KRŠĆANI moraju razvijati poniznost. Nakon što savjetuje sukršćanima da obuku novu osobnost ‘koja se obnavlja po slici Onoga koji ju je stvorio’, apostol Pavao kaže: “Prema tome, kao Božji izabrani, sveti i ljubljeni, obucite se u samilosnu duboku naklonost, dobrohotnost, poniznost, blagost i dugotrpljivost” (Kološanima 3:10, 12). Spominjući Kristov dobar primjer, on ih potiče: ‘U poniznosti smatrajte druge [Božje sluge] većima od sebe’ (Filipljanima 2:3). Na još jednom mjestu savjetuje ih: “O drugima razmišljajte na isti način kao i o sebi; nemojte razmišljati o onom što je ponosito, nego se dajte voditi onim što je ponizno. Ne budite razboriti u svojim vlastitim očima” (Rimljanima 12:16).

Isto tako, Pavao kršćanima u gradu Korintu kaže: “Jer, iako sam slobodan od svih, svima sam sebe učinio robom, da što više njih pridobijem. I tako sam Židovima bio kao Židov, da pridobijem Židove; onima koji su pod zakonom bio sam kao pod zakonom, iako sâm nisam pod zakonom, da pridobijem one pod zakonom. Onima koji su bez zakona bio sam kao bez zakona, iako nisam bez zakona prema Bogu, nego sam pod zakonom prema Kristu, da pridobijem one bez zakona. Slabima sam postao slab, da pridobijem slabe. Ljudima svih vrsta postao sam sve, da na svaki mogući način neke spasim” (1. Korinćanima 9:19-22). On to ne bi mogao da nije bio uistinu ponizan.

Doprinosi miru. Poniznost promiče mir. Ponizna se osoba ne sukobljava sa svojom kršćanskom braćom u želji da ostvari “prava” koja joj navodno pripadaju. Apostol Pavao ukazao je na to da će, iako je slobodan činiti što god želi, činiti samo ono što je izgrađujuće i da će, ako savjest nekog brata uznemiruju njegovi postupci, prestati tako postupati (Rimljanima 14:19-21; 1. Korinćanima 8:9-13; 10:23-33).

Poniznost je potrebna i da bi se sačuvalo mir primjenjivanjem Isusovog savjeta da opraštamo drugima ukoliko nam zgriješe (Matej 6:12-15; 18:21, 22). Kad neka osoba nekoga povrijedi, njena je poniznost stavljena na ispit jer treba otići k njemu i priznati da je pogriješila te zatražiti oproštenje (Matej 5:23, 24). Ili ako joj onaj koga je povrijedila pristupi, samo će je ljubav i poniznost potaknuti da prizna kako je pogriješila i odmah poduzme nešto kako bi stvari dovela u red (Matej 18:15; Luka 17:3; usporedi 3. Mojsijevu 6:1-7). No činjenica da se morala poniziti postaje beznačajna u odnosu na mir koji osjeća sama ta osoba i koji vlada u organizaciji; isto tako, ona svojim poniznim postupanjem još više razvija i jača to izvrsno svojstvo.

Bitna za jedinstvo skupštine. Poniznost pomaže kršćaninu da bude zadovoljan onim što ima te da bude radostan i uravnotežen. Međusobna ovisnost članova kršćanske skupštine, o kojoj govori apostol Pavao u 12. poglavlju 1. Korinćanima, temelji se na poslušnosti, poniznosti i podložnosti Božjem organizacijskom uređenju. Stoga, iako je muškim članovima skupštine rečeno: “Ako tko teži za službom nadglednika, vrstan posao želi”, rečeno im je i to da ne smiju častohlepno težiti za odgovornom službom, naprimjer za tim da budu učitelji u skupštini jer će oni “primiti teži sud” (1. Timoteju 3:1; Jakov 3:1).

Svi, muškarci i žene, trebaju biti podložni onima koji preuzimaju vodstvo i trebaju čekati na Jehovu kad su u pitanju bilo koja imenovanja ili zadaci kojima dobivaju određenu odgovornost budući da ta imenovanja dolaze od njega (Psalam 75:6, 7). Neki Korejevi sinovi, Leviti, lijepo su se izrazili, rekavši: “Volim biti na pragu doma Božjega nego živjeti u šatorima bezbožničkim” (Psalam 84:10). Takvu se iskrenu poniznost ne može steći preko noći. Biblija navodi uvjete za one koji mogu  biti imenovani za nadglednike i naglašava da novoobraćenik ne bi smio biti imenovan “da se ne bi napuhao od ponosa i pao pod presudu izrečenu Đavlu” (1. Timoteju 3:6).

Lažna poniznost. Kršćani su upozoreni da njihova poniznost ne bude samo površna. Svatko tko nalazi užitak u prividnoj poniznosti može postati “bez pravog razloga napuhan svojim tjelesnim načinom razmišljanja”. Osoba koja je uistinu ponizna neće misliti da Božje Kraljevstvo ili ulazak u njega ovisi o tome što netko jede ili ne jede te o tome što netko pije ili ne pije. Biblija pokazuje da osoba može jesti ili piti ili se uzdržavati od nečega zato što smatra da tako treba postupiti, bilo iz zdravstvenih razloga bilo zbog svoje savjesti. Međutim, ako netko misli da Božje odobravanje ovisi o tome da li jede, pije ili dodiruje određene stvari ili o tome da li drži neke vjerske blagdane, taj ne shvaća da njegova djela “imaju privid mudrosti u samonametnutom obliku obožavanja i prividnoj poniznosti, u okrutnom postupanju s tijelom; ali nemaju nikakve vrijednosti u borbi protiv ugađanja tijelu” (Kološanima 2:18, 23; Rimljanima 14:17; Galaćanima 3:10, 11).

Lažna poniznost može zapravo navesti nekoga da postane ohol jer možda misli da je pravedan svojom zaslugom; ili možda smatra da uspijeva ostvariti svoje ciljeve, a zaboravlja da ne može prevariti Jehovu. Ako postane ohol, s vremenom će biti ponižen na način koji mu se neće dopasti. Možda čak doživi propast (Priče Salamunove 18:12; 29:23).