ISUS i njegovi učenici nalazili su se u Betaniji i objedovali s nekolicinom bliskih prijatelja, uključujući i Mariju, Martu i nedavno uskrsnulog Lazara. Kada je Marija uzela libru skupocjenog ulja i namazala noge Isusu, Juda Iskariot se razljutio i otvoreno usprotivio. “Zašto se ovo mirisno ulje nije prodalo za tristo denara [otprilike iznos godišnje plaće] i to dalo siromašnima?” prosvjedovao je. I drugi su ubrzo počeli iznositi slične pritužbe (Ivan 12:1-6; Marko 14:3-5).

Međutim, Isus im je odgovorio: “Pustite je. (...) Jer siromašne uvijek imate sa sobom, i kad god hoćete možete im uvijek činiti dobro, a mene nemate uvijek” (Marko 14:6-9). Židovski vjerski vođe naučavali su da davanje milostinje nije samo plemenito već da može dovesti i do oproštenja grijeha. S druge strane, Isus je razjasnio da se davanje koje je po Božjoj volji ne svodi samo na davanje milostinje siromašnima.

Kratak osvrt na to kako se davanje provodilo u ranokršćanskoj skupštini pokazat će nam na koje se praktične načine možemo brinuti za druge i tako svojim davanjem ugađati Bogu. Također će nam otkriti jedinstvenu i najkorisniju vrstu davanja.

Isus je više puta potaknuo svoje učenike da ‘daju darove milosrđa’, ili kao što drugi prijevodi kažu, da ‘daju milostinju’ (Luka 12:33; St i Duda-Fućak). No Isus je upozorio na napadno isticanje dobrih djela kojemu je jedini cilj veličati darovatelja, a ne Boga. “Kad daješ darove milosrđa”, rekao je, “ne trubi pred sobom, kao što licemjeri čine u sinagogama i na ulicama, da bi ih slavili ljudi” (Matej 6:1-4). U skladu s ovim savjetom, prvi kršćani nisu izvodili razmetljive predstave poput tadašnjih licemjernih religioznih vođa, već su konkretnim djelima ili darovima osobno pomagali onima koji su bili u potrebi.

Naprimjer, iz Luke 8:1-3 doznajemo da su Marija Magdalena, Ivana i Suzana zajedno s ostalima na neupadljiv način služile Isusu i njegovim apostolima “svojom imovinom”. Iako oni nisu bili siromašni, ostavili su svoj plaćeni posao kako bi se mogli usredotočiti  isključivo na propovijedanje (Matej 4:18-22; Luka 5:27, 28). Time što su im pomagale da ispune zadatak koji im je Bog dao, te su žene zapravo slavile Boga. A Bog je pokazao da to cijeni, sačuvavši u Bibliji izvještaj o njihovom milosrđu i velikodušnosti tako da ga mogu čitati sve buduće generacije (Priče Salamunove 19:17; Hebrejima 6:10).

Dorka je bila još jedna dobrohotna žena koja je “obilovala dobrim djelima i darovima milosrđa”. Živjela je u primorskom gradu Jopi i izrađivala odjeću siromašnim udovicama. Ne znamo je li sama plaćala i materijal ili je samo besplatno šivala. Pa ipak, svojim dobrim djelima stekla je naklonost kako ljudi kojima je pomogla tako i Boga koji je milosrdno blagoslovio njenu dobrohotnost (Djela apostolska 9:36-41).

Što je ove ljude potaknulo na davanje? Nije to bio tek trenutak sažaljenja koje je u njima izazvao nečiji dirljiv poziv za pomoć. Oni su osjećali moralnu odgovornost da svakoga dana osobno čine ono što mogu kako bi pomagali onima koji su siromašni, u nevolji, bolesni ili u drugim poteškoćama (Priče Salamunove 3:27, 28; Jakov 2:15, 16). To je davanje koje je po Božjoj volji. Ono u prvom redu proizlazi iz duboke ljubavi prema Bogu i želje da se oponaša njegovo milosrđe i plemenitost (Matej 5:44, 45; Jakov 1:17).

Apostol Ivan istaknuo je ovaj vrlo važan aspekt davanja kada je postavio pitanje: “Tko god ima sredstva ovog svijeta koja su potrebna za život i vidi da mu je brat u potrebi, a ipak pred njim zatvori vrata svoje duboke samilosti, kako ljubav prema Bogu ostaje u njemu?” (1. Ivanova 3:17). Odgovor je očit. Ljubav prema Bogu potiče ljude na davanje u dobrotvorne svrhe. Bog cijeni i nagrađuje one koji su velikodušni poput njega (Priče Salamunove 22:9; 2. Korinćanima 9:6-11). Možemo li i danas negdje vidjeti takvu velikodušnost? Razmotrimo što se nedavno dogodilo u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka.

U domu jedne starije kršćanke trebalo je izvršiti velike popravke. Ona je živjela sama i nije imala obitelj koja bi se brinula o njoj. U njenom domu godinama su se održavali kršćanski sastanci, a ručak ili večeru često bi podijelila s onim tko bi se odazvao na njen poziv (Djela apostolska 16:14, 15, 40). Vidjevši u kakvim okolnostima živi, članovi skupštine priskočili su joj u pomoć. Neki su dali novac, a drugi svoju snagu. Za nekoliko vikenda braća iz skupštine stavila su novi krov, uredila kupaonicu, ožbukala i oličila cijelo prizemlje te postavila nove kuhinjske elemente. Svojim davanjem ne samo da su napravili sve što joj je bilo potrebno već su se kao članovi skupštine još više zbližili i  impresionirali susjede svojom pravom kršćanskom velikodušnošću.

Postoji mnogo načina na koje možemo osobno pomagati drugima. Možemo li nešto vremena posvetiti djetetu koje nema oca? Možemo li za neku stariju udovicu koju poznajemo obaviti kupovinu ili joj sašiti nešto? Možemo li nekoga tko je slabijeg imovinskog stanja pozvati na ručak ili večeru ili mu dati nešto novca? Ne moramo biti bogati da bismo pomagali nekome. Apostol Pavao je napisao: “Ako najprije postoji spremnost, ona je naročito prihvatljiva po onome što netko ima, a ne po onome što nema” (2. Korinćanima 8:12). No, nagrađuje li Bog samo takvo osobno, izravno davanje? Ne.

Ponekad osobni angažman nije dovoljan. Ustvari, Isus i njegovi apostoli imali su jedan zajednički fond za siromašne te su prihvaćali priloge dobrih ljudi koje su sretali tijekom svoje službe (Ivan 12:6; 13:29). Slično tome, kada se pojavila potreba, skupštine u prvom stoljeću skupljale su priloge i organizirale pomoć u većem opsegu (Djela apostolska 2:44, 45; 6:1-3; 1. Timoteju 5:9, 10).

Jedna takva potreba pojavila se 55. n. e. Skupštine u Judeji zapale su u siromaštvo, vjerojatno zbog velike gladi koja je tamo nastala (Djela apostolska 11:27-30). Apostol Pavao, koji je uvijek mislio na dobrobit siromašnih, u pružanje pomoći uključio je skupštine čak iz daleke Makedonije. Osobno je organizirao sakupljanje pomoći i angažirao pouzdanu braću da je isporuče (1. Korinćanima 16:1-4; Galaćanima 2:10). Niti on niti drugi koji su pomagali nisu bili plaćeni za posao koji su obavili (2. Korinćanima 8:20, 21).

Danas Jehovini svjedoci također brzo reagiraju kada dođe do neke katastrofe. Naprimjer, u ljeto 2001. snažne oluje uzrokovale su veliku poplavu u Houstonu (Texas, SAD). Bila su oštećena 723 doma Jehovinih svjedoka, mnogi od njih vrlo teško. Odmah je osnovan odbor za elementarne nepogode, sačinjen od osposobljenih kršćanskih starješina, koji je procijenio potrebe svakog pojedinca i poslao novac postradalim Svjedocima za potrebne troškove i popravak domova. Sav posao obavili su marljivi dobrovoljci iz susjednih skupština. Jedna žena koja je Jehovin svjedok bila je toliko zahvalna za pruženu pomoć da je novac koji je od svog osiguravajućeg društva dobila za popravak kuće smjesta darovala u fond za ostale postradale.

 No kad je u pitanju organizirano pružanje humanitarne pomoći, moramo biti oprezni dok procjenjujemo pozive za pomoć koji dolaze sa svih strana. Neke humanitarne udruge imaju visoke izdatke zbog svoje administracije ili reklamnih kampanja, te im na kraju ostaje malo novca za svrhu u koju je i sakupljen. Priče Salamunove 14:15 kažu: “Lud vjeruje svašta, a pametan pazi na svoje korake.” Stoga je mudro dobro se informirati.

Postoji davanje koje je još važnije od pružanja humanitarne pomoći. Na tu je vrstu davanja Isus mislio kada ga je jedan bogati i mladi narodni poglavar upitao što treba činiti da dobije vječni život. Isus mu je rekao: “Idi i prodaj svoju imovinu i daj siromašnima i imat ćeš blago na nebu, i dođi, budi moj sljedbenik” (Matej 19:16-22). Zapazi da Isus nije samo rekao: ‘Daj siromašnima i dobit ćeš život!’ Ne, on je dodao: “Budi moj sljedbenik.” Drugim riječima, koliko god da je humanitarno davanje pohvalno i korisno, ako želimo biti Kristovi učenici, moramo činiti više.

Isusov glavni cilj bio je pomagati drugima u duhovnom pogledu. Kratko prije svoje smrti rekao je Pilatu: “Ja sam se zato rodio i zato sam došao u svijet, da svjedočim za istinu” (Ivan 18:37). I dok je pomagao siromašnima, liječio bolesne i hranio gladne, Isus je prvenstveno obučavao svoje učenike za propovijedanje (Matej 10:7, 8). Ustvari, jedna od zadnjih uputa koje im je dao bila je zapovijed: “Idite dakle i načinite učenike od ljudi iz svih naroda” (Matej 28:19, 20).

Naravno, propovijedanje neće riješiti sve probleme ovog svijeta. Pa ipak, propovijedanjem dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu svim vrstama ljudi slavi se Boga jer se na taj način vrši njegova volja i onima koji prihvaćaju Božju poruku omogućuje se da dobiju vječne blagoslove (Ivan 17:3; 1. Timoteju 2:3, 4). Zašto ne bi poslušao što ti Jehovini svjedoci imaju reći kada sljedeći put dođu na tvoja vrata? Oni dolaze s duhovnim darom. I uvjereni su da je to najbolji dar koji ti mogu dati.