živjeti u skladu s Božjim moralnim mjerilima i time pokaži da se želiš podložiti njegovoj vrhovnoj vlasti. Budeš li tako postupao, bit ćeš sretniji već danas, usprkos ispitima s kojima ćeš se morati suočiti. A u budućnosti ćeš dobiti priliku živjeti u svijetu u kojem neće biti patnje (Ivan 17:3).

^ odl. 7 U fusnoti za 1. Mojsijevu 2:17 u Jeruzalemskoj Bibliji ta se ‘spoznaja dobra i zla’ opisuje kao “sposobnost kojom čovjek (...) određuje što je dobro a što zlo i dosljedno tomu i djeluje, to je posizanje za moralnom autonomijom, čime čovjek osporava svoj položaj stvorenja”. U njoj dalje stoji: “Prvi je grijeh nasrtaj na vrhovno Božje gospodstvo.”

^ odl. 17 Za detaljnije informacije o biblijskom proročanstvu u vezi s 1914. godinom vidi 10. i 11. poglavlje knjige Spoznaja koja vodi do vječnog života, koju su objavili Jehovini svjedoci.

[Slika na stranici 5]

Adam i Eva odbacili su Božju vladavinu

[Slika na stranici 7]

Bog je obećao svijet u kojem neće biti patnje