PRI kraju svog trećeg misionarskog putovanja apostol Pavao sastao se sa starješinama skupštine u Efezu. Rekao im je: ”Ja znam da će nakon mog odlaska među vas ući okrutni vukovi koji neće obzirno postupati sa stadom, i između vas samih dići će se ljudi koji će govoriti iskrivljene stvari da bi odvukli učenike za sobom” (Djela apostolska 20:29, 30).

Pavlove riječi pokazale su se istinitima budući da je u drugom stoljeću n. e. došlo do određenih promjena i prorečenog otpada. Na snazi je dobivao gnosticizam, rasprostranjeni religiozni i filozofski pravac koji je onečistio vjeru nekih kršćana. Gnostici su vjerovali da su stvari duhovne prirode dobre, a sve što je materijalno smatrali su zlom. Zaključujući da je sve tjelesno zlo, odbacili su brak i rađanje, tvrdeći da potječu od Sotone. Zbog vjerovanja da je dobro samo ono što je duhovne prirode, neki od njih smatrali su da nije važno što čovjek radi sa svojim fizičkim tijelom. Takvi su stavovi za posljedicu imali ekstremne načine života — bilo asketizam bilo prepuštanje tjelesnim užicima. Gnostici su tvrdili da spasenje dolazi jedino putem mističnog gnosticizma, ili samospoznaje, ne ostavljajući time mjesta za istinu iz Božje Riječi.

Kako su na prijetnju gnosticizma reagirali oni koji su se izjašnjavali kao kršćani? Neki učeni ljudi otvoreno su se usprotivili pogrešnim gnostičkim učenjima, dok su drugi podlegli njihovom utjecaju. Irenej se, naprimjer, upustio u doživotnu borbu protiv heretičkih učenja. Podučavao ga je Polikarp, čovjek koji je bio suvremenik apostola. Polikarp je bio pobornik strogog pridržavanja učenja Isusa Krista i njegovih apostola. No Irenejev prijatelj Florin se unatoč tome što je imao istog učitelja ipak poveo za učenjima Valentina, najistaknutijeg zastupnika gnosticizma. To su uistinu bila burna vremena.

Djela Tacijana, poznatog pisca iz drugog stoljeća, pomažu nam razumjeti religioznu klimu tog vremena. Kakav je čovjek bio Tacijan? Kako je došlo do toga da se počeo izjašnjavati kao kršćanin? I kako je on reagirao na utjecaj gnostičke hereze? Njegovi zanimljivi argumenti i vlastiti primjer mogu svima koji danas traže istinu pružiti vrijedne pouke.

Tacijan se rodio u Siriji. Mnogo je proputovao i čitao te se tako dobro upoznao s grčko-rimskom kulturom svog vremena. Tacijan je u Rim došao kao putujući retor. No dok je bio u Rimu, njegovu je pažnju privuklo kršćanstvo. Počeo se družiti s Justinom Mučenikom i vjerojatno postao njegov učenik.

Opisujući svoje obraćenje na nominalno kršćanstvo, Tacijan kaže: ”Tražio sam način da dokučim istinu.” Govoreći o onome što je osjećao kada je došao u doticaj s Biblijom, on kaže: ”Susreo sam se s određenim barbarskim tekstovima, odviše starim da bi se uspoređivali s gledištima Grka i odviše uzvišenim da bi se uspoređivali s njihovim zabludama. Morao sam im vjerovati zbog njihova jednostavna jezika, iskrenosti njihovih pisaca, istinita predviđanja budućnosti, zbog njihovih uzvišenih nauka i objave o vlasti koja će vladati čitavim svijetom, sjedinjena u jednom Biću.”

Tacijan je bez ustezanja pozivao svoje suvremenike neka se upoznaju s kršćanstvom kakvo je tada postojalo i uoče njegovu jednostavnost i jasnoću naspram tame koja je vladala u poganskom svijetu. Što možemo naučiti iz onoga što je Tacijan napisao?

Tacijana njegova djela prikazuju kao apologeta, odnosno pisca koji otvoreno brani svoju vjeru. Imao je odbojan, neprijateljski stav prema poganskoj filozofiji. Tacijan u svom djelu Govor Grcima ističe da je poganstvo bezvrijedno te da je kršćanstvo kakvo on poznaje u skladu s razumom. Stil mu je vrlo oštar dok izražava prezir prema grčkoj kulturi i filozofiji. Naprimjer, o filozofu Heraklitu kaže: ”Međutim, smrt kojom je umro razotkrila je nerazumnost ovog čovjeka. Imao je vodenu bolest, a kako je izučavao umijeće liječenja jednako kao i filozofiju, on je sebe oblijepio kravljim izmetom koji mu je, otvrdnuvši, toliko stegnuo cijelo tijelo da mu se meso rasprsnulo, i tako je umro.”

Tacijan je čvrsto vjerovao u jednog Boga, Stvoritelja svega što postoji (Hebrejima 3:4).  U svom Govoru Grcima on naziva Boga ”Duhom” i kaže: ”Samo On je bez početka, i On sam je početak svega” (Ivan 4:24; 1. Timoteju 1:17). Odbacujući upotrebu vjerskih slika i kipova, Tacijan piše: ”Kako mogu o komadima drva i kamenju govoriti kao o bogovima?” (1. Korinćanima 10:14). Vjerovao je da je prvo što je nebeski Otac stvorio bila Riječ, ili Logos, preko koje je zatim stvoren materijalni svemir (Ivan 1:1-3; Kološanima 1:13-17). O uskrsnuću koje se treba zbiti u vrijeme koje je za to određeno, Tacijan kaže: ”Vjerujemo da će doći do uskrsnuća tijela nakon što svemu dođe kraj.” Objašnjavajući zašto umiremo, on piše: ”Nismo bili stvoreni da umiremo, ali ipak umiremo jer smo sami za to krivi. Uništila nas je naša slobodna volja; mi koji smo bili slobodni postali smo robovi; prodani smo zbog grijeha.”

A objašnjenje koje Tacijan daje o duši doista je zbunjujuće. On kaže: ”Čovjekova duša nije sama po sebi besmrtna, o Grci, već smrtna. Ali može i ne umrijeti. Ukoliko nije spoznala istinu, ona umire i raspada se zajedno s tijelom, ali na svršetku svijeta ponovo oživljava zajedno s tijelom, primajući smrtnu osudu vječne kazne.” Nije jasno što je točno Tacijan time htio reći. Je li možda, držeći se nekih biblijskih učenja, u isto vrijeme pokušavao udovoljiti svojim suvremenicima miješajući biblijske istine i poganske filozofije?

Još jedno Tacijanovo poznato djelo je Diatessaron, ili Harmonija četiri Evanđelja. Tacijan je bio prvi koji je skupštinama u Siriji učinio dostupnima Evanđelja na njihovom jeziku. Bilo je to vrlo cijenjeno djelo u kojem su četiri Evanđelja povezana u jednu cjelinu. Njime se služila sirijska Crkva.

Podrobnijom analizom Tacijanovih djela saznajemo da je bio dobro upoznat s Biblijom i veoma je poštovao. O utjecaju Biblije na njega on kaže: ”Nije mi stalo do bogatstva; ne pokoravam se vojnoj vlasti; gnušam se nad bludom; ne osjećam nezasitnu ljubav prema dobitku koja bi me tjerala da postanem pomorac. ( . . . ) Nisam opsjednut željom da budem slavan. ( . . . ) Jedno je sunce za sve ljude i jedna je smrt za sve, živjeli oni u veselju ili u bijedi.” Tacijan savjetuje: ”Prestanite živjeti za ovaj svijet i odbacite njegovu ludost. Živite za Boga, spoznajte ga i skinite staru narav” (Matej 5:45; 1. Korinćanima 6:18; 1. Timoteju 6:10).

S druge strane, spomenimo što piše u Tacijanovom djelu O savršenosti prema riječima Spasiteljevim. U njemu je bračno uređenje pripisao Đavlu. Tacijan je snažno osuđivao brak tvrdeći da se čovjek njime veže uz ovaj propadljivi svijet.

Izgleda da je Tacijan oko 166. n. e., poslije smrti Justina Mučenika, ili osnovao asketsku sektu enkratita ili joj je pristupio. Njezini su sljedbenici naglašavali strogu samokontrolu i tjelesnu uzdržljivost. Živjeli su asketski, što je od njih zahtijevalo da se odreknu vina, braka i materijalnih posjeda.

Zašto se Tacijan toliko udaljio od Biblije? Je li postao ”zaboravni slušač”? (Jakov 1:23-25). Je li postao plijenom ljudske filozofije zato što nije odbacio lažne priče? (Kološanima 2:8; 1. Timoteju 4:7). S obzirom na to da je zastupao tako izrazite zablude, je li se možda radilo o nekom duševnom poremećaju?

Što god da bilo, Tacijanova djela i njegov primjer pružaju nam uvid u tadašnju religioznu klimu. Pokazuju koliko štetan može biti utjecaj filozofije ovoga svijeta. Zato trebamo primiti k srcu upozorenje apostola Pavla da se klonimo ”ispraznog govora koji oskvrnjuje ono što je sveto i proturječjâ lažno nazvane ’spoznaje’” (1. Timoteju 6:20).