O tome svatko mora sam donijeti odluku (Galaćanima 6:5). Međutim, Biblija ne zabranjuje da se na sudu zakunemo da ćemo govoriti istinu.

Davanje zakletvi odavno je uvriježeno. Naprimjer, prilikom davanja zakletve Grci bi u antičko doba digli ruku prema nebu ili dodirnuli neki oltar. Kad se neki Rimljanin zaklinjao, on je u ruci držao kamen i zakleo bi se sljedećim riječima: “Ako namjerno varam, a [Jupiter] spasi grad i tvrđavu, neka me [bog] Jupiter odbaci i liši svega dobra kao što ću ja baciti ovaj kamen” (Cyclopedia of Biblical, Theological, and Ecclesiastical Literature, Johna McClintocka i Jamesa Stronga, svezak VII, stranica 260).

Ti su postupci bili znak da čovjek želi priznati postojanje neke nadnaravne sile koja promatra ljude i kojoj su oni odgovorni. Još u drevnom dobu pravi obožavatelji Jehove znali su da je on upoznat s onim što oni govore i čine (Priče Salamunove 5:21; 15:3). Zaklinjali su se takoreći u prisutnosti Boga ili im je on bio svjedok. Naprimjer, to su učinili Boz, David, Salamun i Sedecija (Ruta 3:13; 2. Samuelova 3:35; 1. Kraljevima 2:23, 24; Jeremija 38:16). Obožavatelji pravog Boga također su se zaklinjali kad su to drugi tražili od njih. Tako je bilo u slučaju Abrahama i Isusa Krista (1. Mojsijeva 21:22-24; Matej 26:63, 64).

Osoba koja se zaklinje pred Jehovom ponekad učini određenu gestu. Abram (Abraham) rekao je kralju Sodome: “Dižem ruku svoju k Jehovi Bogu višnjemu, čije je nebo i zemlja, zaklinjući se” (1. Mojsijeva 14:22). Anđeo koji se obraćao proroku Danijelu ‘podigao je desnicu svoju i ljevicu svoju k nebu, i zakleo se onim koji živi u vijek’ (Danijel 12:7). Čak se i za Boga kaže da, slikovito govoreći, podiže ruku kad se zaklinje (5. Mojsijeva 32:40; Izaija 62:8).

Biblija ne zabranjuje davanje zakletvi. Međutim, kršćanin se ne mora zaklinjati da bi potvrdio svaku svoju izjavu. Isus je rekao: “Neka vaša riječ Da, znači da, vaše Ne, ne” (Matej 5:33-37). Učenik Jakov ukazao je na nešto slično. Kad je rekao “prestanite se zaklinjati”, upozoravao je na lakomisleno zaklinjanje (Jakov 5:12). Ni Isus ni Jakov nisu željeli reći da je neispravno na sudu se zakleti da će se govoriti istinu.

Što onda ako se na sudu od kršćanina traži da se zakune da će njegovo svjedočanstvo biti istinito? Možda on smatra da može dati takvu zakletvu. U suprotnom, možda mu se dozvoli da jednostavno prizna da neće lagati (Galaćanima 1:20).

Ukoliko se na sudu od kršćanina traži da podigne ruku ili je stavi na Bibliju kad se zaklinje, on možda odluči da će to učiniti. Možda na umu ima biblijske primjere osoba koje su se zaklele i pritom učinile određenu gestu. No ono što je za kršćanina važnije od toga da učini neku gestu kad daje zakletvu jest da upamti kako se pred Bogom zakleo da će govoriti istinu. Takva je zakletva ozbiljna stvar. Ako kršćanin smatra da može i treba odgovoriti na neko pitanje koje mu se postavi u takvim situacijama, ne smije zaboraviti da se zakleo da će govoriti istinu, a, dakako, to je nešto što kršćanin uvijek treba činiti.