BILO je to 1950. u Dominikanskoj Republici, gdje smo nas četiri dvadesetogodišnjakinje služile kao misionarke. Tamo smo stigle godinu dana ranije.

Misionarska služba nije oduvijek bila moj životni cilj. Doduše, kao dijete sam odlazila u crkvu. No moj je otac u vrijeme Prvog svjetskog rata prestao odlaziti u crkvu. Kad sam 1933. u Episkopalnoj crkvi primala sakrament potvrde, biskup je pročitao samo jedan redak iz Biblije, a onda je počeo govoriti o politici. Majka se toliko uzrujala da je i ona prestala odlaziti u crkvu.

Moji roditelji William Karl i Mary Adams imali su petero djece. Sinovi su se zvali Don, Joel i Karl. Moja sestra Joy bila je najmlađa, a ja sam bila najstarija. Imala sam 13 godina kad sam jednog dana došla iz škole i zatekla majku kako čita brošuricu Kraljevstvo Božje, nada svijeta, koju su izdali Jehovini svjedoci. “To je istina”, rekla je.

Majka nam je svima prenosila ono što bi naučila iz Biblije. Nastojala nam je riječima i postupcima pomoći da shvatimo koliko je važno slijediti Isusov savjet: “Tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost” (Matej 6:33).

Ja je nisam htjela uvijek slušati. Jednom sam joj rekla: “Mama, prestani mi govoriti o tome ili ti više neću brisati suđe.” No ona je i dalje nastojala taktično razgovarati s nama. Redovito je nas djecu vodila na biblijske sastanke kod Clare Ryan, koja je  živjela nedaleko od nas u Elmhurstu (Illinois, SAD).

Clara je davala i satove klavira. Kad su njeni učenici imali godišnje priredbe, iskoristila bi priliku i govorila o Božjem Kraljevstvu te o nadi u uskrsnuće. Budući da sam voljela muziku i od sedme sam godine učila svirati violinu, dolazila sam na priredbe, pa sam imala prilike čuti što Clara govori.

Mama nas je ubrzo počela voditi na skupštinske sastanke u zapadni dio Chicaga. Bio je to dug put, a putovali smo autobusom i tramvajem, no tako smo se već onda učili da Kraljevstvo stavljamo na prvo mjesto. Godine 1938, tri godine nakon što se mama krstila, pošla sam s njom u Chicago na kongres Jehovinih svjedoka. Program se prenosio radiotelefonskom vezom u ukupno 50 gradova. Ono što sam čula veoma mi se dopalo.

No jako sam voljela i muziku. Nakon što sam 1938. završila srednju školu, otac mi je pomogao da se upišem na Američki konzervatorij u Chicagu. Tako sam naredne dvije godine studirala glazbu, svirala u dva orkestra i razmišljala o muzičkoj karijeri.

Moj profesor violine Herbert Butler doselio se u Sjedinjene Države iz Evrope. Zbog toga sam mislila da bi ga brošurica Izbjeglice * mogla zanimati, pa sam mu je dala. Pročitao ju je i sljedećeg mi je tjedna nakon nastave rekao: “Jetha, izvrsno sviraš i ako nastaviš studirati, mogla bi svirati na radijskom orkestru ili biti profesorica glazbenog odgoja.” Zatim mi je pokazao na brošuricu koju sam mu dala i rekao: “Ali mislim da te srce vuče ovome. Zašto ne bi tome posvetila život?”

Počela sam ozbiljno razmišljati o tome. Umjesto da nastavim studirati, prihvatila sam mamin poziv i otišla s njom u Detroit (Michigan) na kongres Jehovinih svjedoka, koji se održavao u srpnju 1940. Noćili smo u šatorima u kampu. Naravno, ponijela sam i violinu, pa sam svirala s orkestrom na kongresu. U kampu sam upoznala mnogo pionira (propovjednike koji mnogo vremena posvećuju  propovijedanju). Svi su bili tako sretni. Odlučila sam krstiti se i ispunila sam molbu za pionirsku službu. Molila sam se Jehovi da mi pomogne kako bih cijeli život mogla provesti u punovremenoj službi.

S pionirskom službom započela sam u svom rodnom gradu. Kasnije sam služila u Chicagu. Onda sam se 1943. preselila u Kentucky. U ljeto te godine uoči oblasnog kongresa dobila sam poziv da pohađam drugi razred Škole Gilead kako bih postala misionar. Školovanje je trebalo početi u rujnu 1943.

Tog sam ljeta na kongresu noćila kod jedne sestre koja mi je ponudila odjeću svoje kćerke. Njena je kćerka otišla u vojsku, pa je rekla majci neka nekome da njene stvari. Odjeća mi je stvarno bila potrebna i način na koji sam je dobila uvjerio me u istinitost Isusovog obećanja: “Uvijek, dakle, tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost, a sve će vam se ovo drugo dodati” (Matej 6:33). Pet mjeseci u Gileadu brzo je prošlo i nakon što sam 31. siječnja 1944. dobila diplomu, nestrpljivo sam čekala da započnem s misionarskom službom.

Mama je s pionirskom službom započela 1942. Moja tri brata i sestra tada su još išli u školu. Kada bi se vratili iz škole, mama bi ih često povela u službu propovijedanja. Također ih je naučila da joj pomažu oko kućanskih poslova. Često je dokasna ostajala budna i glačala ili obavljala druge poslove kako bi preko dana mogla ići u službu.

U siječnju 1943, dok sam bila pionir u Kentuckyu, i moj je brat Don započeo s pionirskom službom. Tata je bio razočaran zbog toga, jer se nadao da će sva njegova djeca biti fakultetski obrazovana poput majke i njega. Don je bio pionir gotovo dvije godine, a onda je bio pozvan nastaviti punovremenu službu radeći u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York).

Joel je krenuo u pionirsku službu u lipnju 1943. dok je još bio kod kuće. U to je vrijeme pokušavao potaknuti tatu da posjeti kongres, ali nije uspio. No nakon što je Joel u službi propovijedanja bezuspješno pokušavao pronaći nekoga s kim bi započeo biblijski studij, tata je pristao da Joel s njim proučava knjigu “Istina će vas osloboditi”. Tata je s lakoćom odgovarao na pitanja iz knjige, ali je inzistirao da mu Joel Biblijom potvrdi sve što je pisalo u knjizi. To je Joelu pomoglo da još snažnije vjeruje u biblijske istine.

Joel se nadao da će komisija koja je imala pravo vjerske službenike osloboditi služenja vojske osloboditi i njega, jer je oslobodila Dona. No Joel je članovima komisije djelovao previše mlad za vjerskog službenika, pa su ga pismeno obavijestili da se prijavi u vojsku. Budući da je odbio služiti vojsku, izdan je nalog za uhićenje. FBI je uhapsio Joela i tako je proveo tri dana u zatvoru u okrugu Cook.

Otac je na sudu ponudio kuću kao jamčevinu za Joela. Isto je učinio i za druge mlade Jehovine svjedoke koji su se našli u sličnoj situaciji. Otac je bio toliko gnjevan zbog nepravde nanesene Joelu da je otišao s njim u Washington kako bi uložili žalbu. Joelu je na kraju ipak priznat status vjerskog službenika i slučaj je bio riješen. Dok sam služila kao misionar, otac mi je u pismu napisao: “Mislim da za ovu pobjedu možemo zahvaliti Jehovi!”  Krajem kolovoza 1946. i Joel je bio pozvan da dođe služiti u centralu u Brooklynu.

Karl je tijekom školskih praznika znao biti pionir, a kad je početkom 1947. maturirao, krenuo je u opću pionirsku službu. No prije nego se odselio kako bi negdje drugdje služio kao pionir, neko je vrijeme radio s tatom, koji je u to vrijeme imao zdravstvenih problema. Karl je potkraj 1947. postao član betelske obitelji u centrali u Brooklynu i tako se pridružio Donu i Joelu.

Kad je Joy završila srednju školu, i ona je postala pionir. Godine 1951. pridružila se našoj trojici braće u Betelu. Radila je kao spremačica i na pretplatama. Godine 1955. udala se za Rogera Morgana, člana betelske obitelji. Nakon otprilike sedam godina odlučili su osnovati obitelj, pa su napustili Betel. Odgojili su dvoje djece, koja također služe Jehovi.

Sad kad su joj sva djeca bila u punovremenoj službi, mama se posvetila tati kako bi ga potaknula da svoj život preda Jehovi i krsti se, što je on 1952. i učinio. Tata je umro 15 godina kasnije, a dotad je usprkos zdravstvenim problemima na razne domišljate načine prenosio drugima istinu o Kraljevstvu.

Mama je zbog tatinog slabog zdravlja neko vrijeme prekinula s pionirskom službom, no kasnije je nastavila s njom sve do svoje smrti. Nikad nije imala automobil, čak ni bicikl. Bila je niska rastom, no pješačila je posvuda, često odlazeći i daleko na selo kako bi vodila biblijske studije.

Nakon što smo završili Školu Gilead, nekoliko nas godinu smo dana bili pioniri u jednoj skupštini sjeverno od New Yorka i čekali da dobijemo putne isprave kako bismo mogli otputovati. Godine 1945. napokon smo stigli na naše dodijeljeno područje — Kubu — i postepeno se privikavali na nov način života. Ljudi su pokazivali velik interes i ubrzo je svatko od nas vodio mnogo biblijskih studija. Na Kubi smo služili nekoliko godina. Zatim smo bili poslani u Dominikansku Republiku. Jednom sam naišla na jednu ženu koja me uporno željela upoznati sa svojom poznanicom Francuskinjom Suzanne Enfroy, koja je tražila nekoga tko bi joj pomogao razumjeti Bibliju.

Suzanne je bila Židovka i kad je Hitler napao Francusku, njen ju je suprug zajedno s njihovo dvoje djece prebacio u drugu zemlju. Suzanne je odmah prenosila drugima ono što je naučila. Najprije je razgovarala sa ženom koja me zamolila da posjetim Suzanne, a zatim s Blanche, svojom prijateljicom iz Francuske. Obje su napredovale i krstile se.

“Kako bih mogla pomoći svojoj djeci?” upitala me Suzanne. Njen je sin studirao medicinu, a kćerka balet i željela je jednog dana plesati u Radio City Music Hallu u New  Yorku. Suzanne je sina i kćer pretplatila na Kulu stražaru i Probudite se! Zahvaljujući tome njen sin, snaha i njena sestra blizanka postali su Jehovini svjedoci. Budući da je vlada Dominikanske Republike zabranila naše djelo, Suzannin suprug, Louis, bio je zabrinut što se ona druži s Jehovinim svjedocima. No nakon što su se Suzanne i njena obitelj preselili u Sjedinjene Države, i njen je suprug s vremenom postao Jehovin svjedok.

Nedugo nakon što smo 1949. stigli u Dominikansku Republiku djelo Jehovinih svjedoka bilo je zabranjeno, no mi smo bili odlučni slušati Boga kao Vladara, a ne ljude (Djela apostolska 5:29). Nastavili smo tražiti najprije Božje Kraljevstvo govoreći drugima o toj dobroj vijesti, baš kao što je Isus i uputio svoje sljedbenike (Matej 24:14). No dok smo propovijedali, naučili smo biti “oprezni kao zmije, a ipak bezazleni kao golubovi” (Matej 10:16). Nekad mi je u tome jako pomagala moja violina. Uvijek bih je nosila sa sobom na biblijske studije. Osobe koje sam poučavala nisu postale violinisti, ali su zato postale Jehovini sluge — čak nekoliko obitelji!

Kad je zabrana stupila na snagu, nas četiri djevojke — Mary Aniol, Sophia Soviak, Edith Morgan i ja — preselile smo se iz misionarskog doma u San Francisco de Macorísu u misionarski dom koji je bio u sklopu podružnice u glavnom gradu Santo Domingu. No ja sam svaki mjesec odlazila na naše prijašnje područje kako bih davala satove violine. Tako sam u koferu s violinom našoj kršćanskoj braći mogla donijeti duhovnu hranu, a nazad bih ponijela njihove izvještaje službe propovijedanja.

Kad su braća iz San Francisco de Macorísa zbog kršćanskog stava neutralnosti dospjela u zatvor u Santiagu, bila sam zamoljena da im odnesem nešto novca i, ako bude moguće, Biblije te da njihovim obiteljima prenesem novosti. Kad su me čuvari zatvora u Santiagu vidjeli s koferom u kojem je bila violina, pitali su me: “Što će vam to?” “Da im malo prikratim vrijeme”, odgovorila sam.

Jedna od pjesama koje sam svirala napisao je jedan Jehovin svjedok u nacističkom koncentracionom logoru. Danas se ta pjesma nalazi u pjesmaricama Jehovinih svjedoka pod brojem 29. Tako su naša braća u zatvoru mogla naučiti pjevati tu pjesmu.

Saznala sam da su mnoga naša braća bila prebačena na imanje Trujilla Molina, šefa vlade. Ljudi su mi rekli da se imanje nalazi nedaleko od ceste kojom prolazi autobus. Oko podneva sišla sam s autobusa i raspitala se kako mogu doći do imanja. Vlasnik nekog malog dućana uputio me  na drugu stranu obližnjeg gorja i rekao da će mi dati svog konja i jednog momka za vodiča, no da mu trebam ostaviti violinu kao jamstvo za konja.

Kad smo prešli brežuljke, morali smo prijeći rijeku sjedeći na konju dok je plivao. Uz rijeku smo vidjeli jato papiga zelenog i plavog perja, koje se ljeskalo na suncu. Bile su predivne! U molitvi sam rekla Jehovi: “Hvala ti što si ih tako divno stvorio.” U četiri sata poslijepodne konačno smo stigli na imanje. Zapovjednik je bio ljubazan i dopustio mi da razgovaram s braćom, a smjela sam im i ostaviti sve što sam donijela, čak i malu Bibliju.

Kad smo se vodič i ja vraćali, već je pao mrak, pa sam se molila cijelim putem. Posve smo pokisnuli dok smo se vraćali u onaj dućan. Budući da je posljednji autobus već otišao, zamolila sam vlasnika dućana da zaustavi neki kamion. Kako sam se usudila sjesti u kamion s dva muškarca? Jedan od njih me upitao: “Poznajete li Sophiju? Ona je proučavala s mojom sestrom.” Shvatila sam da je to bio Jehovin odgovor na moju molitvu! Sretno sam stigla u Santo Domingo.

Godine 1953. u New Yorku na Yankee stadionu održavao se međunarodni kongres Jehovinih svjedoka kojem smo prisustvovali i mi iz Dominikanske Republike. Došla je i cijela moja obitelj, naravno i otac. U sklopu kongresnog programa bio je iznesen izvještaj o napretku djela propovijedanja u Dominikanskoj Republici, a nakon toga smo moja partnerica, misionarka Mary Aniol, i ja kratko prikazale kako svjedočimo pod zabranom.

Te iste godine u ljeto upoznala sam Rudolpha Sunala, za kojeg sam se udala naredne godine. Članovi njegove obitelji postali su Jehovini svjedoci u Alleghenyu (Pennsylvania) ubrzo nakon Prvog svjetskog rata. Rudolph je tijekom Drugog svjetskog rata jedno vrijeme bio u zatvoru zbog kršćanske neutralnosti, a poslije toga započeo je s betelskom službom u Brooklynu (New York). Ubrzo nakon što smo se vjenčali bio je pozvan da kao putujući nadglednik posjećuje skupštine. Tako sam narednih 18 godina provela sa suprugom u putujućoj službi.

Putovali smo u Pennsylvaniju, West Virginiju, New Hampshire, Massachusetts i druga mjesta. Obično bismo prespavali kod naše kršćanske braće. Bila nam je velika radost upoznati svu tu braću i zajedno s njima služiti Jehovi. Uvijek su nas srdačno primala i iskreno nam pokazivala ljubav. Nakon što se Joel oženio mojom bivšom partnericom Mary Aniol, proveli su tri godine u putujućoj službi posjećujući skupštine u Pennsylvaniji i Michiganu. Onda je Joel 1958. po drugi put bio pozvan da se pridruži betelskoj obitelji, no ovaj put s Mary.

 Karl je bio u Betelu otprilike sedam godina, a onda je trebao nekoliko mjeseci služiti u pokrajinskoj službi kako bi stekao dodatno iskustvo. Kasnije je bio nastavnik u Školi Gilead. Godine 1963. oženio se s Bobbie, koja je vjerno služila u Betelu sve do svoje smrti u listopadu 2002.

Don je tijekom svoje dugogodišnje službe u Betelu povremeno putovao i u druge zemlje kako bi služio braći u tamošnjim podružnicama te misionarima. Putovao je na Orijent, u Afriku, Evropu i razne dijelove Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Njegova vjerna supruga Dolores često putuje s njim.

Moj je otac nakon dugogodišnje bolesti umro, no prije nego se to dogodilo rekao mi je da je presretan što smo odlučili služiti Jehovi Bogu. Rekao je da smo doživjeli daleko veće blagoslove od onih koje bismo imali da smo završili fakultete koje je on želio. Nakon što sam pomogla majci da se preseli blizu moje sestre Joy, suprug i ja preselili smo se na novo pionirsko područje u Novoj Engleskoj kako bismo bili bliže Rudolphovoj majci i brinuli se za nju. Kad je njegova majka umrla, k nama se preselila moja majka i živjela s nama 13 godina. Ona je završila svoj zemaljski život 18. siječnja 1987. u dobi od 93 godine.

Prijatelji su često znali pohvaliti majku što je svu svoju djecu uspjela odgojiti da ljube Jehovu i služe mu, našto bi mama skromno odgovorila: “Imala sam sretnu okolnost da sam dobila ‘dobru zemlju’” (Matej 13:23). Bio je doista poseban blagoslov imati bogobojazne roditelje koji su nam pružali izvrstan primjer revnosti i poniznosti!

Nastavili smo stavljati Božje Kraljevstvo na prvo mjesto u životu i nastojali primjenjivati Isusov savjet o davanju (Luka 6:38; 14:12-14). Jehova nam je, zauzvrat, obilno davao sve što nam je bilo potrebno. Vodili smo miran i sretan život.

Rudy i ja još uvijek volimo muziku. Ponekad nas predvečer posjete prijatelji koji također vole muziku i onda zajedno zasviramo, u čemu doista uživamo. No muzika mi ipak nije postala najvažnijom stvari u životu. Ona mi je samo usputno zadovoljstvo. Ono što supruga i mene danas raduje jesu rezultati naše višegodišnje pionirske službe — ljudi kojima smo pomagali.

Premda smo danas slabog zdravlja, mogu reći da smo ovih više od 60 godina, koliko smo proveli u punovremenoj službi, imali vrlo sretan i miran život. Svakog jutra kad se probudim zahvalim Jehovi što je prije toliko godina uslišio moju molitvu i pomogao mi da krenem u punovremenu službu, a onda pomislim: ‘Kako danas mogu pokazati da tražim najprije Kraljevstvo?’