“BOGOVI vole miomirise”, govorili su drevni Egipćani. Paljenje kâda igralo je vrlo važnu ulogu u njihovoj religiji. Egipćani su vjerovali da su bogovi svuda oko njih, pa su svakodnevno palili kâd u hramovima i na kućnim oltarima, a činili su to čak i dok su obavljali svoje poslove. Drugi su narodi imali slične običaje.

Što je kâd? To je mirisan dim koji nastaje paljenjem neke mirisne tvari ili pak sama ta mirisna tvar. Kâd se dobiva od mirisnih, biljnih smola kao što su tamjan i balzam. Biljne smole mrvi se u prah kojem se obično dodaju još neki sastojci, naprimjer mirodije, kora drveća i cvjetovi, ovisno o tome kakav se miomiris želi dobiti i u koju će ga se svrhu koristiti.

Kâd je u drevna vremena bio veoma tražen i stoga vrlo dragocjen, pa su sastojci od kojih se radio postali važna trgovačka roba. Zbog toga su karavane trgovaca putovale trgovačkim putevima u daleke zemlje kako bi nabavile kâd. Možda ćeš se prisjetiti da je Jakovljev sin Josip kao mladić bio prodan trgovcima Izmaelcima koji su ‘išli iz Gileada s kamilama natovarenim mirisavim korijenjem i tamjanom i smirnom, koje su nosili u Egipat’ (1. Mojsijeva 37:25). Potražnja za kâdom toliko se povećala da se zbog trgovačkog puta koji su uspostavili trgovci tamjanom povećao i promet između Azije i Evrope.

Kađenje je sve do danas ostalo sastavni dio ceremonija i obreda mnogih religija. Također ima i sve više ljudi koji kod kuće pale kâd jednostavno zato što im se sviđa njegov ugodan miris. Kakav je stav kršćana prema paljenju kâda? Odobrava li Bog njegovo korištenje u vjerske svrhe? Razmotrimo što o tome kaže Biblija.

Paljenje kâda u šatoru za obožavanje bilo je vrlo važna dužnost svećenika u drevnom Izraelu. U McClintockovoj i Strongovoj Cyclopedii stoji: “Hebreji su paljenje kâda smatrali izuzetno važnim činom obožavanja ili svetim prinosom te ne postoji zapis da su ga koristili u bilo koje druge svrhe.”

Jehova Bog odredio je da se kâd koji se palilo u šatoru za obožavanje trebalo pripremati od četiri sljedeća sastojka: “Uzmi mirisa, stakte, oniha i halvana mirisavoga, i tamjana čistoga, koliko jednoga toliko drugoga. I od toga načini kâd, sastavljen vještinom pomastarskom, čist i svet. I istucavši ga na sitno, metaćeš ga pred svjedočanstvom u šatoru od sastanka” (2. Mojsijeva 30:34-36). Izučavatelji pretpostavljaju da su kasnije židovski rabini u kâd koji se palilo u hramu dodali još neke sastojke.

 Kâd koji se palilo u šatoru za obožavanje bio je svet, koristio se isključivo u svrhu obožavanja Boga. Jehova je zapovjedio: “Takvoga kâda kakav načiniš nemojte sebi praviti; to neka ti je svetinja za Jehovu. Ako li bi tko načinio takav da ga miriše, istrijebiće se iz naroda svojega” (2. Mojsijeva 30:37, 38). Svećenici su palili kâd dvaput dnevno na kadionom žrtveniku (2. Dnevnika 13:11). A na Dan pomirenja prvosvećenik bi palio kâd u Svetinji nad svetinjama (3. Mojsijeva 16:12, 13).

No Bog nije odobravao svako prinošenje kâda. Kaznio je osobe koje su se drsko usudile prinositi kâd, a nisu bile svećenici (4. Mojsijeva 16:16-18, 35-40; 2. Dnevnika 26:16-20). Jehovi je bio odvratan kâd koji mu je prinosio židovski narod, jer je ponekad istovremeno štovao krive bogove te su mu ruke bile pune krvi. Jehova je tim licemjernim Židovima rekao: “Na kâd gadim se” (Izaija 1:13, 15). Izraelci su propuštali obožavati Jehovu na način koji im je odredio čak do te mjere da su zatvorili hram i palili kâd na žrtvenicima koje su sami načinili (2. Dnevnika 28:24, 25). Kasnije su čak koristili sveti kâd u odvratnim obredima kojima su štovali krive bogove. Jehova se gnušao nad takvim običajima (Ezehijel 16:2, 17, 18).

Krist je 33. n. e. uspostavio novi savez, a ukinuo je savez Zakona, čime je prestala važiti i odredba dana svećenicima u vezi s prinošenjem svetog kâda (Kološanima 2:14). Ne postoje zapisi da su prvi kršćani palili kâd u vjerske svrhe. U McClintockovoj i Strongovoj Cyclopedii u vezi s tim stoji: “[Prvi kršćani] sasvim sigurno nisu prinosili kâd. To je bilo obilježje poganskih religija (...). Pogani su običavali staviti malo kâda na žrtvenik i tako iskazati štovanje svojim bogovima.”

Budući da se kâd prinosilo i u čast rimskom caru kojeg se smatralo bogom, prvi kršćani odbijali su to činiti, premda su zbog toga mogli izgubiti život (Luka 4:8; 1. Korinćanima 10:14, 20). Očito je da se kâd u to vrijeme koristilo u idolopokloničkim obredima, pa stoga ne iznenađuje da se prvi kršćani čak nisu željeli baviti ni trgovinom kâdom.

U koje se svrhe danas koristi kâd? Kađenje je sastavni dio vjerskih ceremonija i bogoslužja u mnogim crkvama kršćanstva. U Aziji mnoge obitelji pale kâd u hramovima ili na kućnim oltarima kako bi iskazale štovanje svojim bogovima te da bi zaštitile umrle. Paljenje kâda u vjerskim obredima ima i neke druge svrhe, naprimjer da bi se prostoriju ispunilo miomirisom, da bi se prouzročilo ozdravljenje ili očišćenje te radi zaštite.

 Kađenje je u posljednje vrijeme ponovno postalo popularno, čak i kod ljudi koji nisu vjernici. Neki pale kâd dok meditiraju. Jedan priručnik preporučuje paljenje kâda radi povezivanja s “tajanstvenim duhovnim sferama” te da bi se osjetilo “energiju” s one strane fizičkog svijeta. Priručnik također preporučuje obrede paljenja kâda radi uspostavljanja veze s “nadnaravnim bićima”, što pomaže u svladavanju životnih problema. Jesu li takve stvari za kršćane?

Jehova izričito osuđuje miješanje krivog načina obožavanja s ispravnim. Apostol Pavao citirao je Izaijino proročanstvo i primijenio ga na kršćane kako bi ih potaknuo da se čuvaju nečistog utjecaja krive religije. Napisao je: “‘Izađite između njih, i odvojite se’, kaže Jehova, ‘i prestanite doticati ono što je nečisto’; ‘i ja ću vas primiti’” (2. Korinćanima 6:17; Izaija 52:11). Pravi kršćani ne žele imati nikakve veze s obožavanjem krivih bogova ili okultnim stvarima (Ivan 4:24).

Budući da se kâd koristi u vjerskim obredima te u spiritističke svrhe, je li svako paljenje kâda neispravno? Ne mora biti. Netko pali kâd jednostavno zato što voli da mu dom ugodno miriše (Priče Salamunove 27:9). No prije nego odluči hoće li upotrebljavati kâd ili neće, kršćanin bi trebao razmisliti o sljedećim pitanjima: Da li se u sredini u kojoj živiš paljenje kâda povezuje s krivom religijom ili spiritističkim obredima? Je li tamo gdje živiš uobičajeno koristiti kâd i u neke druge svrhe osim u religiozne?

Premda netko može odlučiti da će upotrebljavati kâd jer mu to savjest dopušta, pritom bi trebao uzeti u obzir i osjećaje drugih (1. Korinćanima 10:29). Na to potiču i riječi apostola Pavla koje je napisao Rimljanima: “Idimo za onim što doprinosi miru i za onim što služi međusobnom izgrađivanju. Prestanite rušiti Božje djelo samo zbog jela. Istina, sve je čisto, ali štetno je za onoga tko jede kad postoji mogućnost spoticanja. Dobro je ne jesti mesa i ne piti vina i ne činiti ništa o što se tvoj brat spotiče” (Rimljanima 14:19-21).

Kâd koji su Izraelci prinosili odgovarajuće je predočavao molitve koje Bog uslišava. Zbog toga je psalmist David u pjesmi rekao Jehovi: “Nek izađe molitva moja kao kâd pred lice tvoje” (Psalam 141:2).

Vjernim Izraelcima prinošenje kâda nije bilo tek isprazan obred. Kâd su pripremali i prinosili točno prema uputama koje im je dao Jehova. Danas kršćani svom nebeskom Ocu ne prinose doslovan kâd, nego mu upućuju molitve kako bi mu pokazali da su mu zahvalni i da ga poštuju. Bogu je bio ugodan miomiris kâda koji su mu svećenici prinosili u hramu, a u naše vrijeme ‘ugodna mu je molitva pravednih’, kako nam to jamči Božja Riječ (Priče Salamunove 15:8).