PAVAO je ranije u svom pismu opisao uspješnu karijeru koju je imao prije nego što je postao kršćaninom. Rekao je: “Ako itko drugi misli da ima razloga pouzdati se u tijelo, ja imam još i više: obrezan osmi dan, izraelskog roda, iz Benjaminovog plemena, Hebrej rođen od Hebrejâ; po zakonu, farizej; po revnosti, progonitelj skupštine; po pravednosti koja je posredstvom zakona, onaj koji se pokazao besprijekornim” (Filipljanima 3:4-6). Osim toga, Pavao je kao revni Židov blisko surađivao sa svećeničkim glavarima u Jeruzalemu i imao njihovu podršku. Sve to obećavalo mu je moć i ugled u židovskom društvu — u političkom, religioznom te nesumnjivo u financijskom pogledu (Djela apostolska 26:10, 12).

Međutim, kada je Pavao postao revni kršćanski propovjednik, situacija se drastično promijenila. Zbog dobre vijesti on je spremno ostavio uspješnu karijeru i sve što se u tadašnjem društvu smatralo važnim (Filipljanima 3:7, 8). Kako će se sada izdržavati? Hoće li kao propovjednik primati kakvu plaću? Kako će njegove osobne potrebe biti zadovoljene?

Pavao je svoju službu vršio bez ikakve naknade. Budući da nije htio pasti na teret onih kojima je služio, za svoga je boravka u Korintu zajedno s Akvilom i Priscilom izrađivao šatore te je obavljao i druge poslove kako bi se mogao uzdržavati (Djela apostolska 18:1-3; 1. Solunjanima 2:9; 2. Solunjanima 3:8-10). Pavao je bio na tri dugačka misionarska putovanja, a obilazio je i skupštine koje je trebalo posjetiti. Budući da je u potpunosti bio zaokupljen službom Bogu, nije imao mnogo u materijalnom pogledu. Uglavnom su se braća brinula za njegove potrebe. No, ponekad je zbog teških okolnosti  bio u oskudici i neimaštini (2. Korinćanima 11:27; Filipljanima 4:15-18). No Pavao se čak ni tada nije žalio na svoje prilike niti je zavidio drugima na onome što su oni imali. On je spremno i s radošću naporno radio za dobrobit svojih sukršćana. Ustvari, Pavao je taj koji je citirao Isusove dobro poznate riječi: “Više je sreće u davanju nego u primanju.” Kakav li je on izvanredan primjer za sve nas! (Djela apostolska 20:33-35).

Važan činilac koji je Pavlu pomogao da bude sretan bilo je to što je bio zadovoljan onim što je imao. No, što znači biti zadovoljan onim što imaš? Jednostavno rečeno, to znači biti zadovoljan osnovnim. U vezi s time Pavao je rekao Timoteju, svom suradniku u službi: “Nema sumnje, ona jest sredstvo velikog dobitka, ta odanost Bogu zajedno sa zadovoljstvom s onim što se ima. Jer ništa nismo donijeli na svijet, pa ne možemo ništa ni odnijeti s njega. Zato, imajući hranu, odjeću i zaklon, budimo zadovoljni time” (1. Timoteju 6:6-8).

Zapazi da je Pavao takvu vrstu zadovoljstva doveo u vezu s odanošću Bogu. Uočio je da prava sreća proizlazi iz odanosti Bogu, odnosno iz toga što službu Bogu stavljamo na prvo mjesto, a ne iz materijalnih stvari ili bogatstva. ‘Hrana, odjeća i zaklon’ bila su samo sredstva koja su mu omogućavala da živi odano Bogu. Dakle, Pavlova tajna kako biti zadovoljan onim što imaš bila je uzdati se u Jehovu bez obzira na okolnosti.

Danas su mnogi ljudi tjeskobni i nesretni jer ne znaju ovu tajnu ili je ignoriraju. Umjesto da se uče biti zadovoljni onim što imaju, oni se radije uzdaju u novac i ono što se njime može kupiti. Reklame i mediji bude u  ljudima osjećaj da ne mogu biti sretni sve dok nemaju najnovije i najbolje proizvode i novotarije — i to odmah. Zbog toga mnoge zarobi težnja za novcem i materijalnim stvarima. Umjesto da pronađu sreću i zadovoljstvo, oni “padaju u iskušenje i zamku i mnoge bezumne i štetne želje, koje guraju ljude u uništenje i propast” (1. Timoteju 6:9, 10).

Je li danas stvarno moguće da čovjek živi odano Bogu i bude zadovoljan onim što ima te nađe sreću i mir? Moguće je. Ustvari, danas milijuni ljudi žive upravo tako. Naučili su tajnu kako biti sretni s onim materijalnim stvarima koje imaju. Oni su Jehovini svjedoci, koji su se predali Bogu, čine njegovu volju i posvuda ljudima govore o njegovom naumu.

Razmisli, naprimjer, o onima koji su se dobrovoljno javili da ih se školuje i zatim kao misionare  pošalje u nepoznate zemlje da propovijedaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14). Mnogi od njih poslani su u zemlje gdje životni uvjeti nisu tako dobri kao oni na koje su navikli. Primjerice, kada su početkom 1947. misionari stigli u jednu azijsku zemlju, u njoj su se još uvijek osjećale posljedice rata i tek je nekoliko domova imalo električnu rasvjetu. U mnogim zemljama u koje su misionari došli rublje se pralo ručno na dasci za pranje ili na stijenama pored rijeke, a ne u stroju za pranje rublja. No oni su došli poučavati ljude istini iz Biblije, stoga su se prilagodili tamošnjim prilikama i marljivo se posvetili propovijedanju.

Drugi su stupili u neki drugi vid punovremene službe ili se preselili u područja gdje se još nije propovijedalo dobru vijest. Adulfo je više od 50 godina služio kao punovremeni propovjednik u različitim dijelovima Meksika. On kaže: “Poput apostola Pavla, moja žena i ja naučili smo prilagoditi se okolnostima. Naprimjer, u blizini jedne skupštine koju smo posjetili nije bilo niti jednog grada ili trgovine. Braća su za svaki obrok imala samo jednu tortilju (lepinju od kukuruznog brašna) s malo svinjske masti i soli te šalicu kave, i time su bili zadovoljni. To im je bila sva hrana — tri tortilje na dan. Stoga smo naučili živjeti baš kao i ta braća. U 54 godine, koliko služim Jehovi kao punovremeni propovjednik, imao sam mnogo sličnih iskustava.

Florentino se sjeća kako su se on i njegova obitelj morali prilagoditi teškim okolnostima. Prisjećajući se svoje mladosti, on kaže: “Moj je otac bio imućni trgovac. Imao je mnogo zemlje. Još uvijek se sjećam blagajničkog pulta u našem dućanu mješovitom robom. Imao je ladicu s četiri pretinca, široku oko 50 i duboku oko 20 centimetara. Tu smo stavljali dnevnu zaradu. Na kraju dana uvijek je bila krcata kovanicama i novčanicama.

A zatim smo iznenada doživjeli financijski slom koji nas je iz obilja doveo na prosjački štap. Izgubili smo sve osim doma. Kao da to nije bilo dovoljno, jedan od moje braće doživio je nesreću i noge su mu ostale oduzete. Više ništa nije bilo kao prije. Neko vrijeme prodavao sam voće i meso. Također sam brao pamuk i grožđe, kosio djetelinu i radio na navodnjavanju njiva. Neki su me ljudi smatrali majstorom za sve. Majka nas je često bodrila govoreći da mi imamo istinu, duhovno bogatstvo koje samo rijetki imaju. Da, naučio sam kako je kad imaš mnogo, a i kako je kad imaš malo ili nemaš ništa. Sada, nakon što sam 25 godina proveo služeći Jehovi kao punovremeni propovjednik, mogu reći da svakodnevno osjećam radost zbog spoznaje da sam izabrao najbolji način života — punovremenu službu Jehovi.”

Biblija nam jasno kaže: “Mijenja se scena ovog svijeta.” Iz tog razloga ujedno nas potiče: ‘Neka oni koji se raduju budu kao oni koji se ne raduju, i koji kupuju, kao oni koji ne posjeduju, i koji koriste svijet, kao oni koji ga ne koriste u potpunosti’ (1. Korinćanima 7:29-31).

Prema tome, sada je vrijeme da razmisliš o svom načinu života. Ako u materijalnom pogledu nemaš mnogo, čuvaj se da ne postaneš zlovoljan, a možda čak i ogorčen i zavidan. S druge strane, bez obzira na to koliko materijalnih stvari možda posjeduješ, bilo bi mudro da ih staviš na pravo mjesto u životu tako da ne ovladaju tobom. Kao što je apostol Pavao savjetovao, ne polaži svoju nadu “u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, koji nas svime bogato opskrbljuje za naš užitak”. Čineći tako, i ti ćeš moći reći da si naučio tajnu — biti zadovoljan onim što imaš (1. Timoteju 6:17-19).