Onaj tko osobno nije proživio strahotu brutalnog napada silovatelja ne može u potpunosti shvatiti kako jedno takvo iskustvo može uništiti nečiji život. To iskustvo toliko je jezivo da žrtvu može mučiti do kraja života. * Jedna mlada kršćanka, koju je prije nekoliko godina napao neki silovatelj, priča: “Riječima se ne može opisati užasnu jezu koja me uhvatila te noći, a niti traumu kroz koju sam nakon toga morala proći.” Stoga je razumljivo da mnogi ne žele ni razmišljati o toj jezivoj temi. Pa ipak, silovanje je stvarna prijetnja u ovom zlom svijetu.

Biblija otvoreno govori o nekim slučajevima silovanja i pokušajima silovanja koji su se dogodili u prošlosti (1. Mojsijeva 19:4-11; 34:1-7; 2. Samuelova 13:1-14). No ona također savjetuje što bi osoba trebala učiniti kad joj prijeti silovanje. Ono što Zakon govori o tome nalazi se u 5. Mojsijevoj 22:23-27. To se odnosi na dvije situacije. U prvoj muškarac naiđe na djevojku u nekom mjestu i legne s njom. Unatoč tome, žena nije vikala ili zapomagala. Zato se, jer “nije vikala u mjestu”, proglašava krivom. Da je vikala, ljudi koji su bili u blizini mogli su joj priteći u pomoć. U drugoj situaciji muškarac naiđe na djevojku u nenaseljenom području, gdje je ‘silom obleži’. Pružajući otpor, žena je ‘vikala, ali nije bilo nikoga da je obrani’. Za razliku od one žene u prvoj situaciji, ova se žena očito nije prepustila  volji napadača. Odlučno mu se odupirala, zapomagala, no bila je savladana. To što je vikala dokazuje da je bila nedužna žrtva, i zato nije bila osuđena za neispravno postupanje.

Premda kršćani danas nisu pod Mojsijevim zakonom, načela koja se u njemu navode pružaju im vodstvo. Spomenuti izvještaj naglašava koliko je važno pružiti otpor i zapomagati. Zapomaganje u situaciji kad osobi prijeti silovanje još se uvijek smatra mudrim potezom. Jedan stručnjak, koji radi na prevenciji kriminala, rekao je: “Ako žena doživi napad, grlo je još uvijek njeno najbolje oružje.” Ženino zapomaganje može privući pažnju ljudi koji joj tada mogu priteći u pomoć ili može zbuniti napadača i natjerati ga da odstupi. Jedna mlada kršćanka, koju je napao neki silovatelj, rekla je: “Vikala sam iz petnih žila, i on je odstupio. Kad je opet krenuo prema meni, vrisnula sam i potrčala. Prije tog događaja često sam razmišljala: ‘Kako mi zapomaganje može pomoći kad me zgrabi neki snažan muškarac koji na umu ima samo jednu stvar?’ No uvjerila sam se da to djeluje!”

Čak i kad se, nažalost, desi da žena bude savladana i silovana, njeno opiranje i zapomaganje nisu uzaludni. Baš naprotiv, to je nepobitan dokaz da je učinila sve što je mogla kako bi se suprotstavila napadaču (5. Mojsijeva 22:26). Iako je doživjela to mučno iskustvo, ona i dalje može imati čistu savjest, zadržati samopoštovanje i biti sigurna da je čista u Božjim očima. Iz tog će jezivog iskustva ona vjerojatno izaći s emocionalnim ranama, no spoznaja da je učinila sve što je mogla kako bi odbila napad znatno će doprinijeti njenom postupnom oporavku.

Dok razmatramo primjenu 5. Mojsijeve 22:23-27, moramo biti svjesni kako taj kratak izvještaj ne pokriva sve moguće situacije. Naprimjer, izvještaj ne govori ništa o situaciji kad napadnuta žena ne može vikati jer je nijema, bez svijesti, paralizirana od straha ili silom spriječena da viče jer napadač drži ruku na njenim ustima ili je preko njih zalijepio traku. Međutim, budući da je Jehova u stanju odvagnuti sve činioce, pa tako i motive, on u takvim slučajevima postupa s razumijevanjem i pravedno, jer su “svi putovi njegovi pravda” (5. Mojsijeva 32:4). On je svjestan toga što se uistinu dogodilo te koje je napore žrtva poduzela da se odupre napadaču. Zato žrtva koja nije mogla vikati, no s druge je strane učinila sve što je mogla u okolnostima u kojima se našla, može stvari prepustiti Jehovi u ruke (Psalam 55:22; 1. Petrova 5:7).

Unatoč tome, neke kršćanke koje su bile napadnute i silovane neprestano muči osjećaj krivnje. S prisjećanjem na nemili događaj u njima se javlja misao da su trebale učiniti više kako bi spriječile ono što se dogodilo. Međutim, umjesto da krive sebe, mogu se moliti Jehovi, tražiti od njega pomoć te biti uvjerene da Jehova pokazuje milosrđe u velikoj mjeri (2. Mojsijeva 34:6; Psalam 86:5).

Prema tome, kršćanke koje se trenutno nose s emocionalnim ranama kao posljedicom silovanja mogu biti uvjerene da Jehova u potpunosti razumije bol koju osjećaju. Božja ih Riječ uvjerava: “Jehova je blizu onih koji su skrušena srca, i pomaže onima koji su smjerna duha” (Psalam 34:18). Daljnja pomoć da se nose s tom traumom može im biti to kad osjete da im njihova braća i sestre u kršćanskoj skupštini pokazuju iskreno razumijevanje i obzirno pružaju podršku (Job 29:12; 1. Solunjanima 5:14). Pored toga, budu li žrtve uložile trud kako bi bile zaokupljene pozitivnim mislima, to će im pomoći da osjete “Božji mir koji nadilazi svaku misao” (Filipljanima 4:6-9).