DOK razmišljam o tim Ireninim riječima, u meni se bude sjećanja na 37 godina sretnog, ispunjenog života koji smo kao misionari proveli u Peruu. Otkad smo se vjenčali u prosincu 1942, uživali smo u divnom kršćanskom braku. To je ujedno dobar početak za moju priču.

Irene je odrasla u Liverpoolu (Engleska) te je odgajana kao Jehovin svjedok. Imala je još dvije sestre, a otac im je umro za vrijeme Prvog svjetskog rata. Majka im se nakon toga udala za Wintona Frasera, s kojim je dobila sina Sidneya. Kratko prije Drugog svjetskog rata preselili su se u Bangor na sjeveru Walesa, gdje se Irene krstila 1939. Sidney se krstio godinu dana ranije te su on i Irene zajedno služili kao pioniri, odnosno propovjednici koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju, duž sjeverne obale Walesa — od Bangora do Caernarfona te na otoku Angleseyu.

Ja sam u to vrijeme u skupštini Runcorn, otprilike 20 kilometara jugoistočno od Liverpoola, služio kao, kako danas to kažemo, predsjedavajući nadglednik. Na pokrajinskom sastanku pristupila mi je Irene i upitala me može li dobiti područje za propovijedanje, budući da će neko vrijeme ostati kod svoje sestre Vere, koja je bila udana i živjela je u Runcornu. Irene i ja uživali smo u vremenu koje smo proveli zajedno tokom njenog dvotjednog boravka  u Runcornu, pa sam je kasnije nekoliko puta posjetio u Bangoru. Bio sam veoma sretan kad je jednog vikenda pristala udati se za mene!

Dok sam se te nedjelje vraćao kući, odmah sam počeo planirati naše vjenčanje, no u utorak sam dobio telegram. U njemu je stajalo: “Žao mi je što će te ovaj telegram povrijediti. Otkazujem naše vjenčanje. Objasnit ću u sljedećem pismu.” To me šokiralo. Što li je pošlo po zlu?

Irenino pismo stiglo je sljedećeg dana. Rekla mi je da s Hildom Padgett odlazi u Horsforth u Yorkshireu, gdje će zajedno služiti kao pioniri. * Objasnila mi je da je godinu dana ranije pristala služiti tamo gdje je velika potreba ako bude za to zamoljena. Napisala je: “Za mene je to poput zavjeta Jehovi, a budući da sam mu to obećala prije nego što sam te upoznala, smatram da taj zavjet moram i ispuniti.” Premda me to rastužilo, jako sam se divio njenoj dosljednosti te sam joj telegramom poslao poruku: “Idi. Čekat ću te.”

Dok je bila u Yorkshireu, Irene je bila osuđena na tri mjeseca zatvora, jer je zbog savjesti odbila podupirati rat. No godinu i po kasnije, u prosincu 1942, vjenčali smo se.

Godine 1919. moja je majka kupila komplet knjiga Studije Svetog pisma. * Premda, kao što je moj otac to primijetio, dotad nije pročitala nijednu knjigu, čvrsto je odlučila pažljivo pročitati te knjige, koristeći pritom svoju Bibliju. Krstila se 1920.

Moj otac nije bio zahtjevan niti je majci branio da radi ono što je htjela. Tako je ona svoje četvero djece — moje dvije sestre, Gwen i Ivy, mog brata Aleca i mene — poučavala istini. Stanley Rogers i drugi vjerni Jehovini svjedoci iz Liverpoola dolazili su u Runcorn, gdje je uskoro bila osnovana skupština, kako bi držali biblijska predavanja. Naša je obitelj, jednako kao i skupština, duhovno napredovala.

Gwen je išla u Anglikansku crkvu, gdje se pripremala za krizmu, no prestala je s tim čim se pridružila majci u proučavanju Biblije. Kad nas je svećenik posjetio da čuje zbog čega ona više ne dolazi na nastavu, zasuli smo ga mnogim pitanjima na koja nije bio spreman. Gwen ga je upitala koje je značenje molitve Očenaš, no na kraju mu je ona to morala objasniti! Zaključila je citirajući 1. Korinćanima 10:21 te mu je jasno dala na znanje da više ne može ‘jesti s dva stola’. Svećenik je na odlasku rekao da će se moliti za Gwen te da će se vratiti kako bi odgovorio na njena pitanja, ali nikada to nije učinio. Ubrzo nakon što se krstila, Gwen je postala punovremeni propovjednik.

U našoj se skupštini pokazivalo veliku brigu za mlade. Sjećam se predavanja jednog starješine koji je posjetio našu skupštinu kad sam imao sedam godina. Poslije sastanka prišao mi je i popričao sa mnom. Rekao sam mu da sam čitao o Abrahamu i o tome kako je želio prinijeti svog sina Izaka kao žrtvu. “Popni se na podij i ispričaj mi sve o tome”, rekao mi je. Kako sam samo bio uzbuđen dok sam stajao tamo i držao svoje prvo “javno predavanje”!

Krstio sam se 1931. u dobi od 15 godina. Te je godine umrla moja majka, a ja sam napustio redovnu školu kako bih kao šegrt počeo učiti za električara. Godine 1936. braća su u javnosti počela puštati snimke biblijskih predavanja i jedna je starija sestra mog brata i mene potakla da im se pridružimo. Tako smo Alec i ja otišli u Liverpool kako bismo kupili bicikl te naručili izradu prikolice za njega, u koju smo planirali staviti uređaj za emitiranje biblijskih snimki. Na zadnji kraj prikolice, na vrh dva metra visokog teleskopskog stalka, pričvrstili smo zvučnik. Majstor koji je to radio rekao nam je da još nikada nije napravio ništa slično, no to je funkcioniralo! Zahvalni sestri koja nas je ohrabrila i  radosni zbog mogućnosti da sudjelujemo u toj službi, s oduševljenjem smo obrađivali područje koje nam je bilo dodijeljeno.

Kako se rat sve više približavao, Stanley Rogers i ja revno smo najavljivali javno predavanje pod naslovom “Suoči se s činjenicama”, koje se trebalo održati 11. rujna 1938. u Royal Albert Hallu u Londonu. Poslije toga sudjelovao sam u raspačavanju brošurice koja je sadržavala taj govor te brošurice Fašizam ili sloboda, objavljene iduće godine. Obje brošurice jasno su razotkrile totalitarističke namjere Hitlerove Njemačke. Dotad sam u Runcornu već bio dobro poznat po svojoj službi i ljudi su me poštivali zbog nje. Doista, to što sam uvijek bio u središtu teokratskih aktivnosti pokazalo se kao prava zaštita.

Poduzeće za koje sam radio sklopilo je ugovor s novom tvornicom u predgrađu Runcorna da je priključi na električnu mrežu. Kad sam saznao da će se u toj tvornici proizvoditi oružje za rat, pretpostavljenima sam jasno dao na znanje da neću moći sudjelovati u tome. Premda im to nije bilo po volji, moj se poslovođa zauzeo za mene, te su mi dali drugi posao. Kasnije sam saznao da je i njegova tetka bila Jehovin svjedok.

Jedan radni kolega doista me ohrabrio kad mi je rekao: “Nismo ni očekivali da ćeš drugačije postupiti, Reg, kad već tolike godine propovijedaš o Bibliji.” Pa ipak, morao sam biti oprezan, jer su mi mnogi radni kolege željeli stvarati probleme.

U lipnju 1940. sud u Liverpoolu prihvatio je moj prigovor savjesti pod uvjetom da i dalje radim kao električar. Tako sam mogao nastaviti sa svojom kršćanskom službom.

Kako se približavao kraj rata, odlučio sam napustiti posao i pridružiti se Irene u punovremenoj službi. Godine 1946. napravio sam pet metara dugačku prikolicu koja je postala naš dom, a sljedeće smo godine zamoljeni da se preselimo u Alveston, selo u Gloucestershireu. Kasnije smo kao pioniri služili u drevnom gradu Cirencesteru i u Bathu. Godine 1951. zamoljen sam da kao putujući nadglednik posjećujem skupštine u južnom Walesu, no za manje od dvije godine bili smo pozvani u Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower kako bismo postali misionari.

Nastava dvadeset prvog razreda te škole održavala se u South Lansingu, na sjeveru države New York, a promocija je održana 1953. na kongresu “Društvo novog svijeta” u gradu New Yorku. Irene i ja sve do same promocije nismo znali kamo ćemo biti poslani. Kad smo  čuli da idemo u Peru, doista smo se oduševili. Zašto? Zato što su Irenin polubrat Sidney Fraser i njegova supruga Margaret već više od godinu dana služili u podružnici u Limi (Peru) nakon što su završili 19. razred Škole Gilead!

Dok smo čekali vize, kratko smo radili u bruklinskom Betelu, no ubrzo smo bili na putu za Limu. Najprije smo poslani u Callao, glavnu morsku luku Perua, zapadno od Lime. Bilo je to prvo od deset područja na kojima smo služili kao misionari. Premda smo naučili nekoliko osnovnih riječi na španjolskom, ni Irene ni ja u to vrijeme još nismo mogli voditi normalnu konverzaciju na tom jeziku. Kako smo onda izvršavali svoj zadatak?

U Gileadu su nam rekli da majka nije ta koja dijete uči govoriti. Ustvari, ono uči slušajući nju kako mu govori. Zato su nam dali sljedeći savjet: “Odmah započnite sa službom propovijedanja i učite jezik od ljudi. Oni će vam pomoći.” Dok sam se borio s novim jezikom, zamislite kako sam se osjećao kad sam dva tjedna nakon našeg dolaska imenovan za predsjedavajućeg nadglednika skupštine Callao! Posjetio sam Sidneya Frasera, no on mi je dao isti savjet koji smo dobili u Gileadu — da se družim s braćom u skupštini i kontaktiram s ljudima na području. Čvrsto sam odlučio poslušati taj savjet.

Jedne subote ujutro naišao sam na nekog tesara u njegovoj radionici. On mi je rekao: “Ja moram nastaviti sa svojim poslom, ali vi slobodno sjednite i pričajte mi.” Pristao sam, ali pod sljedećim uvjetom: “Kad učinim neku pogrešku, vi me obavezno ispravite. Neću se ljutiti.” On se nasmijao i složio s tim. Posjećivao sam ga dvaput tjedno i uvidio sam da je to izvrstan način da naučim novi jezik, upravo kao što su mi drugi i govorili.

Igrom slučaja, u Ici, drugom gradu u koji smo poslani, upoznao sam drugog tesara i ispričao mu kako sam u Callau učio jezik. I on je pristao da mi pomaže na taj način, tako da sam dosta dobro napredovao u učenju španjolskog. No trebale su mi tri godine da ga u potpunosti svladam. I ovaj je tesar uvijek imao puno posla, pa sam s njim proučavao tako što sam mu čitao biblijske retke i zatim mu ih objašnjavao. Jednom kad sam ga došao posjetiti njegov mi je poslodavac rekao da je otišao u Limu, gdje je dobio drugi posao. Nakon nekog vremena Irene i ja došli smo u Limu na kongres, gdje sam se ponovno vidio s tim čovjekom. Doista sam bio radostan kad sam čuo da je tamo potražio Jehovine svjedoke kako bi nastavio proučavati te da su on i njegova obitelj postali predani Jehovini sluge!

U jednoj smo skupštini saznali za mladi par koji je živio nevjenčano, a ipak se krstio. Nakon što smo s njima porazgovarali o biblijskim načelima koja su s tim povezana, odlučili su ozakoniti svoju vezu kako bi i dalje mogli biti Jehovini svjedoci. Tako smo se dogovorili da s njima pođem u vijećnicu, gdje su se trebali vjenčati. No pojavio se jedan problem. Oni su imali četvero djece, koja također nisu bila upisana u matičnu knjigu rođenih, što je zakonska obaveza. Naravno, pitali smo se što će gradonačelnik poduzeti u vezi s tim. On je rekao: “Budući da su vas ovi čestiti ljudi, vaši prijatelji Jehovini svjedoci, potakli da ozakonite svoj brak, neću vam naplatiti kaznu ni za jedno dijete i besplatno ću ih upisati u matičnu knjigu rođenih.” Koliko smo samo bili zahvalni za to, jer bi za tu siromašnu obitelj plaćanje i najmanje kazne bilo ogroman teret!

Kasnije nas je posjetio Albert D. Schroeder iz centrale Jehovinih svjedoka u Brooklynu te je preporučio da se u drugom dijelu Lime osnuje novi misionarski dom. Tako smo se Irene i ja zajedno s još dvije sestre, Francesom i Elizabeth Good iz Sjedinjenih Država, te s jednim bračnim parom iz Kanade, preselili u oblast San Borju. Na našu veliku radost za dvije do tri godine tamo je bila osnovana još jedna skupština koja je izvrsno napredovala.

Dok smo služili u Huancayu, koji se nalazi na visini od preko 3 000 metara u središnjem  planinskom predjelu, pomagali smo tamošnjoj skupštini koja se sastojala od 80 Jehovinih svjedoka. Tamo sam sudjelovao u gradnji druge Dvorane Kraljevstva koja je sagrađena u Peruu. Budući da smo tri puta morali ići na sud kako bismo ostvarili svoja zakonska prava na zemljište koje smo kupili, dobio sam zadatak da zastupam Zajednicu u pravnim pitanjima. Sva ta zbivanja te rad mnogih vjernih misionara koji su revno činili učenike osigurali su dobar temelj za izvanredan porast koji je sada očit u Peruu. Broj tamošnjih Jehovinih svjedoka 1953. iznosio je 283, a danas iznosi više od 83 000.

U svim misionarskim domovima uživali smo u divnom druženju s drugim misionarima, a ja sam često služio kao nadglednik misionarskog doma. Svakog ponedjeljka ujutro sastali bismo se da porazgovaramo o aktivnostima za taj tjedan i podijelimo dužnosti u našem domu. Svi smo znali da je naš glavni zadatak propovijedanje, pa smo skladno surađivali kako bismo izvršili taj zadatak. Radostan sam što ni u jednom domu nikad nismo imali ozbiljnijih nesuglasica.

Zadnje mjesto u koje smo bili poslani bila je Breña, još jedno predgrađe Lime. Tamošnja divna skupština koja je imala 70 objavitelja naglo se povećala na preko 100 objavitelja, nakon čega je osnovana nova skupština u Palominiji. Tada se Irene razboljela. Najprije sam primijetio da se povremeno ne može sjetiti nekih stvari koje je rekla, a ponekad se nije znala vratiti kući. Iako je primila izvanrednu liječničku pomoć, njeno se stanje polako pogoršavalo.

Nažalost, 1990. morali smo se vratiti u Englesku, gdje nas je moja sestra Ivy susretljivo primila u svoj dom. Irene je umrla četiri godine kasnije, u svojoj 81. godini. Ja sam nastavio s punovremenom službom te kao starješina služim u jednoj od tri skupštine svog rodnog grada. Usto povremeno posjećujem španjolsku grupu u Manchesteru.

Nedavno sam doživio divno iskustvo koje korijene vuče desetljećima unazad kad sam ljudima na gramofonu puštao petominutne propovijedi. Još se uvijek dobro sjećam djevojčice školske dobi koja je na vratima stajala iza svoje majke i slušala jedan takav govor.

Ta se djevojčica kasnije odselila u Kanadu, a njena prijateljica koja još uvijek živi u Runcornu i koja je sada Jehovin svjedok ostala je s njom u kontaktu. Ona joj je nedavno napisala da su je posjetile dvije naše sestre i pričale joj o stvarima koje su je iznenada podsjetile na ono što je čula na tim petominutnim snimkama. Prepoznala je u tome istinu i sada je predani Jehovin sluga, a našu je sestru zamolila da se u njeno ime zahvali mladiću koji je prije više od 60 godina posjetio njenu majku! Doista, nikada ne znamo kad će sjeme istine koje smo posijali pustiti korijenje i niknuti (Propovjednik 11:6).

Kad se osvrnem na svoj život koji sam proveo u dragocjenoj službi Jehovi, osjećam duboku zahvalnost. Otkad sam se 1931. predao Jehovi, nikada nisam propustio nijedan veliki skup Jehovinog naroda. Premda Irene i ja nismo imali djece, sretan sam što naših više od 150 duhovnih sinova i kćeri služi našem nebeskom Ocu Jehovi. Kao što je napisala moja draga supruga, naša nam je služba doista pružila radost koja se ni s čim ne može usporediti.